Mirko Šošić o golgoti u Sarajevu: Srbi nisu mogli biti agresori na svoj grad

Sarajevo, grad koji su poredili sa Jerusalimom, bilo je, nezvanično, po broju intelektualaca drugi po veličini srpski grad. Prvi intelektualac, žrtva pokušaja ubistva u Sarajevu 4. aprila 1992. godine bio je profesor doktor Boriša Starović.

Rekao je to, između ostalog, u intervjuu "Glasu Srpske" akademik prof. dr Mirko Šošić, koji je prije rata u bolnici "Koševo" bio šef Grudne hirurgije.

U velikom razgovoru za naš list ispričao je i kako su se ljekari u Sarajevu, mahom Srbi, na početku rata našli na udaru muslimanskih vlasti, kako su izbjegli i kakav je njihov doprinos u stvaranju Srpske.

GLAS: Prošle su tri decenije od završetka rata, a Vi ste svjedočili i golgoti ljekara i zdravstvenih radnika srpske  nacionalnosti  u Sarajevu i organizaciji zdravstvene zaštite na području sarajevsko-romanijske regije. Šta reći sada, nakon tri decenije? 

ŠOŠIĆ: Zaista je prijatno iznenađenje što se poslije toliko godina od rata neko još  interesuje za sudbinu i ulogu zdravstvenih radnika, pripadnika jedne  profesije koja je u tom ratu na najdostojanstveniji način branila zemlju. Značaj i uloga tih ljudi u zbrinjavanju bolesnih i ranjenih za vrijeme rata bila je izuzetno važna ne samo za ranjenike i bolesnike kojima je zdravstvena pomoć neophodna već i kao primjer vjere u postojanje organizovane države. Razaranja koja prate svaki rat i u ovom građansko-vjerskom sukobu nisu ukinula sve vrijednosti koje jedno društvo ima za život u miru, nego  se trebalo suočiti sa moralnim, materijalnim i ljudskim gubicima koji su bili nenadoknadivi. Prve "žrtve" rata bile su ukidanje zakona i pravnih normi, morala, privatnosti, ljudskog dostojanstva, ali rat je dramatično oštetio sve organizacije i ustanove koje život znače, a među kojima su bile klinike, bolnice, domovi zdravlja i druge institucije. U Sarajevu, gradu koji su poredili sa Jerusalimom, je pred rat živjelo 157.326 Srba, što je oko 30 odsto, a nezvanično, po broju intelektualaca srpske nacionalnosti bio je drugi po veličini srpski grad. Kao najmnogoljudniji grad u BiH početkom rata, 4. aprila 1992. godine, preko noći bio je podijeljen po nacionalnoj osnovi pa su urbani dijelovi grada i centar zadržale muslimanske snage, a ostali  dijelovi kao što su Grbavica, Ilidža, Ilijaš, Hadžići ostali su Srbima. Ova nesrećna podjela bila je fatalna za zdravstvenu zaštitu, jer su sve stacionarne ustanove, klinike, bolnice pripale muslimanskoj strani. Srbima je od zdravstvenih ustanova ostala samo Bolnica Kasindo kao specijalizovana ustanova za liječenje hroničnih bolesnika  bez kadrovskih i tehničkih mogućnosti da liječi povrijeđene i ranjenike, što je najveći problem u ratu. Kada govorimo o Sarajevu, jedna od najsramnijih i najtežih optužbi protiv Srba, koja je nelogična, apsurdna i neprirodna, a bila je optužba koja je i u ratu korišćena kao narativ, je ta da su Srbi agresori na svoj grad Sarajevo. Besmislenost te parole, prema kojoj se stanovnici Srbi, rođene Sarajlije, optužuju da napadaju grad, je očigledna, jer istina je da su Srbi branili svoj grad od islamizacije i terora. Ukinuta su sva prava jedne nacionalne grupe ljudi na dostojan život - egzistenciju sa krajnjim ciljem uništenja te grupe. Od prvog dana oružanog sukoba terorom nametnuta politika muslimanske vlasti prema Srbima bez razloga i optužbe nije se ograničavala samo maltretiranjem  i obespravljivanjem već se paralelno sa tim sprovodila i fizička likvidacija pojedinaca. Ubistva su se dešavala svakodnevno  u gradu, nije bilo sigurnog mjesta za život, zločini su se dešavali u stanovima, zatvorima, posebnim logorima, ali i javno  na ulicama grada. Zdravstveni radnici, mada politički najmanje kompromitovan dio društva, nisu bili izuzetak u tom progonu pa su mnogi ljekari nevini stradali.  

