Milorad Dodik, predsjednik RS

Ovo nisam planirao, nisam ni htio, a moram.

Tvoja porodica je bila i moja. Njima najveće saučešće.

Ko dva puta ode, dva puta je bio na nekom mjestu.

Ko dva puta umre, dva puta je i živio.

Željko je jednom odlazio i vratio se nama i sebi, možda više nama nego sebi. Tad poslije surovog, stravičnog atentata vidio je što živi ne vide, vratio se Božjim proviđenjem, svojom snagom i našom željom.

Uvijek će mi ostati u sjećanju traumatična slika sobe u intenzivnoj njezi gdje sam ga zatekao poslije teške i neizvjesne operacije. Donji dio postelje bio je stravično prazan, a iznad gornjeg se ukazivao Željkov lik koji se pobjednički smiješio. On se smiješio što je pobijedio smrt, a meni su navirale suze na pomisao da bi mu možda bilo bolje da nije. A onda se dogodilo čudo, koje je sve nas, koji smo ga dobro poznavali, iznenadilo.

Boem i kafanski čovjek, onaj stari Kopanja, koji je društvu i piću do zore davao prednost u odnosu na sve druge obaveze, doživio je nevjerovatnu transformaciju, postao je ambiciozan poslovan čovjek, koji je odlučio da iz ničega napravi medijsku imperiju i čovjek koji je odlučio da prohoda bez nogu. Teško je reći šta je bilo teže, samo je Željko znao koliko ga je nerava i napora, upornosti i strpljenja, prolivenog znoja sve to koštalo. Svi znamo da je i jedno i drugo uspio i da napravi imperiju medijsku i da prohoda bez nogu. Bio je pravi heroj u borbi protiv sudbine, koja ga je neopravdano kaznila, a koji je uspio da pobijedi kao David Golijata.

On je bio sve vrijeme sa više energije, dobre namjere, lucidnosti i vizije nego mnogi drugi. Da li je tada, tamo negdje vidio nešto što je rijetkima povjereno, da li je boraveći kratko u prostorijama koje samo određuje Bog, u stvari opipao ljudsku sudbinu.

Na stranu što je stvorio "Nezavisne novine", poslije neljudskog čina koji mu je učinjen, sa svojom Natašom je učinio još nešto, stvorio je novi život. Šta je to, nego ljubav, nego vjera, nego želja da se pobijedi.

Stvorio je "Nezavisne novine", znam i pamtim muku prvih brojeva. Koliko sam mogao toliko sam i činio da napravimo prve korake da ponudim rame u prvim posrtanjima. Ponosim se time, svjestan da primarno nezavisnost novina prave novinari i urednici, a da je nezavisnost novinara dug narodu i građanima, koji moraju da obezbijede političari.

Nisam se samo jednom sa Željkom prepirao na razne teme i nisu samo uvijek bile novine u pitanju i ne stavljam na vagu ishode, ali uvijek ću pamtiti i poštovati žar kojim je stajao ispred medija i to ne samo svojih. Uostalom, ti mediji su odavno prestali biti Željkini i postali naši, nas svih, nas u RS, u BiH, u regionu i samo je mogao Željko to da napravi.

Bili smo prijatelji, ali poziv profesionalnog političara i posao medijskog profesionalca su dva svijeta koji žive u saradnji i sukobu. Tako smo Željko i ja živjeli, ali kada dođe stani-pa'ni uvijek smo nalazili zajednički jezik i mogli da računamo jedan na drugog. Bio je, s jedne strane, surovo realan, poslovan, racionalan i pragmatičan, a uz to krajiški tvrd, težak i prgav, a sa neke strane, koja je dominirala, emotivan, osjetljiv, vedar, optimista i uporni politički sanjar.

Samo se, dakle, prijatelji mogu posvađati. Nema prijateljstva bez iskrenosti. Drago mi je i mirna mi je duša, jer smo se Željko i ja, makar jednom više mirili nego što smo se prepirali.

Dragi moj Željko, tvoje mjesto je u istoriji Republike Srpske. Nema Republike ako se ne skine kapa pred onima koji su je stvarali. Osvjedočeni patriota, koji je u godinama oružane borbe u građanskom ratu proveo na frontu kao ratni reporter, kasnije opsjednut pomirenjem sa komšijama i međunarodnom zajednicom, istrajao na koncepciji novina koje će jednako čitati i u RS i FBiH, održavao intenzivne kontakte sa kolegama iz Sarajeva i inostranim diplomatama, bio neka vrsta našeg neformalnog ambasadora koji je primao i prenosio poruke, posredovao često i na svoju ruku tražio i predlagao rješenja.

Kad pomislim kroz šta je sve prošao, šta je sve postigao i želio još da uradi, mora da je to bilo previše čak i za Željkovo veliko srce. Zato ti moram reći, dragi moj Željko, kada smo gubili prijatelje zajednički smo tugovali. Gubili smo mnoge zajedničke prijatelje, tješili smo jedan drugoga i koračali, išli.

Često si govorio da ne smijemo da stanemo. Šale na tvoj račun uvijek si prihvatao vedro i nikada nisi bio povrijeđen, čak si želio da sve gledam sa vedrije strane. Bio si moj pravi prijatelj, tvoja porodica je bila moja, kao i moja tvoja. Znali smo se, obilazili i družili, radovali se našim porodičnim uspjesima, rađanju, unucima i sada kada sam čuo, mislio sam da je opet neka samo priča. Nazvao sam te telefonom na prvu vijest o tome, na tvoj broj javio se neki drugi glas, on mi je rekao da si loše, a ja nisam vjerovao da će se to ovako završiti.

Jedva sam čekao da ti kažem da si trebao da manje pališ te cigarete, da više vodiš računa o sebi i nisam uspio i ovo je moj poraz.

Nisam ovdje došao da govorim predsjednički, ali imao sam ambiciju da govorim još više emotivno.

Nemojte mi zamjeriti, Željka znam od samih koraka u nekom mom profesionalnom životu, kada sam tada sa 27 godina postao predsjednik Izvršnog odbora u Laktašima, on je bio novinar "Glasa", koji je dolazio i pravio intervjue. Od tada traje naše prijateljstvo. On je odlazio i vraćao se, a ja sam se uvijek radovao njemu i sada isto tako čekam da se negdje pojavi, a u međuvremenu ću ostati pomiren sa Božjim poslom ovog puta, ostati da tugujem, ponosim se, da mu zahvalim na prijateljstvu i da žalim. Vjerujem da će ga Bog smjestiti tamo gdje je dobrima i mjesto i da će mu dati ono rajsko nasljeđe koje on zaslužuje.

Ne zamjerim mu ništa. Ti znaš kako je među nama bilo. Nama svima ostaje bol, praznina, tuga i ponos. Čovjek čovjeka samo čini prijateljem.

Željku neka je vječna slava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.