Njemački medij o nelogičnostima tzv. „Sarajevo safarija“

FRANKFURT - „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ objavio je tekst svog novinara za Balkan Mihaela Martensa, koji je istraživao priču o „Sarajevo safariju“ i utvrdio da ono što je do sada poznato ima brojne nelogičnosti.

Martens boravi u Sarajevu, gdje prikuplja informacije o „Sarajevo safariju“, a u prvom od planirana tri teksta na ovu temu objavio je nelogičnosti koje je pronašao u filmu Mirana Zupanića (Sarajevo safari), te knjigama Ecija Gavacenija (Vikend snajperisti) i Domagoja Margetića (Plati i pucaj). Drugi FAZ-ov tekst govoriće o svjedočanstvima Sarajlija, a za treći autor nije htio otkriti temu, te je najavio objavu teksta za 11. jul. Martens ističe da je ovo istraživanje sprovodio pola godine.

Na samom početku teksta, Martens objašnjava čitaocima u Njemačkoj šta se događalo u Sarajevu u periodu 1992–1995, šta je „Sarajevo safari“ i kako je nastala ta priča u javnosti. Fokus stavlja na tri izvora – odnosno navedeni film i dvije knjige.

„Međutim, nijedno od ova tri djela, kada je riječ o pouzdanosti izvora, ne može izdržati čak ni približno kritičko preispitivanje. Ko pogleda film i pročita knjige, nakon toga će znati prilično – ništa. Skandal o bogatim lovcima na ljude u ovim se djelima insinuira i potpiruje, ali se ne potkrepljuje dokazima niti uvjerljivo objašnjava. To što se Zupanič, Gavaceni i Margetić u mnogim medijskim izvještajima pojavljuju kao 'istraživački novinari' ni u kom slučaju ne opravdava njihov rad“, navodi se u tekstu FAZ-a.

U FAZ-ovom tekstu navodi se i da dosadašnje istrage nisu dale nikakve rezultate, te se ističe primjer prijave Benjamine Karić, koju je podnijela sarajevskom tužilaštvu nakon premijere filma slovenačkog autora.

„Tužilaštvo Kantona Sarajevo ni skoro četiri godine kasnije još uvijek nije podiglo optužnicu. To i ne čudi, s obzirom na to da nema dokaza koji bi izdržali sudski postupak“, navodi se.

Analiza filma

Martens objašnjava da sve informacije u filmu koje se odnose na postojanje stranih turista na brdima kod Sarajeva dolaze od anonimnih i nepouzdanih izvora, ali da je film uklopljen zajedno sa stvarnim događajima iz rata, što ga čini uvjerljivijim.

„Najvažniji izvor ovog navodnog dokumentarca o navodnom lovu na ljude je anonimna osoba. Njegovo lice se ne vidi, niti mu se zna ime... U njegove opise ubačeni su autentični i potresni snimci žrtava snajpera, kao i priča bračnog para koji je izgubio kćerku. Ti snimci i ta priča su stvarni. Međutim, manipulativnom montažom kadrova sugeriše se da su to počinili strani turisti“, stoji u FAZ-ovom tekstu.

Takođe, Martens problematizuje okolnosti još jedne izjave u filmu, a riječ je o svjedočenju bivšeg pripadnika tajne službe Edina Subašića, koji je rekao da mu je jedan zarobljeni srpski vojnik 1993. ispričao da je vidio petoricu Italijana na frontu, od kojih su trojica tvrdila da su platili kako bi ubijali Sarajlije.

Međutim, Martens se u tekstu za FAZ pita zašto autor i ostali istraživači nikada nisu pokušali doći do tog vojnika niti saznati njegov identitet.

„Postoji li još uvijek zapisnik s tog ispitivanja? Je li zarobljenik preživio rat? Je li još živ? Ako jeste, gdje? Da li bi ponovo svjedočio? Ova očigledna pitanja ne postavljaju ni Gavaceni ni autor filma. Tako se rađaju nova pitanja: Je li zarobljeni Srbin na tom ispitivanju govorio istinu? Šta je tačno rekao? Da li je uopšte postojao?“, navodi se u tekstu.