GLAS: Na koga mislite?

ŠOŠIĆ: Prva žrtva pokušaja ubistva, i to baš 4. aprila 1992. godine, bio je dekan Medicinskog fakulteta u Sarajevu profesor doktor Boriša Starović, naravno Srbin. On je imao sreću da preživi ranjavanje, kao i profesor doktor Žarko Mijatović, ali mnogi drugi nisu, kao što su Gojko Šurbat, Miladin Čuković, Vlado Bilenki, Milica Gutović, Milutin Najdanović, Milica Lopandić koji su ubijeni. Ni u bližoj, ni i daljoj prošlosti u Sarajevu nije zabilježena veća golgota od ove koju smo preživjeli u proteklom ratu. Osim fizičke likvidacije, zdravstveni radnici su proganjani i optuživani za sva nepočinstva bez ijednog dokaza. Za  kompromitovanje doktora Srba i drugih medicinskih radnika i njihovu likvidaciju  smišljan je poseban perfidan postupak u kojem bi se jedan od saradnika režima predstavljao kao "prijatelj koji želi da pomogne" i za dobre pare koje je uzimao od žrtava obećavao je da će ih bezbjedno prevesti na srpsku teritoriju, a onda ih prijavljivao. Na takav perfidan  način  uhapšena je i osuđena na šest mjeseci zatvora grupa ljekara i medicinara zbog navodnog dezerterstva, izdaje i napuštanja Sarajeva . U zatvoru su bez suđenja, zbog navodnog pokušaja bjekstva, tamnovali prof. dr Marko Vuković, dr Igor Sabljak (Hrvat), dr Dejan Kafka, dr Nemanja Veljkov, dr  Miroslav Medenica i još nekoliko medicinskih sestara. Suđenje je održano u Sarajevu i Marko Vuković osuđen je na 32 mjeseca, Dejan Kafka na 36, a doktor Igor Sabljak  je oslobođen jer je dokazao da je Hrvat. Kao učesnik u događajima koje opisujem  još uvijek sam u zamkama nekada i prisilnog sjećanja i emocija o onome što pišem, tako da sam morao da se potrudim da budem objektivan. 

GLAS: Prema Vašim podacima, koliko je doktora i medicinskog osoblja izašlo iz Sarajeva na početku rata u BiH, koliko je njih ostalo na prostorima Republike Srpske, a koliko je otišlo širom svijeta?

ŠOŠIĆ: Ovaj rat, kao i brojne ratove širom svijeta u toku 20. vijeka, sem nevjerovatnog broja žrtava karakteriše i još jedan "ratni fenomen", a to su armije izbjeglica, ljudi svih nacija, vjera, zanimanja koji su zbog rata napustili svoje domove. Prema anketama u knjizi "Ratne bolnice", čiji su autori moja malenkost,  Tomislav Taušan, Slavko Ždrale i Milan Pejić, i istraživanju Strahinje Živaka, Sarajevo je u toku rata od 1992. do 1995. godine napustilo više od 500 ljekara. Tačan broj nije definitivan i vjerujem da će nekada zvanične institucije Republike Srpske dati tačan i konačan broj. Valja istaći da više od 90 odsto ljekara koji su napustili Sarajevo nije imalo učešća u politici. 

GLAS: Da li javnost u Republici Srpskoj dovoljno zna o svemu što su činili ljekari i medicinski kadar u ratnim zbivanjima?

