Milan Jelić, predsjednik Republike Srpske (1956-2007): Jeda

OSJEĆAM potrebu, a to je moja i civilizacijska obaveza, da posthumno zahvalim dr Milanu Jeliću na njegovoj predanosti u radu i uspješnom obavljanju funkcije predsjednika Republike Srpske, istakao je Rajko Kuzmanović, u svom prvom obraćanju javnosti kao predsjednik RS.

OSJEĆAM potrebu, a to je moja i civilizacijska obaveza, da posthumno zahvalim dr Milanu Jeliću na njegovoj predanosti u radu i uspješnom obavljanju funkcije predsjednika Republike Srpske. Njegov program biće čvrsta osnova i mog programa. Sve to me obavezuje da uložim sve svoje znanje, iskustvo, upornost i dobre namjere da zajednički učinimo Republiku Srpsku snažnijom, boljom i perspektivnijom, istakao je Rajko Kuzmanović, u svom prvom obraćanju javnosti kao predsjednik Republike Srpske. Bilo je to 28. decembra 2007. godine. hhh MILAN JELIĆ, predsjednik Republike Srpske, rođen 1956. godine, iznenada je preminuo od srčanog udara. Bila je nedjelja, 30. septembra 2007. godine... Prijatelju, kad pođeš na put bez povratka, ti o meni progovori. Spustila se crna noć, teška kao olovni svod. Crni automobil, bez jeke i glasa, hita kroz tamu ka Modriči... Spomenik, i kad srušiš, ostaje spomenik! Svako je rođen da jednom umre, utjeha je da čast, čojstvo i čist obraz žive dovijeka. Čuješ li me, Milane? Predsjedniče naš i prijatelju moj, Doktore i Čumo, kako te je oslovljavao tvoj Nikola Nikić i školski vršnjaci sa Trebave. Poslije krvi, uvjerio sam se ove noći, najviše što može čovjek dati čovjeku su suze. Sudbina svima miješa karte života, mi samo igramo u toj igri. Sve je počelo u maloj Modriči, na omanjem igralištu nalik na livadu, a sve završilo na veleljepnom stadionu, ali na istom mjestu. Riječ je, kažu, data čovjeku da sakrije svoju misao i da, istovremeno, otkrije svoju dušu. Ko je fudbal izmislio, trebalo bi mu misao pozlatiti, a njega u besmrtnost okovati. Tako je govorio Milan Jelić. Koliko sam ga puta slušao kako besjedi fudbalske priče, a sve je, zapravo, sijalo snagom sportske bajke. Šta danas znače velike i značajne riječi - Predsjednik Republike, ugledni privrednik i menadžer evropskog formata, naučnik pred kojim je bila karijera, fudbalski poslanik svjetskog ugleda; šta sve, zaista, znače danas, kad se učinjeno ne može izmijeniti. Ostaje jedno - čovjek; koliko kao naš politički vođa, još više kao brat, drug i prijatelj, koji je, za 51 godinu života, izvojevao najveću pobjedu, pobijedivši samog sebe. Smrt niko nije pobijedio! Bio sam sinoć u Modriči, po ko zna koji put, a činilo mi se da taj gradić nikad prije nisam vidio i nikad ranije u njemu bio. Tu noć, hodajući opustjelim ulicama, dok je u svakoj kući i u svakom stanu gorjelo svjetlo, uvjerio sam se da ima trenutaka kada svaki zid ima uši, a svaki plot ima oči. Čula se tišina! Čuo sam i tebe, dragi moj Predsjedniče, kako poručuješ svojim sugrađanima u cijeloj Republici Srpskoj - ne plačite, to znam i ja! Čuo sam i eho tvoje posljednje poruke - sloboda je život, a čovjek mjerilo svih stvari. Sreća nas je, poštovani Predsjedniče, okušala minulih dana, bila je mala svetkovina u Beogradu, družili smo se u Modriči, bili na saboru u Banjoj Luci, ali nas Bog noćas sjedinjuje opet u tvojoj Modriči. Nikola, Željo, Pero i ja, a kao da nas je milion. Dogorijeva svijeća, u zlatnom ramu tvoja slika, ima noći kada duša baš boli više nego oko... Čovjek je, ipak, ono u šta najiskrenije vjeruje, zar ne, moj Milane? Zato je samo jedan pravac život - od čovjeka prema čovjeku. Sve je, onda, tvoje - Koprivna, Trebava, Modriča, Subotica, Novi Sad, Beograd, Brisel, London, Tokio, Peking, Teheran, tvoji su Mile, Nešo, Igor, Špiro, Petko, Teša, Brane, tvoji su Sep, Mišel, Alfredo, Miljan, Zeka, Piksi, tvoji su Bobi, Panta, Simke... Ko ljude ne sluša, ni čovjek nije, neće ni biti, ma koliko živio. Dragi moj prijatelju, doktore Milane Jeliću, tvoja Modriča, i moja Banja Luka, a i jedno i drugo i tvoje i moje, i cijela Republika Srpska, bdiju u najdužoj i najtužnijoj svojoj noći koja će čekati ovo jutro. Šaljemo ti bezglasne poruke! Naše nebo počinje ovdje! Čuješ li nas, Milane? h h h PROTEKLO je upravo 40 dana otkako je na put bez povratka otišao predsjednik Republike Srpske Milan Jelić, a mi koji smo 30. septembra pripremali "Glas Srpske" uvjerili smo se toga dana da najtiše riječi donose najveći bol... Oko 18 časova, prije ili kasnije, ne znam ovog časa, zove Zoran Kalinić. - Provjeri šta je bilo s Milanom, pažljivo pitaj, javio je Sredoja da je nešto bilo... - Da nije srce? - Ne