Kuda ide Njemačka poslije izbornog zemljotresa u Saksoniji: Vatreni zid prema AfD-u počinje da puca

Septembar bi mogao biti jedan od najvažnijih mjeseci za političku budućnost Njemačke. Izbori u Saksoniji-Anhaltu, Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji i Berlinu mogli bi dodatno oslabiti vladajuću Hrišćansko-demokratsku uniju (CDU), a samim tim i poziciju kancelara Fridriha Merca.

Poraz CDU u Saksoniji-Anhaltu sam po sebi nije iznenađenje. Mnogo važnije je to što je Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila 43,8 odsto glasova i 39 od 83 poslanička mjesta, čime je za samo tri mandata ostala bez apsolutne većine. CDU je pala na 17,2 odsto, što je težak udarac stranci koja je tu pokrajinu vodila gotovo četvrt vijeka.

Još važnija od samog rezultata jeste politička poruka izbora. AfD više nije samo stranka protesta. Postao je važan faktor njemačke politike, a Saksonija-Anhalt mogla bi postati laboratorija za ono što će se u narednim godinama dešavati i na saveznom nivou.

MERC I PARADOKS

Kancelar Fridrih Merc sada se suočava sa sve težim paradoksom. Pokušavajući da vrati dio birača koji su otišli udesno, rizikuje da izgubi dio onih koji CDU i dalje vide kao umjerenu konzervativnu stranku. Ako, s druge strane, nastavi da AfD predstavlja kao politički neprihvatljiv i opasan, rizikuje da toj stranci dodatno poveća podršku među biračima koji su već nezadovoljni političkim establišmentom.

Merc je poslije izbornog rezultata priznao da ga je ishod "protresao do temelja" i da CDU ne može nastaviti kao do sada. To je možda i najvažnija politička poruka izbora, da dosadašnja strategija prema AfD-u više nije dovoljna. Na saveznim izborima 2025. g CDU/CSU osvojila je oko 28,5 odsto glasova i formirala vladu sa SPD-om, dok je AfD sa 20,8 odsto završio na drugom mjestu. Od tada podrška AfD-u nastavlja da raste, dok vladajuća koalicija sve teže održava stabilnu podršku. 

SANITARNI KORIDOR

Njemačke tradicionalne stranke godinama grade takozvani politički vatreni zid, odnosno sanitarni koridor prema AfD-u. CDU, SPD, Zeleni i Ljevica odbijaju bilo kakav oblik saradnje sa tom strankom, uz obrazloženje da je njena politika nespojiva sa demokratskim poretkom. Ta politika ima jasne istorijske i političke razloge. Ali njena dugoročna održivost sada postaje sve veće pitanje. U Saksoniji-Anhaltu AfD ima 39 od 83 mandata. CDU je osvojila 15, SPD, Zeleni i Ljevica po osam, a BSV pet mandata. Za većinu su potrebna 42 glasa.

Upravo zato pet poslanika BSV-a postaju važan politički faktor. BSV ne nudi formalnu koaliciju sa AfD-om, ali je otvorio mogućnost tolerisanja manjinske vlade ili izbora nadstranačkog premijera. AfD, sa druge strane, traži stabilnu većinu za svog kandidata Ulriha Zigmunda.

Tu je, prema ocjenama pojedinih analitičara, važna jedna proceduralna razlika. U trećem krugu izbora za premijera u Saksoniji-Anhaltu dovoljna je prosta većina datih glasova, a uzdržani glasovi se ne računaju kao dati. 

Ali ako bi se svih pet poslanika BSV-a samo uzdržalo, AfD i ostale stranke bi, u trenutnoj raspodjeli, imali po 39 glasova, što ne bi bilo dovoljno za izbor Zigmunda. Zato BSV sam po sebi ne može jednostavnim uzdržavanjem da dovede AfD na vlast, ali njegova odluka da ne blokira određene scenarije može značajno uticati na formiranje buduće vlade. Upravo tu leži suština političkog trenutka. Vatreni zid možda još nije probijen, ali prvi put više nije neprobojan.

BIRAČ NIJE IDEOLOG

U raspravi o AfD-u važno je ne izjednačavati tri stvari, glas za tu stranku, podršku svakoj njenoj politici i nezadovoljstvo postojećim sistemom. Nisu svi birači AfD-a njegovi ideološki sljedbenici. Za dio njih taj glas je način da kazne vladajuće stranke, pošalju poruku političkom establišmentu ili pokažu nezadovoljstvo politikom koju su godinama sprovodile.

