Omaž patrioti čika Stanku

Nedavno se u Briselu u 93. godini bogatog života upokojio Stanislav - Stanko Božić.

Sahranjen je, po svojoj želji, na jednom briselskom groblju. Posljednji put u Banjaluci je boravio pet godina prije nego što je izdahnuo. Belgiju je smatrao svojom drugom domovinom i nadasve ju je volio iako je najviše na svijetu volio Banjaluku, grad u kojem se rodio, odrastao i sazreo i koji je, kao mlad sudija, napustio 1955. i krenuo na evropski Zapad u vrijeme kada je to mnogima bio “neki drugi tamni svijet”.

Božići su porijeklom iz Dragočaja. Otac je radio na željeznici. Stanko je rođen u željezničkom naselju Predgrađe, banjalučkom kvartu u koji se moglo stići vozom iz centra grada, sa željezničke stanice.

Danas je to ulica pored Muzeja savremene umjetnosti, koji je i bio zgrada Željezničke stanice. Za urbanog mladića iz gradske industrijske zone prirodno je bilo da upiše banjalučku Realnu gimnaziju. Djetinjstvo i školovanje usmjerili su ga prema lijevoj ideji i kraj Narodnooslobodilačkog rata je dočekao kao oficir i politički komesar jednog partizanskog bataljona. To ne bi dočekao da se nije, kao jedno od devetoro srpske djece, zadesio u mlinu Hrvata iz Banjaluke Marka Lipovca, koji ih je sakrio i nije dozvolio da padnu u ruke ustašama na dan pokolja u Drakuliću.

Poslije rata završio je pravni fakultet, počeo karijeru sudije u rodnom gradu. I, kako to već biva, nakon stabilizacije kreću lokalne rasprave koje su čika Stanka “odvele” u svojevrsno unutrašnje utočište, u Beograd. Odatle je, iskoristivši jedan međunarodni kongres pravnika u Francuskoj 1956. godine, ostao na zapadu Evrope - prvo u Zapadnoj Njemačkoj i nakon godinu dana prelazi u Belgiju. Iako se rehabilitovao i počeo da dolazi u Banjaluku, tadašnji SUP BiH ga protjeruje 1973. godine i zabranjuje ulazak i to traje sve do 2000. kada ga, po istoj zabrani, čak i policija tadašnje SR Jugoslavije privodi na beogradskom aerodromu.

Govorio je da je najljepše godine proveo u Belgiji. Izgleda da mu je sloboda u obliku liberalne demokratije odgovarala. Bio je direktor sportskog kluba u kojem je kraljeva porodica igrala tenis. Sa suprugom Zorom, rođenom Zagorac, rođakom “mladobosanca” Branka Zagorca, držao je mali lanac restorana. Kao ljevičar bio je član Socijalističke partije Belgije, ali i tada buntovan, nezadovoljan i nemiran. Obrazovan, elokventan, drčan i poznavalac prava i politike uporno je pisao belgijskim ministrima tražeći da isprave greške, da ostvare pravdu. I to je nastavio kad su počeli postjugoslovenski ratovi jasno se deklarišući kao Srbin - patriota. Pisao je ministrima i političarima, išao na predavanja i glasno i javno protestovao zbog satanizacije i ponižavanja srpskog naroda. Organizovao je proteste pred glavnom komandom NATO-a u vrijeme bombardovanja Jugoslavije sa nalijepljenim flasterima preko usta do te mjere da ih je policija rastjerivala.

Čika Stanko se pojavio u pres-centru Prvog krajiškog korpusa i ponudio štampač kao pomoć, kao i još niz drugih stvari koje je, i koliko, mogao da ponese. I nabavljen je taj laserski štampač, za ljude u blokadi tada čudo kompjuterske tehnike. Podržavao je i pomagao privatno neke porodice od Banjaluke do Novog Grada. O takvoj njegovoj akciji pisao je i “Glas Srpske”. Poslije je dolazio mnogo puta i pričao o životu u Banjaluci od njegovih dječačkih dana. Imao je mnogo priča o rodnom gradu iz vremena prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, znao je mnoge ljude i većinu je nastojao da sretne i porazgovara. Nije toliko volio s drugima da govori o sjećanjima koliko ga je zanimala situacija. Ali, koliko god je volio svoj narod, srpski, toliko je pokazivao poštovanje i humanizam prema drugima. Strašno mnogo je cijenio hrvatsku porodicu Šimatović, spominjao po najljepšem i raspitivao se za Miru Šimatović-Krlić, kao i njenog muža Redžu Krlića.

Zanimalo ga je kako grad živi, znao je u svakom trenutku šta se događa i imao mišljenje. Bio je kritičan prema svakoj vlasti i u Jugoslaviji i u Belgiji. Zvao je, pitao, brinuo, savjetovao. Pratio je sve regionalne programe na televiziji. Ovaj omaž objavljujem u “Glasu Srpske” jer bi to čika Stanko želio. Svaki put kada bih putovao u Brisel tražio je da mu ponesem koliko god mogu dnevnih izdanja “Glasa srpske”. Volio je novine. Objavio je mnogo pisama i tekstova u “Vestima” iz Frankfurta. Nije podnosio strane upravljače, zvao ih je “gaulajeterima. Novinama i belgijskim političarima je pisao protiv njih. Osjećao da i time mijenja stvarnost, da širi istinu koju dijeli s drugima. Ovaj omaž je zapis i sjećanje onima koji su ga poznavali i posthumno upoznavanje onima koji nisu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.