Graorac: Istina o logoru „Viktor Bubanj“ mora biti objelodanjena - to nije mjesto pravde, već mjesto zločina

ISTOČNO SARAJEVO - Na mjestu današnjeg Suda BiH nalazio se zloglasni logor za Srbe, iz koga mnogi nisu izašli, nisu izašle ni istine o njihovom stradanju i svemu što su prošli, pa ne čudi ni što nije dobijena dozvola da se na ulazu postavi spomen-ploča, koja bi svima koji uđu u njega pokazivala da to nije tek neki objekat u kojem se dijeli pravda, već mjesto zločina - konstatovala je za „Glas Srpske“ predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac.

Graorac je napomenula da o tome šta se dešavalo iza ograde znaju srpski zarobljenici, koji su zatvarani samo zbog svog imena.

- Znaju koja su zvjerstva preživjeli, na šta su bili spremni svi oni koji su u rukama imali moć da se iživljavaju nad nedužnim ženama i muškarcima. I povrh svega, ni danas ne mogu dobiti bar mali dio satisfakcije da se zna, da se obilježi mjesto gdje su se prema njima ponašali kao prema zvijerima, gdje su sa njima postupili neljudski, nehumano - istakla je Graorac.

Ona je naglasila da su gospodari života i smrti u Sarajevu u ovom logoru radili šta su htjeli, ali koliko boli to, isto boli i ono što se desilo poslije.

- Mjesto zločina postaje „mjesto prava i pravde“. Nikada, za svo ovo vrijeme, na ovom mjestu prema srpskim žrtvama nije dijeljena pravda, nisu procesuirani ni taj ni drugi zločini nad srpskim borcima i civilima. Monstrumi su slobodni, žive kao svi drugi građani, a oni koji su u ovim prostorijama dočekali slobodu, danas ih gledaju kako žive kao slobodni ljudi - naglasila je Graorac.

Graorac je dodala da, bez obzira na sve i na odbijanje, ne treba odustati od ploče koja će zauvijek pričati istinu o stradanju i mjestu zatočenja srpskih logoraša.

- Stvari moramo nazvati pravim imenom, a istina je da se na ovom mjestu nalazio logor, kroz koji su prošli mnogi nevini, koji su maltretirani, ponižavani, ubijani i to nije bila tajna, to je bio tek jedan od strašnih logora u gradu Sarajevu, gdje su dovođeni Srbi i gdje su mnogi od njih ubijeni - podsjetila je Graorac.

Graorac je napomenula da i „Viktor Bubanj“ i sva druga mjesta stradanja moraju biti obilježena i da moraju postati mjesta na kojima će naša djeca učiti šta se dešavalo, jer, kako je pojasnila, moramo našim potomcima prenijeti istinu o stradanju našeg naroda u Sarajevu, koje je do sada predstavljano kao opkoljeni grad, a Srbi kao narod koji je držao ovaj grad u okruženju.

- Istina je da se u njemu nalazilo mnogo logora za Srbe, da su proživjeli sve i svašta i ta istina će doprijeti, prije ili kasnije, do svih, mnogo dalje od granica naše zemlje - poručila je Graorac.

Vlasti FBiH spriječile su 19. septembra 2003. godine Savez logoraša Republike Srpske da u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“ u Sarajevu postavi spomen-ploču u znak sjećanja na stradanje hiljada zatvorenih i oko 500 ubijenih Srba u vrijeme dok je kasarna bila ratni logor.

O zločinima u logoru „Viktor Bubanj“, u koji je nakon rata visoki predstavnik Pedi Ešdaun svojim nametnutim aktom smjestio Sud BiH, pojedini logoraši napisali su knjige u kojima su do detalja objasnili kako se sa njima postupalo.

Strahinja Živak je u „Viktoru Bubnju“ i Centralnom zatvoru proveo dvije i po godine prije nego što je izašao u novembru 1994. godine.

Tu je bio pod istragom osam mjeseci, a nakon silnih ispitivanja, na osnovu iznuđenog iskaza, bez svjedoka, optužen je da je, navodno, „imao uticaj u podjeli BiH“.

Za sve to vrijeme Živak je spavao na betonu i dijelio prostoriju sa još 16 ljudi u šest kvadratnih metara. Za vrijeme suđenja uopšte nije imao pravnu zaštitu.

U knjizi „Živim da svjedočim“ Živak piše o monstruoznim iživljavanjima, silovanjima i ubistvima srpskih zatvorenika.

„U zatvoru je bilo i žena. Kroz rešetke sam vidio 33 žene koje su izvodili u šetnju. Bilo je i trudnica. Bilo je i čitavih porodica. Jednu retardiranu đevojčicu strašno su maltretirali, a optuživali su je da je snajperista.

Policajci su uveče pili i poslije 22.00 časa odvodili žene“, navodi Živak.

Svjedoci su godinama poslije rata navodili kakvim su strašnim torturama bili podvrgnuti u logoru „Viktor Bubanj“.

Brojna su svjedočenja o prebijanju ljudi kundacima, cokulama, bejzbol palicama, čak i neobrađenom daskom.

Žene su svjedočile da su iz logora „Viktor Bubanj“ silom odvođene u centar Sarajeva, u hotel „Zagreb“, koji je bio i neka vrsta javne kuće gdje su silovane logorašice.

Zatvoreni Srbi izvođeni su na lažna strijeljanja i vraćani u ćelije uz obećanje da će ih „ubiti sutra“.

O zlostavljanju i ubistvima u logoru „Viktor Bubanj“ postoje i svjedočenja „insajdera“ i ona su bila godinama poznata javnosti, ali ni to Tužilaštvu BiH nije mnogo značilo.

Marko Mikerević, koji je tokom rata bio mobilisan kao sudija porotnik u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, u knjizi „Sarajevski kazani smrti“ tvrdi da su za zločine u ovom logoru znale najistaknutije ličnosti tadašnje bošnjačke politike.

U knjizi, koja je izašla iz štampe u novembru 2004. godine, Mikerević je optužio tadašnjeg predsjednika Komisije za nestale FBiH Amora Mašovića da je od upravnika i stražara logora tražio isključivo tijela logoraša da bi ih potom razmjenjivao sa srpskom stranom za zarobljene muslimanske borce.

Mašović je ove optužbe javno odbacivao, ali nije poznato da li su ga istražioci Tužilaštva BiH ikada saslušali povodom tih optužbi.

Prema Mikerevićevom svjedočenju, u ovaj logor često su dolazili i Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Mustafa Cerić, Rasim Delić, Sefer Halilović, Dragan Vikić i ostali visoki politički i vojni funkcioneri ratne muslimanske vlade u Sarajevu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.