Milovan Bjelica – Cicko za „Glas“: Karadžić je neko vrijeme znao da ga prate

Ova knjiga nije nastala da bih bilo kome sudio ili sebe stavljao u prvi plan. Napisao sam je jer sam osjećao obavezu prema prošlosti, ali i vremenu koje dolazi. Pišući je, ponovo sam proživio mnoge teške trenutke, prisjetio se ljudi, događaja, uspjeha i iskušenja. Nije bilo lako, ali sam vjerovao da je bolje ostaviti zapis, nego dopustiti da vrijeme izbriše sjećanja. Mnogo puta su me prijatelji, saradnici i ljudi koje sam sretao pitali zašto ne napišem ono što sam proživio. Godinama sam odgovarao da za to ima vremena, da su neki drugi poslovi preči i da će jednom doći trenutak kada će sve to biti zapisano. Vrijeme je, međutim, učinilo svoje.

Kazao je u intervjuu za "Glas Srpske" Milovan Bjelica - Cicko, autor memoara intrigantnog naziva "Čuvar Radovanovog pečata", dugogodišnji član SDS-a i jedan od najbližih saradnika te prijatelj prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića.

U memoarima koje potpisuje opisao je svoje djetinjstvo, odrastanje, vrijeme prije i poslije Odbrambeno-otadžbinskog rata, surovost koju je prema njemu primjenjivao strani faktor - od SFOR-a do visokog predstavnika, koji ga je, kao i brojne njegove stranačke kolege, smijenio sa funkcije. Dat je osvrt i na teške dane koje je preživjela njegova porodica u vrijeme kada se tragalo za Karadžićem, zatim optužbama i sudskim procesima u kojima je Bjelica bio jedan od glavnih aktera do višesatnih razgovara sa važnim ljudima onog i ovog vremena, Ševeningenu i svjedočenjima u Hagu na suđenjima čelnicima Republike Srpske.

Knjiga sa gotovo 500 stranica i 1.000 fotografija predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o stvaranju Republike Srpske, ali istorijskim odlukama koje su obilježile savremenu istoriju srpskog naroda.

- Mnogi ljudi sa kojima sam dijelio najteže i najodgovornije godine više nisu među nama. Sa sobom su odnijeli dio istine o vremenu koje smo zajedno proživjeli. Zato sam osjetio obavezu da i sam ostavim svoje svjedočanstvo, ne kao konačnu istinu, već kao zapis jednog vremena, viđen očima čovjeka koji ga je živio - naveo je Bjelica.

GLAS: Da li je ovo politička knjiga, ratni dnevnik ili memoari?

BJELICA: Od svega pomalo. Pisao sam o djetinjstvu, porodici, Romaniji i zavičaju, o ljudima od kojih sam naučio šta znače čast, data riječ i odgovornost. O godinama velikih istorijskih potresa, kada su se događaji odvijali brže nego što ih je bilo moguće sagledati i kada su pred ljude postavljani izbori čije su posljedice prevazilazile njihove lične živote. U knjizi ima i politike, jer je politika bila dio mog života.

Ima i rata, jer je on bio tragična stvarnost koju niko nije mogao zaobići. Ima važnih razgovora, teških odluka, uspjeha i neuspjeha, ali ne da bih bilo koga veličao ili osuđivao, već da bih svjedočio o jednom vremenu. Posebno mjesto pripada onima koji su svojim životom i djelom ostavili trag. Mnogi od njih više nisu živi, ali njihov doprinos i žrtva zaslužuju da ostanu upamćeni.

Ova knjiga, najprostije rečeno, govori o životu koji je bio neraskidivo vezan za sudbinu svoga naroda. Ako pomogne da se bolje razumije to vrijeme, sačuva od zaborava ljude koji su ga obilježili i podstakne čitaoca da istinu traži u činjenicama, a ne u predrasudama, smatraću da je ova knjiga ispunila svoju svrhu.

GLAS: Naslov je mnoge zainteresovao, iako knjiga nije samo o Radovanu Karadžiću. Zbog čega onda takav naziv?

BJELICA: Na jednom druženju 1996. u prijateljskom razgovoru u Beogradu kojem je prisustvovao širi krug ljudi, među kojima Brana Crnčević, Mićo Stanišić, Jovica Stanišić, Mihalj Kertes, čelnici FK Partizan, zatim Mirko Vučurević, Slobodan Šarenac i general JNA Jovo Popović. Riječ je o jednom od najodanijih generala Josipa Broza Tita, koji je bio lično zadužen za bezbjednost predsjednika SFRJ, a često je, zbog nevjerovatne fizičke sličnosti, dejstvovao i kao dvojnik. Kada sam ušao u kabinet vlasnika kompanije "Nivada", Mićo Stanišić me je zvanično predstavio "Milovan Bjelica sa Romanije". General me je odmjerio i rekao "A, to je taj? Kako te ono zovu?" Odgovorio sam kratko: "Cicko". Kada sam to potvrdio, on je klimnuo glavom i glasno dodao: "Znači, ti si taj čuvar Radovanovog pečata".