Analiza knjige Ecija Gavacenija

FAZ ističe da je film bezazlen u poređenju s onim što je napisao Gavaceni, koji je u knjizi čak mjesto iz Sibira predstavio kao da se nalazi u Jugoslaviji.

„Gavaceni, koji nije smatrao potrebnim istraživati na samom mjestu događaja niti obaviti razgovore u Sarajevu, korača s vedrim neznanjem kroz teren koji opisuje. Tako, na primjer, govori o jugoslovenskoj pješadijskoj jedinici koja je bila stacionirana u Noriljsku. Samo što se taj grad ne nalazi u Jugoslaviji, već u sibirskoj zoni vječnog leda (permafrosta).“

Takođe, Martens naglašava da se iz same knjige može primijetiti da autor uopšte ne razumije odnose na Balkanu te da je plasirao vlastite zablude, ali i zablude svojih sagovornika.

Navodi i nekoliko primjera netačnih informacija iz knjige, poput toga da su za vrijeme rata u BiH bombardovani putevi u Srbiji ili da je i u Rumuniji tada bjesnio rat. Martens ističe da je greška o letovima Trst – Beograd jedna od važnijih.

„Od ovih grešaka važnije su, međutim, temeljne pogrešne pretpostavke: tako su 'vikend-snajperisti' navodno dolazili avionom. Na jednom mjestu se, kao citat, spominje 'nekoliko evropskih aerodroma' kao polazište ovih lovačkih izleta. Gavaceni tvrdi da je saznao kako je ova krvava 'turneja' vjerovatno započinjala u Trstu (ili u Parmi) letom za Beograd, prije nego što bi se put nastavio kopnenim putem. Međutim, aerodrom u Beogradu i čitav vazdušni prostor Srbije bili su zatvoreni za avio-saobraćaj Rezolucijom 757 Savjeta bezbjednosti UN-a iz maja 1992. godine. Izuzeci su se morali pojedinačno prijavljivati i odobravati. Blokada je ukinuta tek krajem 1994. godine“, stoji u tekstu FAZ-a.

Martens je razgovarao i s britanskim novinarom Timom Džudom, koji je 1992. godine bio dopisnik Tajmsa i Ekonomista iz Beograda te je izvještavao sa svih frontova. Džuda kaže da je trebala „čitava vječnost“ da se uđe u BiH iz Beograda te da je to teško mogla biti „turistička ruta“, ali ne isključuje da su se mogli desiti poneki izolovani slučajevi.

„Nešto od ovoga što sam pročitao, na primjer o logistici, s letovima iz Trsta za Beograd, mogu napisati i u to vjerovati samo ljudi koji nemaju pojma da je beogradski aerodrom bio zatvoren“, rekao je Džuda.

FAZ na osnovu toga zaključuje:

„Naravno, on ne može isključiti mogućnost da je postojao poneki izolovan slučaj strijelaca iz inostranstva koji su plaćali za to. Ali višegodišnji masovni fenomen sa stotinama učesnika, koji bi prošao neprimijećen od svih novinara, humanitarnih radnika i osoblja UN-a na terenu? To je 'senzacionalistička priča koju prihvataju ljudi koji nisu bili tamo i ne mogu zamisliti da bi tako nešto u bilo kakvim većim razmjerama bilo ekstremno nevjerovatno'.“

Autor teksta u FAZ-u osvrnuo se i na nelogične brojke koje je iznio Gavaceni u svojoj knjizi, ističući da se one ne slažu s onim što je utvrdio vodeći stručnjak za broj žrtava u ratu u BiH Mirsad Tokača.