Migracije, životni standard, cijene, energetska i klimatska politika, odnos prema Rusiji i Ukrajini, kao i stanje njemačke industrije, postali su pitanja na kojima dio birača više ne prihvata odgovore političkog centra. Upravo kombinacija ekonomskih i društvenih strahova, posebno na istoku zemlje, pomogla je AfD-u da okupi i dio birača koji ranije nisu redovno glasali. AfD se zalaže za oštro ograničavanje migracija, jačanje nacionalnog suvereniteta i promjenu dijela evropskih, klimatskih i energetskih politika. Zato njegov rast nije moguće objasniti samo nacionalizmom ili navodnim uticajem Rusije.

Pokušaji da se AfD predstavi kao nasljednik nacista ili kao puki instrument Moskve do sada nisu zaustavili njegov rast. Kod dijela birača takva retorika može čak stvoriti utisak da tradicionalne stranke nemaju ozbiljan odgovor na probleme koji ih tište. Problem je očigledno dublji od jednog događaja ili jedne političke poruke.

ISTOK KAO LABORATORIJA

AfD je dugo posmatran prije svega kao stranka istočne Njemačke. Ali upravo istok sada može postati politička laboratorija iz koje će se trendovi širiti na cijelu zemlju. U Tiringiji, Saksoniji, Brandenburgu i Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji AfD je već među najjačim strankama. Saksonija-Anhalt sada pokazuje šta se dešava kada ta snaga postane tolika da druge stranke više ne mogu jednostavno da je ignorišu.

Do sada je najvažniji argument tradicionalnih stranaka bio da AfD može osvajati glasove, ali ne može doći na vlast. Ako se pokaže da može, čak i kroz manjinsku vladu ili složen sistem parlamentarne podrške, taj argument nestaje. Tada će birači dobiti dokaz da izborna pobjeda AfD-a može biti pretvorena i u političku vlast. S druge strane, ako AfD dođe na vlast i pokaže da ne može ispuniti ono što je obećavao, prvi put će morati da se suoči sa punom težinom odgovornosti. To bi mogao biti najbolji test njegove stvarne političke snage.

NIJE SAMO  NjEMAČKA PRIČA

Ono što se dešava u Njemačkoj nije izolovan slučaj. Posljednjih godina desne, nacionalno orijentisane i suverenističke snage jačaju širom Evrope. U Italiji vladu predvodi Đorđa Meloni, u Finskoj je desnica dio vladajuće koalicije, dok vlada desnog centra u Švedskoj zavisi od podrške Švedskih demokrata. U 
Francuskoj je Nacionalno okupljanje jedna od najjačih političkih snaga.

Te stranke nisu iste i ne zastupaju identične stavove prema Rusiji, Ukrajini, NATO-u, ekonomiji ili evropskim integracijama. Ali njihov zajednički rast pokazuje nešto drugo – slabljenje starog političkog centra i sve veće zahtjeve za jačanjem nacionalnog suvereniteta.
Zato Saksonija-Anhalt nije samo njemačka priča. Njen značaj je u tome što pokazuje šta bi se moglo dogoditi kada suverenističke i desne stranke postanu toliko snažne da ih više nije moguće držati van sistema dogovorima tradicionalnih stranaka.

KRAJ STAROG DOGOVORA

Korijeni tog procesa sežu mnogo dublje od aktuelnog jačanja AfD-a. Problem je nastajao postepeno, tokom posljednjih 20 ili 30 godina, sa širenjem globalizacije i prenošenjem sve većeg broja odluka na nadnacionalni nivo. Takav sistem je dugo funkcionisao, jer je donosio ekonomske koristi. Otvorena trgovina, kretanje kapitala i radne snage i širenje evropskog tržišta omogućavali su rast i stvarali utisak da će većina građana na kraju biti na dobitku. Taj dogovor danas više nije tako uvjerljiv.

Globalizacija je stvorila i gubitnike, a dio stanovništva sve više ima osjećaj da su koristi neravnomjerno raspoređene. U međuvremenu su došli migraciona kriza, energetski šok, rat u Ukrajini, slabljenje dijela njemačke industrije i rast troškova života. Sve su to pitanja koja su dodatno poljuljala povjerenje u politički centar.

NEZADOVOLjSTVO

Iz tog jaza izrastaju protestni pokreti. Njihov rast nije nužno dokaz da su evropska društva odbacila demokratiju ili evropsku saradnju. Prije pokazuje da veliki broj birača više ne prihvata automatski političke izbore koje su im tradicionalne stranke godinama nudile.