Sam naslov jeste mnoge zainteresovao, možda i iznenadio. Biti čuvar pečata predsjednika Republike nije značilo privilegiju, već veliku odgovornost i obavezu da se opravda ukazano povjerenje. Ova knjiga, međutim, nije samo knjiga o Karadžiću. On je važan dio mog životnog puta i neizostavan dio istorije o kojoj pišem, ali je ovo prije svega priča o stvaranju Srpske, o institucijama koje smo gradili, o vremenu koje nas je stavljalo pred teške izbore.

Kada danas pogledam unazad, najvećom vrijednošću ne smatram funkcije koje sam obavljao, nego povjerenje koje sam dobijao od ljudi sa kojima sam radio. Zato je i naslov ove knjige, u suštini, priča o povjerenju. Kada danas pogledam svoj životni put, sve sam uvjereniji da čovjek ništa veliko ne može učiniti sam. Ako u ovoj knjizi ima nečeg vrijednog, onda to nije samo moja priča. To je priča mnogih ljudi koji su bili uz mene - porodice, saradnika, saboraca i prijatelja.

GLAS: Pišući o predratnim godinama navodite da se već polovinom osamdesetih u vazduhu moglo osjetiti da se nešto sprema, a da je obilježavanje šest vijekova od Kosovske bitke u Knežini kod Sokoca probudilo srpsku nacionalnu svijest. Da li ste vjerovali da je moguć sukob kakav je osvanuo početkom devedesetih?

BJELICA: Srpska pravoslavna crkva je 1989. odlučila da obilježi šest vijekova od Kosovske bitke u Knežini kod Sokoca. U to vrijeme već je među muslimanskim stanovništvom uveliko kružila "Islamska deklaracija" pa je bilo potpuno jasno da se politička i nacionalna situacija u zemlji dramatično mijenja. Mirisalo je na ono što nas je nedugo zatim i pogodilo.

GLAS: Nedugo zatim formiran je SDS kojem ste i Vi pristupili?

BJELICA: SDS je nastao u vremenu kada se nad BiH nadvijaju tamni oblaci ratne retorike. SDS postaje oslonac narodu koji traži sigurnost, jednakost i pravo na političko, vjersko i nacionalno postojanje i opredjeljenje. U tom vihoru nade i neizvjesnosti, 12. jula 1990, na Petrovdan, u Sarajevu je osnovan SDS - prva autentična politička snaga srpskog naroda u BiH. On je svojim imenom, programom i djelima izgovorio ono što je do tada bilo neizgovorivo: srpski narod u BiH ima pravo na političku ravnopravnost, nacionalno dostojanstvo i istorijsku samosvijest.

GLAS: Pišete i da je Karadžić uspio u onome u čemu nisu uspjeli ni Karađorđe 1804, ni ustanici Nevesinjske puške, ni Petar Mrkonjić u Krajini, odnosno da je, citiram, sa narodom, narodnom vojskom i SDS-om stvorio Republiku Srpsku.

BJELICA: U atmosferi nesigurnosti i straha od političke dominacije i majorizacije SDS je postao istinski glas svoga naroda. Na njegovo čelo stao je dr Radovan Karadžić, ali iza te ideje stajale su hiljade običnih ljudi - intelektualaca, seljaka, radnika. Svi koji su shvatili da je došlo vrijeme da se ponovo, bez ikakvog straha, ističu srpsko ime, zastava i himna. Stranka je bila više od političke partije. Bio je to nacionalni pokret za slobodu, brana asimilaciji u unitarnu BiH te štit od zaborava istorije srpskog naroda i njegovog stradanja kroz vijekove. Bio je to pokret naroda koji je tražio način da Srbin ostane svoj na svome, da sačuva svoje ime, vjeru i zemlju. Sa skupštinskih govornica, preko terenskih organizacija i narodnih zborova, stranka je nosila poruku slobode i pozivala srpski narod da ne prihvati ulogu manjine u zemlji u kojoj je vijekovima postojao kao državotvoran narod. Radovana sam prvi put uživo vidio na Petrovdan tog 12. jula 1990 u sarajevskoj "Skenderiji". Nekoliko dana kasnije smo se i upoznali, nakon kratkog susreta u Nedžarićima. Radovan je, prije svega, bio vješt, strpljiv i uporan pregovarač, kako u razgovorima sa nama iz stranke, tako i sa međunarodnom zajednicom i političkim protivnicima.

GLAS: Dobar dio knjige posvetili ste ratnim okolnostima, susretima sa važnim ljudima tog vremena, sveštenstvu, Dejtonskom sporazumu, a u jednom dijelu ističete i to da dio ljudi u početku nije vjerovao u ideju Karadžića o izgradnji Srpskog Sarajeva.

