Kosmetska svakodnevica prognanih Srba u Gračanici

U ovih pedesetak kontejnera odrasta petnaestoro djece, a ostali stanovnici su uglavnom stari ljudi... Teško je, oboljeli smo... Ljudi umiru ne dočekavši obećanja o povratku, ispričala je Olgica Subotić, ne mogavši da suzdrži suze

Sumoran kišni dan u Gračanici. Šleper brašna, dio humanitarne pomoći iz Republike Srpske Srbima Kosova i Metohije, istovara se u centralnoj pekari. Tu, odmah pokraj pekare, na velikom parkingu, smješteno pedesetak kontejnera. Na prozorima zavjese, oko kontejnera saksije sa cvijećem. Pravo naselje, reklo bi se. Samo što je to naselje nužde i tuge. Stanovnici kontejnera izlaze i raspituju se ko je stigao, šta se dešava. Saznaju da je stigla humanitarna, bratska pomoć iz Banje Luke. - Uđite da se ugrijete i kafu da popijemo - ljubazno nas poziva stanarka kontejnera. Ulazimo u kontejner od osam kvadrata. U jednom dijelu kreveti na sprat, a u drugom kuhinja. - Ne izuvajte se, ne ulazite u albansku, već srpsku kuću - prekorava nas domaćica i nudi rakijom. - Popijte, pa prvi put mi u kuću ulazite. Takav je red i običaj. Raspituje se kako se živi u Banjoj Luci, osjećaju li se posljedice rata. Nevoljno pristaje da nam ispriča kako ju je ova, već na prvi pogled golema muka, snašla: - Desilo se, nikad se ne ponovilo. Te dane i godine nikad neću zaboraviti - započinje svoju priču Olgica Subotić, stanovnik kontejnerskog naselja u Gračanici, prognanica iz Obilićeva. Limeni kontejneri, poklon ruskog naroda srpskim prognanicima na Kosovu i Metohiji, već tri godine su jedini krov nad glavom za mnoge izbjegle i protjerane Srbe Kosmeta. - Živjeli smo u Obilićevu u porodičnoj kući, iz koje nas istjeraše 1999. godine. Tada smo smješteni u jedan stan u Obilićevu. Prinudni i privremeni smještaj. Dobro je bilo, snašla sam se nekako s djecom. U tom stanu smo živjeli do 17. marta 2004. godine, kada su nas istjerali razjareni Albanci. Tada se gledalo samo da spasimo glave. Sklonili smo se u Gračanicu, u manastir, gdje su nas teškom mukom sačuvali vojnici KFOR-a. Ubrzo poslije tih događaja narod Rusije nam je poslao kontejnere u koje smo se uselili. Sada su nam oni i stan i porodična kuća i sve - priča Olgica. Za sadašnje stanje, smatra Olgica, niko nije kriv. - Nije kriv Slobo Milošević, koga mnogi optužuju. Evo, nema ga godinama, a ništa se nije promijenilo nabolje. Plan je davno napravljen i on se ostvaruje - sumnja Olgica. - Zajedničkog života nema, povjerenje je izgubljeno, od dolaska KFOR-a u Obilićevu je ubijeno 22 Srba, a nijedan krivac nije pronađen, uhvaćen ili optužen. Ma, nikad se nije moglo zajedno živjeti, osim pojedinih slučajeva kada su stari Albanci držali do svoje riječi. Danas su gore albanske žene nego muškarci. Agresivnije su i radikalnije. Olgica je 25 godina radila u "Elektroprivredi" i onda je jednostavno istjerana s posla. Sada prima minimalac iz Srbije. - Prvo su nas istjerali s posla, pa kad su vidjeli da Srbija pomaže, onda su počeli da nas ubijaju, pale kuće, protjeruju... Zatim je došao 17. mart, istjerani smo iz svojih domova, pa kad su Albanci vidjeli da i u takvoj nevolji opstajemo, usred zime isključiše nam struju... Ali, Srbija nas je drvima snabdjela, pa smo preživjeli. Povratka kući u Obilićevo nema, a dokumenta koja tražimo izdaju na albanskom jeziku, jeziku koji ne razumijem i ne govorim - jada se Olgica Subotić. Što se tiče budućnosti Kosova i Metohije, za stanovnike kontejnerskog naselja nema dileme. - U ovih pedesetak kontejnera odrasta petnaestoro djece, a ostali stanovnici su uglavnom stari ljudi. Teško je, oboljeli smo, ljudi umiru ne dočekavši obećanja o povratku. Imam tri kćerke, i najmlađa se skoro udala, pa sad živim sama. Djeca i četvoro unučadi su mi jedina radost. Dvije kćerke su tu na Kosovu i Metohiji, a jedna je u Srbiji. Ukoliko nezavisnost postane realnost, svi mi iz ovog limenog naselja napustićemo Kosovo i Metohiju - suznih očiju završava svoju priču Olgica Subotić. Tekst i snimci Hadži Dušan BORKOVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.