Problem za tradicionalne stranke je što se nezadovoljstvo više ne zadržava na marginama političkog sistema. U sve većem broju zemalja ono ulazi u parlamente, vlade i same institucije Evropske unije.
Stari politički sistem i dalje ima snažne institucije, ali je sve manje sposoban da ignoriše pritisak koji dolazi sa biračkog tijela. Zato pitanje više nije da li će evropska politika doživjeti promjene. Pitanje je koliko će duboke one biti i koliko dugo će postojeći mehanizmi moći da ih usporavaju. Njemačka je posebno važna jer je decenijama bila jedan od glavnih stubova evropskog političkog konsenzusa.

NAJVEĆI TEST

Ako AfD jednog dana osvoji toliko glasova da bez njega više nije moguće formirati stabilnu vladu, politički kordon oko te stranke biće suočen sa najvećim testom. Taj trenutak možda još nije došao na saveznom nivou, ali Saksonija-Anhalt pokazuje kako bi mogao izgledati.

Ako druge stranke dozvole da AfD formira manjinsku vladu, ili ako ne uspiju da stvore održivu većinu bez njega, "Brandmauer" će formalno možda ostati na snazi, ali će njegova politička snaga biti ozbiljno narušena. Time se mijenja pravilo igre. Do sada je AfD mogao biti najjača stranka, ali su druge stranke mogle da ga drže van vlasti. Od sada će sve više biti važno da li je takav sistem moguće održati kada izborni rezultati postanu još nepovoljniji za tradicionalne stranke. To ne znači da će Njemačka preko noći odustati od svojih dosadašnjih politika. Ne znači ni da će sve evropske desničarske stranke postati dio jednog jedinstvenog političkog bloka. Ali znači da se mijenja širi evropski politički poredak. 

NOVI VJETROVI

Period u kojem je globalizacija izgledala kao gotovo nezaustavljiv proces, a politički centar kao prirodno središte evropske politike, sada ulazi u duboku fazu preispitivanja. Saksonija-Anhalt nije Njemačka u malom. Ali može biti laboratorija onoga što će se kasnije dogoditi na saveznom nivou. A ako vatreni zid jednom pukne na istoku Njemačke, pitanje više neće biti da li će se politički vjetar promijeniti, već koliko brzo će se ta promjena proširiti na Berlin i ostatak Evrope.

Za suverenističke pokrete od Beča preko Budimpešte do Rima, ovo nije samo njemačka vijest, ovo je dokaz da se "vatreni zid" može probiti i da birači više neće da trpe staru politiku. Zaključak je jasan. Uspjeh AfD-a nije više samo protest. BSV, koji je sam prošao kroz uspon i pad, sada drži ključ u jednoj ključnoj pokrajini. Ako omoguće manjinsku AfD vladu, ili samo ne blokiraju, to mijenja pravila igre u cijeloj Njemačkoj. Vatreni zid više nije neprobojan. A kad jednom pukne na istoku, pitanje je samo vremena kada će se otvoriti i na saveznom nivou i kada će isti vjetar duvati i kroz ostatak Evrope.

Zašto baš istok

Na političkoj karti današnje Njemačke sve su vidljivije ekonomske i društvene razlike koje su ostale nakon ujedinjenja prije 36 godina. Nekadašnja Istočna Njemačka napravila je veliki napredak, ali obećanje o potpunom sustizanju zapada još nije ispunjeno. Saksonija-Anhalt je dobar primjer. Bruto plata zaposlenog sa punim radnim vremenom u toj pokrajini prošle godine iznosila je 3.563 evra, dok je njemački prosjek bio 4.217 evra.

Ni tržište rada ne izgleda ohrabrujuće. U avgustu ove godine nezaposlenost u Saksoniji-Anhalt dostigla je 8,2 odsto. Zato ogromnu podršku AfD-u nije dovoljno svesti samo na migracije ili ideologiju. U regionu u kojem se i tri i po decenije nakon ujedinjenja zarađuje manje, mladi decenijama odlaze, a nezaposlenost ostaje visoka, obećanje Berlina o sustizanju zapada za dio stanovništva još nije postalo svakodnevna stvarnost.

Strmoglavi pad

Prema najnovijim anketama, manje od 12 odsto Nijemaca podržava saveznu vladu koju predvodi kancelar Fridrih Merc (CDU), što ukazuje na duboko nezadovoljstvo radom izvršne vlasti. Pad povjerenja u vladu dolazi u trenutku kada se Njemačka suočava sa slabim privrednim rastom, problemima u industriji, visokim troškovima života i sve oštrijim političkim podjelama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.