BJELICA: Sarajevski Srbi podnijeli su nemjerljivu žrtvu za stvaranje Republike Srpske. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, 21. novembra 1995.

godine, sarajevski Srbi su počeli masovno napuštati ognjišta i imovinu. Procjenjuje se da je krenuo egzodus više od 150.000 ljudi. Prema zvaničnim podacima, ovaj veliki egzodus otpočeo je 17. februara 1996. godine, baš na pravoslavne Zadušnice, a trajao je sve do 16. marta. Srbi su napuštali teškom mukom odbranjene opštine i naselja tadašnjeg Srpskog Sarajeva. Još nakon Dejtona došlo je do promjene teritorijalne organizacije grada Srpskog Sarajeva. Pozvao me je predsjednik Karadžić i saopštio da se hitno pristupi izradi nove teritorijalne organizacije. Prvo tijelo koje je tada formirano bila je Direkcija za obnovu i izgradnju Srpskog Sarajeva, na čijem se čelu nalazio Ranko Pejić. U Upravni odbor imenovani su Karadžić, Momčilo Krajišnik, Velibor Ostojić, Milanko S. Renovica, Drago Simić, Nedeljko Lajić i ja.

GLAS: S obzirom na to da ste sa Karadžićem bili bliski, ne krijete i da su tajne koje su Vam bile povjerene na čuvanje zahtijevale potpunu posvećenost, hladnokrvnost i disciplinu.

BJELICA: Dijelili smo godine u kojima su se donosile odluke od istorijskog značaja, a svako je nosio svoj dio odgovornosti. Moja je bila da svoj posao obavljam odano, savjesno i časno. Kroz taj zajednički rad, naš odnos je prerastao u iskreno prijateljstvo. Izuzetno sam ga uvažavao kao predsjednika stranke i predsjednika Republike, služeći kao njegov čovjek od povjerenja i posebnih zadataka.

Kasnije, kada ga brojne strane i domaće obavještajne službe godinama nisu uspijevale locirati niti uhapsiti, u narodu je stekao gotovo mitski status. Politički stavovi koje je iznosio u početku su se mnogim ljudima činili preteškim pa čak i neostvarivim. Na ogovaranja i nedobronamjerne kritike na njegove saradnike uglavnom nije reagovao, niti je dozvoljavao da one utiču na njegovo rasuđivanje. Znao je reći, pozivajući se na svoju neuropsihijatrijsku struku, kako "nauka još nije ispitala ni dokazala kada će se neko uplašiti, kada će ukrasti i kada će izdati".

GLAS: Poseban segment ove priče je vrijeme kada se nije znalo gdje je Karadžić, odnosno ko je doktor Dabić.

BJELICA: Početkom decembra 1999, donio je konačnu odluku o prelasku iz Republike Srpske u Srbiju. Dogovorili smo se da o ovoj odluci niko ne smije saznati ni riječ - izuzev nas dvojice, njegove najuže porodice i momaka iz obezbjeđenja. Komunikaciju sa prijateljima i saradnicima održavao je isključivo putem pisama, koja su dostavljana preko pouzdanih kurira. Kada je Radovan prešao u Beograd, rekao mi je jedno: "Za moj boravak u Beogradu ne treba niko da zna. Ne treba da budem teret Miloševiću i Srbiji. Ako bi saznala da sam u Beogradu, Međunarodna zajednica izvršila bi pritisak na rukovodstvo Srbije i time stvorila probleme Srbiji i meni". Radovan je bio duhovno jak, održavao je fizičku kondiciju koristeći bicikl u stanu. Kada je izlazio, mijenjao je stil oblačenja, uspijevao i da potpuno promijeni boju glasa. Sam je izabrao ime Dragan David Dabić. U opticaju je bilo još nekoliko, između ostalih i Vladimir Nikolajević. Smršao je 30 kilograma, potpuno promijenio stil oblačenja i počeo da govori ekavski. Sve više se interesovao za zdrav način ishrane, posjećivao je predavanja i pažljivo gradio potpuno novi identitet. Da bi ta transformacija bila savršena, došao je do lične karte koja je pripadala Draganu Dabiću, zidaru iz Rume. Taj čovjek je bio idealan paravan, jer mu je dokument važio do kraja života. U tu ličnu kartu je Karadžić, sada već u ulozi doktora Dabića, umetnuo svoju novu fotografiju sa prepoznatljivom gustom bradom, vezanom kosom i naočarima. Nakon atentata na premijera Srbije dr Zorana Đinđića, usvojen je Zakon o saradnji Srbije sa Hagom. Tada se Radovan zahvalio ljudima koji su ga obezbjeđivali, ne želeći da ih izloži pravnom progonu. Jednom prilikom mi je rekao da je šest mjeseci prije hapšenja primijetio da ga prate i zaključio da je identifikovan, ali ni nakon toga nije mijenjao svoje ponašanje niti kretanje.

Pouke

GLAS: Navodite da svaka generacija ima svoja iskušenja - vašoj su pripali rat, velike promjene i stvaranje institucija Republike Srpske, a drugima nimalo manje važni izazovi.

BJELICA: Vrijeme o kojem govorim u ovoj knjizi za vas je istorija, a za moju generaciju bilo je život u kojem je neizvjesnost bila svakodnevica. Ne očekujem da ga doživite onako kako smo ga mi živjeli, ali bih volio da vas knjiga podstakne da tražite istinu, da čitate, upoređujete, razmišljate i sami donosite zaključke. Svaka generacija ima svoja iskušenja. Našoj su pripali upravo rat, velike promjene i stvaranje institucija Republike Srpske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.