Moj grad: Imamo li pravo na ćutanje

Srđan ŠEKARA

HOĆE li ikada prestati ova surova ubijanja i ima li igdje kraja ovim nesrećnim razračunavanjima, iz kojih se rađaju, s jedne strane tuga i bol, a sa druge jeza, strah i nepodnošljivi osjećaj nemoći i opterećujuće nevjerice da smo svjedoci najstravičnijih ubilačkih scenarija u kojima dominira preteška količina zla, za koje ne postoji logično opravdanje, niti bilo šta drugo što bi ljudskom umu dopustilo da hladno i bez stresa reaguje na takve pojave? Ovo je tek jedno u moru pitanja koje je postavljao proteklih dana svaki obični građanin u gradiću podno Romanije i Jahorine, tražeći objašnjenje zašto sjaj mjesta koje raste i nesumnjivo postaje istinski ukras srpskog dijela sarajevsko-romanijskog regiona često mora da zapljusne to prljavo mastilo "crne hronike", koje ga vraća na naslovnice čiji su stupci satkani od eksplozija i rafala, krvi i jauka, tragedija i plača... Odgovora, nažalost, nema. I s pravom se, vođeni ranijim iskustvima, bojimo da ga zadugo neće ni biti, jer smo i opštim ćutanjem prihvatali surovu stvarnost kao normalnu pojavu, misleći valjda da crnilo ne može potrajati toliko dugo, a i ne pomišljajući da će nas, evo, stići i vrijeme u kojem oni koji olako aktiviraju smrtonosne naprave neće birati ni mjesto ni vrijeme "radnje", niti će dozvoljavati da im i najmanje zrno moralne dileme pomuti bolesnu nakanu da ostvare krvavi cilj. Nije li u pravu jedan srednjovječni stanovnik ovih prostora kada prije par dana reče "da smo u ratu sa strahom živjeli, a da u miru od njega umiremo". Nije li to tužna definicija naše realnosti, oličena u činjenici da smo svjedoci, pa i akteri, gotovo panične, ali posve opravdane, hipotetičke bojazni da li djecu smijemo poslati na autobus, u školu, tržni centar, pijacu... Reći će neko, da možda, pretjerujemo, ali zar nas bliska prošlost ne ubjeđuje upravo u suprotno i ko, uostalom, može garantovati da se ovakva strahovanja, ne daj Bože, jednog dana ne mogu i obistiniti. Ne. To je nešto na šta ne smijemo čekati i krajnje je vrijeme da se nadležni organi i svi mi zajedno odlučno i snažno uhvatimo u koštac sa problemom koji nam predstavlja noćnu moru i koji nas je doveo dotle da se trzamo na svaku ispaljenu petardu. Najavljena posebna sjednica paljanskog opštinskog parlamenta posvećena bezbjednosnoj situaciji na ovom području, na koju će biti pozvani svi koji nešto predstavljaju u bezbjednosnim strukturama Srpske i BiH, prilika je da se konačno jasno i glasno progovori o svemu i da se stvari počnu nazivati pravim imenima. Mi, jednostavno, više nemamo pravo da zatvaramo oči, niti da zapušavamo uši i usta, vjerujući da će nam biti bolje što manje znamo. Moramo da stvorimo onu kritičnu masu normalnih i čestitih građana, koja će otvoreno reći da li i šta zamjera policiji, sudovima, vlastima i zatražiti javan odgovor, ko su ti pojedinci, ili grupe, koje pod oblandom kontroverznog biznisa već godinama nekažnjeno vršljaju ovim prostorima, a za koje tek kada se desi nešto strašno saznajemo da su persone sa podebljim policijskim dosijeima i ličnosti čija bi se biografija potpuno uklopila u neku našu, ovdašnju"bijelu knjigu". Kada ste hroničar crnih događaja, poslije kojih mališani ostaju siročad i jednako plaču za svojim očevima, pri čemu je nebitno da li njihovu tugu proizvodi ubistvo onoga koji je u nečijoj projekciji "morao" biti ubijen ili stradanje nekoga koji je u svemu bio kolateralna šteta, te svjedok plača samohrane majke čiji je sin tek počeo da živi, onda se morate i zapitati da li i zbog čijih interesa uopšte vrijedi ćutati. Jesmo li se svi zavjetovali na to ćutanje i moramo li svi biti zatočenici te nesrećne "omerte", koja, eto, ne štedi ni one koji su je prihvatali kao svojevrsno pravilo življenja. Imamo li pravo na to, kao ljudi i najsavršenija božija bića, i hoćemo li dozvoliti da nam se pred našim i očima mile nam djece zlo kotrlja u količinama koje prijete da postanu tolike da nam neće ostaviti šansu da se protiv njega i izborimo? Ne, mi biramo život...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.