znam, provjeri... Jeste srce... Ne znam, provjeri... Zovem broj koji sam toliko puta do sada ukucao. Zvoni, niko se ne javlja... Zovem predsjednikovog brata po majci Slavka. - Gdje si, uredniče, šta ima? Evo mene u šumi, s drugarima berem gljive... Pitam što tiše može. - Znaš li gdje je Milan...? - Ne znam, bili smo u kafiću do 14 časova, pričali o svemu, zezali se, pobijedila je juče Modriča pa smo svi bili veseli, došao je i Rajko, svi smo tu bili... Možda je kod kuće, ili je otišao na stadion da trči... Pitam još tiše nego što sam pitao prvi put. - Do nas je stigla vijest da mu je nešto bilo... - Ne znam, kažem ti da smo se rastali oko 14 časova, javiću ti se brzo. Tri minuta kasnije, javlja se Slavko. - Jeste bilo, sunce ti krvavo, evo me, sjeo sam u auto, poprijeko ću šumskim putem spustiti se na cestu! On je u kolima Hitne pomoći, voze ga za Doboj. Čuo sam Mitra, njegovog vozača, bojim se da nije dobro, a tješim se da će na vrijeme stići do bolnice... Pet minuta kasnije, zovem Nebojšu. - Čuo sam, Mile je već na putu za Doboj, Špiro je digao helikopter i leti za Doboj, krenuo je i Igor, čućemo se... Nije dobro... Bojim se najgoreg... Javili smo našem dopisniku iz Doboja Slobodanu Puhalu da hitno ide u bolnicu. Zove Puhalo. - Evo me u bolničkom krugu. Grobna je tišina. Stoje ambulantna kola iz Modriče, čini mi se da je proletio Dodikov automobil, neko je utrčao u bolnicu, visok... krupan... čini mi se Dodik... Okolo nigdje žive duše nema. Zaustavljamo prve dvije strane novina koje smo već završili. Muk u redakciji, ali svi se nadamo da nije najgore. Kod mene u kancelariji su: Panto, Rajko, Bato, Radenko, Goran, Ljubiša, neki su dojurili od kuće... Stigli su i naši prijatelji, koji su "nešto čuli", ali neće da vjeruju. Nešto iza 19 časova javlja se Nebojša. - Milan je umro! Sad će ljekari, Mile i Igor, obratiti se javnosti, javiću ti se... - Prvi put za godinu i po dana, koliko sam u "Glasu Srpske", pripremam i "prelamam" prve dvije strane. Crna je glava "Glasa Srpske". UMRO PREDSJEDNIK MILAN JELIĆ. Donose mi prve odštampane primjerke novina. Svi odlaze za svojim poslom. Ostajem sam u kancelariji. Bar da zaplačem kao čovjek... Na bdijenju u Jelićevoj kući u Modriči, crn kao ugarak, podnabuo i vodnjikavih očiju od suza i plača, Nikola Nikić kaže: - Mali Benjo je bio s njim na stadionu, on mu je bio ljubimac. Jedan - posljednji - dan života. Sjedim u jednom modričkom kafiću sa petnaestogodišnjim dječakom Benjaminom Šabićem. Otac Dževad umro je prošle godine. Benjo, kako ga odmila zovu, živi s majkom Nevzetom, radi kao kuvarica, i sestrama Dženanom i Medinom, još su srednjoškolke. Živjele su kao izbjeglice u Švajcarskoj u Bernu, i vratile se u svoju Modriču. Benja, koji inače igra u kadetima Modriča Maksime, priča suznih očiju: - Bio sam tamo kod dvorane, kad ide predsjednik, dovikuje mi "Ajmo, Benjo, malo trenirati!". Predsjednik mi je bio drugi otac. Uvijek me je častio i pitao šta mi treba, i tako, trčimo mi prvi krug oko stadiona, a on meni kaže: "Jesi li vidio kako je juče dobro igrao Stjepanović", odgovaram mu da je bio najbolji. Trčimo drugi krug, lagan tempo, šutali smo... Kaže, onda, predsjednik "Hoćemo li, Benjo još jedan pa ćemo igrati dodavanja". Hoćemo - kažem ja... Poslije desetak koraka, ništa ne čujem, niko ne trči iza mene, okrenem se, predsjednik zastao i sruši se, naprijed, kao da se spotakao... Potrčim prema njemu, s druge strane terena trči njegova pratnja... Podižu ga, pjena mu je bila na kraju usana. Kola hitne pomoći su stigla odmah. Nastala je jurnjava prema dobojskoj bolnici. Za 17 minuta stigli su u Doboj. Uzalud! Ljekari su pokušali sve, ali pomoći nije bilo - predsjednik Republike Srpske Milan Jelić umro je, u stvari, na samom stadionu u Modriči. Rastajem se sa svojim novim prijateljem, malim Benjom, a on kaže: - Izgubio sam oca, a sada i svog staratelja. Boli me cijelo tijelo. Nemam više suza ni da plačem... Smrt je smrt, a život, ponekad, zna da bude baš težak posao... Putuj s Bogom Milane Jeliću, predsjedniče naš i prijatelju moj. h h h PRIJE četiri dana bio sam u Modriči i na Gradskom groblju palio svijeće za pokoj duše Milana Jelića... Tišina okovala okolna snježna brda. U nijemoj tišini, bez reda i državničkog protokola, stižu Milanovi prijatelji: Pljosko, Kaso, Jevto, Bos, Svika... Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega, ako sam i imao oko toga dilemu, nestala je ovog prohladnog decembra. Dileme i nestaju u posebnim prilikama. Tomo MARIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.