ŠOŠIĆ: Na ovo pitanje je teško odgovoriti jer ne postoji neka anketa ili istraživanje o tome. Ono što sa velikim ponosom i radošću znam jeste šta je urađeno da bi javnost bila informisana o problemima liječenja ranjenih i bolesnika u ovome ratu i ono što ističem je podatak da je  zahvaljujući ličnom angažovanju  ljekara, učesnika  u ratu koji su autori, štampano nekoliko monografija. 

GLAS: Sigurno ste svjedok mnogih ratnih događaja. Koji Vam se najviše urezao u pamćenje i koji je za Vas najpotresniji?

ŠOŠIĆ: Danas, toliko godina poslije rata, sjećanja o dramatičnim događajima su brojna i prisutna. Teško je od brojnih događaja nakon toliko godina izabrati one koji su po nekim ljudskim kriterijima za nezaborav. Savremeno oružje se razvija sa jedinim ciljem da bude što razornije, proizvodi teška oštećenja i na predmetima i na ljudskom tijelu. Najplemenitiji i najvredniji dijelovi ljudskog tijela su mozak i kičma pa su po mom mišljenju povrede tih organa najteže. Nikada neću zaboraviti ranjenika Mladena Grujića kome je ranjavanjem oštećena kičma. Pomoći nije bilo. Mlad i zdrav, učesnik zimske Olimpijade 1984. godine. Smješten je na rehabilitaciju u Slankamen. Godinu dana poslije nije izdržao bespomoćnost, izolovanost i život nedostojan čovjeka i izvršio je samoubistvo. Drugi događaj koji nikada neću zaboraviti je drama velikog broja ljudi koji bježe iz Ilijaša i Sarajeva u periodu od novembra 1994. do marta 1995. godine. Kao dio ekipe koja je trebalo da pomaže evakuaciju Doma zdravlja Ilijaš više puta sam prolazio pored te kolone nesreće ,užasa, tuge, ljudske patnje, rezignacije i otpora. Prizori su bili stravični, istorijska nesreća jednaka onim iz Biblije. Bile su to kolone nesretnika koji su na kolima koje su vukli konji, volovi, na traktorima vukli sve što je moglo da se natovari i išli da se spase. Te prizore nemoguće je opisati za ovu priliku.

Slučaj "Najdanović"

GLAS: Kako komentarišete činjenicu da ubistvo doktora Milutina Najdanovića nikada nije rasvijetljeno niti je za njegovu smrt iko odgovarao i da li kontaktirate sa njegovim kćerkama?

ŠOŠIĆ: U vrijeme ubistva profesora doktora Milutina Najdanovića još sam bio u Sarajevu. Taj dan, kada sam dolazio na posao, dočekalo me je nekoliko medicinskih sestara sa Grudne hirurgije, gdje sam radio, i ispričale su mi da je te noći jedan naš medicinski tehničar pozvan da identifikuje leš odraslog muškarca pronađenog kod ulaza na stadion  "Koševo" 15. avgusta 1992. godine. Po mome sjećanju identifikacija u mrtvačnici bila je 19. avgusta 1992. godine. Odmah je prepoznao da je to tijelo profesora doktora Najdanovića, mada ga je bilo teško prepoznati zbog fizičkih povreda. Tijelo je bilo  unakaženo. Od početka rata bilo je poznato, po izjavama porodice, da je pokojni profesor bio posebno predmet ispitivanja i hapšenja,  proganjan više puta, surovo maltretiran i  prebijan. Razlozi zašto se nikada nije završila zvanična istraga,  bar koliko ja znam, bili su vrlo jednostavni. Profesor doktor Milutin Najdanović bio je istaknuti intelektualac, profesor hirurgije u penziji, izuzetna ličnost, komunikativan, poštovan, sa jedinom "manom" da se izjašnjavao kao Srbin i pisao ćirilicom. Kada je i zašto u političkoj ratnoj areni došlo do odluke da se uništi život jednog intelektualca ili zašto je situacija izmakla kontroli, teško je reći. Ubistvo profesora doktora Najdanovića ostaće za budućnost države kao neoprostiv,  necivilizacijski,  nacionalnom mržnjom motivisan zločin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.