„Prema Tokači, snajperisti u Sarajevu bili su odgovorni za oko 350 ubijenih tokom opsade. Prema Gavaceniju, u istom periodu je samo iz Italije oko 230 strijelaca učestvovalo u toj ubilačkoj igri, 'iz Francuske i Belgije nešto manje, nekoliko iz Švajcarske i nekoliko iz Austrije'. Mnogi počinioci su navodno ubijali više žrtava po jednom izletu. Jedan italijanski strijelac je, kako se navodi u knjizi, 'za šest sati sredio dvoje djece, jednu ženu i za kraj troje starih ljudi', citira Gavaceni navodnog svjedoka.

Kada bi se takve brojke ekstrapolirale, ispalo bi da srpske trupe nisu imale nikakve veze sa snajperskim terorom u Sarajevu i da bi sve snajperske žrtve morali ubiti stranci, dok bi Mladićeve trupe bile tek zainteresovani posmatrači“, navodi se u tekstu FAZ-a.

Analiza knjige Domagoja Margetića

Ono što je Martensu bilo najmanje uvjerljivo jesu tvrdnje Margetića u knjizi „Plati i pucaj“, a posebno se fokusirao na kredibilitet hrvatskog autora, za kojeg kaže da piše „bajke za odrasle“ i da prenosi teorije zavjere.

„Ugledni hrvatski autor i publicista Boris Rašeta, na primjer, naziva Margetića 'pripovjedačem bajki za odrasle'. Margetićeva navodna otkrića u principu ne prati, 'jer mu ništa ne vjeruje', kako je kazao Rašeta. Renomirani hrvatski autor Ivica Đikić naziva Margetića 'nevjerodostojnim i nepouzdanim izvorom' i teoretičarem zavjere. Sličnih procjena u Hrvatskoj ima napretek“, navodi se u tekstu.

Zatim se Martens osvrće na ono što piše u Margetićevoj knjizi, kojeg ocjenjuje kao osobu s bujnom maštom.

„U svojoj knjizi on tako tvrdi da je jedan evropski kralj dolazio da ubija sarajevsku djecu i siluje žene. 'Među lovcima na ljude u Sarajevu bila je najmanje jedna krunisana glava iz Evrope: kralj je volio ubijati djecu... Ponekad je birao malu djecu koju su majke držale u naručju, ili barem za ruku', stoji u knjizi. Izvor? Izvjesni Dragan, koji je na srpskoj strani navodno pripadao jedinici zaduženoj za logistiku kraljeve posjete. U pauzama od ubijanja djece, kralj se rado zabavljao silovanjem mladih djevojaka koje su nakon toga nestajale, piše dalje Margetić“, navodi se u tekstu FAZ-a.

Martens posebno naglašava da su svi izvori čiji je identitet poznat u Margetićevoj knjizi zapravo mrtvi, a da su živi samo oni koji su anonimni.

„Pokojni Josip Manolić je priču o Sarajevo safariju navodno ispričao Margetiću u nepreglednom obilju detalja, ali o tome ćuti u svojim obimnim memoarima. Možda u dva toma na 800 stranica jednostavno nije bilo dovoljno mjesta?“, pita se Martens u tekstu FAZ-a.

Na kraju, novinar zaključuje da Margetić bar poznaje regionalne prilike, za razliku od Gavacenija, ali da i dalje pokušava doprinijeti narativu o postojanju stranih turista u vrijeme opsade Sarajeva.

„Na kraju krajeva, nije zabranjeno snimati loše filmove i pisati loše knjige. Ono što zabrinjava jeste novinarstvo koje takva djela prihvata uglavnom bez ikakve kritike, samo ako im odgovara tendencija – zli, stari bijeli muškarci kao počinioci. Možda je lov na ljude u Sarajevu i postojao. Međutim, iz izvora koji se za to neprestano navode, to se ne može zaključiti“, navodi se u posljednjoj rečenici teksta objavljenog u FAZ-u, koji prenosi sarajevski portal "Kliks".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.