Moj grad: Plan bez ljudi

Srđan ŠEKARA

Ako si sarajevski Srbin onda te ništa više ne može iznenaditi, pa ni to da ti vlastitu zemlju i imanje čuva i "štiti", čak i od tebe samog, niko drugi do "bosanski rendžer". Možda djeluje zbunjujuće, ali tako izgleda epilog priče o proglašenju područja "Vodopad Skakavac" spomenikom prirode i izradom prostornog plana za posebno područje istoimenog prirodnog nasljeđa, kojima je na tom lokalitetu zaštićeno sve i svašta, a nisu jedino i samo ljudi, mahom sarajevski Srbi sa rubnih područja gradskih opština Centar, Stari Grad, Vogošća i Ilijaš. Njima je umjesto obnove poslije rata uništenih imanja i stvarnog povratka ponuđen "kompromis" u vidu rampe na obodu vlastite njive, šume, livade... Da stvar bude čudnija, program javnih rasprava u vezi sa ovom odlukom, donesenom prije punih pet godina, ostao je nepoznanica za vlasnike zemlje, šume i objekata na pomenutom području, koji su tada bili, a i danas su onemogućeni da upute bilo kakav prigovor na planski dokument. Direktan krivac za takvu (ne)informisanost bio je Zavod za planiranje i izgradnju grada Sarajeva, čije je postupanje u tom periodu bilo do te mjere neadekvatno i netransparentno, da se ne može smatrati tek traljavim radom, već smišljenom i namjernom opstrukcijom, koja je imala za cilj da neinformisani ostanu upravo oni koji su najzainteresovaniji za sudbinu ovog područja. Sama činjenica da vlasnici zemlje nisu, ni na koji način bili uključeni u donošenje ni odluke ni plana, niti su bili informisani o njihovim odredbama, pa čak ni predviđeni kao učesnici u eventualnoj realizaciji planskih dokumenata, cijelu priču svode na to da je doživljavaju kao dodatni pritisak, čiji je krajnji cilj sprečavanje povratka i jeftina prodaja, odnosno kupovina zemlje, ili tačnije rečeno promjena nacionalne i vlasničke strukture tog područja. Ako se svemu ovome doda i podatak da je srpska imovina na ovom području mahom uništena poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a da planski dokumenti zabranjuju bilo kakvu gradnju na zaštićenom području, postaje jasno da je jedna, stručno gledano, dobra ideja o zaštiti nesvakidašnjeg prirodnog bisera, pretvorena u ogledni primjer ugrožavanja ljudskih prava izbjeglih i raseljenih sarajevskih Srba, na tek nekoliko kilometara od sjedišta institucije, koja se, koje li ironije, zove Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Na kraju treba istaći da su mještani do sada potrošili sve proceduralne mogućnosti u cilju ostvarivanja svojih prava, nailazeći uglavnom na usmene, rijetko i pismene odbijenice nadležnih institucija u Kantonu Sarajevo. Ne preostaje im ništa drugo do da svoju nevolju podijele sa javnošću i ovaj problem nametnu kao temu o kojoj će se raspravljati na najvišim nivoima vlasti u ovoj zemlji. Bude li i takav pokušaj bezuspješan, ostaće tek jedno gorko podsjećanje da su na području "Vodopada Skakavac" nekada živjeli neki Srbi i aktuelna priča o savremenoj i dobroj zaštiti prirodnog područja, u kojem je zaštićeno sve sem ljudi i onih koji su vlasnici šume, zemlje i svega drugoga što taj prostor i karakteriše prirodnim biserom... Toliko ogoljena, da će nam pričati o zaštiti imanja od onih koji su ih stotinama godina čuvali, njegovali, štitili... Podatak da za sudbinu Srba sa područja "Vodopad Skakavac" u Federaciji BiH i njenim institucijama malo ko, ako iko uopšte i mari, nije ništa drugo do potvrda da se i u ovom slučaju radi o svjesnom zatvaranju očiju pred problemom na kućnom pragu, koji opet, gle čuda, potpuno ogoljuje priču o multietničkom Sarajevu i povratku Srba u ovaj grad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.