Korporacije postale novi feudalni vladari

Ideja da kapitalizam ulazi u svoju završnu fazu nije nova. Karl Marks je kapitalizam vidio kao sistem koji neizbježno stvara konflikt između rada i kapitala, koncentrišući moć u rukama malog broja vlasnika i vodeći društvo ka krizama i transformacijama.

Drugi teoretičari, poput Maksa Vebera, ukazivali su na to kako racionalizacija, birokratija i tehnološki razvoj mijenjaju način na koji kapital funkcioniše, ali ne i suštinu odnosa moći i eksploatacije koji on proizvodi. Međutim, tvrdnja da više ne živimo u klasičnom kapitalističkom sistemu, nego u nečemu sasvim drugačijem - svojevrsnom hibridu digitalne diktature i feudalne rentne ekonomije - dugo je zvučala kao radikalna, pa čak i kao teorija zavjere.

NOVA EPOHA

Ekonomista i bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis razradio je i objasnio ovaj fenomen na način koji je postao razumljiv široj javnosti. On tvrdi da smo ušli u epohu, kako ga je on nazvao, tehnofeudalizma, gdje tehnologija nije više samo proizvodni alat kapitalizma - nego, u stvari, novi vid vlasti koji mu preuzima mjesto. 
Varufakis često ističe da kapitalizam nije pobijeđen, već da se sopstvenom logikom samoukinuo, te da ono što danas imamo nije reforma kapitalizma, nego nešto novo, mnogo opasnije - tehnofeudalizam u kom se tržišta pretvaraju u digitalne feude.
Slično mišljenje ima i poznati svjetski ekonomista Branko Milanović, koji smatra da internet platforme i dalje funkcionišu prema logici profita, ali i da stvaraju novu monopolističku strukturu koja ograničava konkurenciju i koncentriše moć. On primjećuje da platforme u suštini eksploatišu korisnike kao besplatne radnike, ali u okviru kapitalističkog modela koji se samo transformiše, a ne zamjenjuje sistem. 

Navodi da tehnofeudalizam predstavlja najmonopolističkiju fazu kapitalizma, gdje renta i kontrolisani pristup informacijama postaju ključni instrumenti moći.

Međutim, ono što Varufakisa izdvaja jeste što već godinama upozorava da je tržište sve manje tržište, a sve više infrastruktura pod kontrolom šačice privatnih korporacija. I zaista, brojevi to pokazuju. Prema podacima američke Federalne trgovinske komisije i Evropske komisije, više od sedamdeset odsto svih onlajn pretraga obavlja se preko jedne kompanije. Četrdeset odsto globalne internet trgovine koncentrisano je u jednom sistemu. Djeca u Evropskoj uniji provode u prosjeku više vremena na platformama u vlasništvu dviju američkih korporacija nego na bilo kojoj javnoj ili državnoj digitalnoj infrastrukturi. Ovo, prema mišljenju bivšeg grčkog ministra finansija, nije samo dominacija već monopolističko preoblikovanje čitavog društvenog pejzaža.

OBLAK KAPITAL

Tokom posljednjih nekoliko godina ovi trendovi su se samo pojačali. Platforme poput "Amazona" i "Gugla" izgradile su takozvani oblak kapital - privatne infrastrukture koje kontrolišu ne samo podatke već i cijele ekonomske lance, čineći ih digitalnim feudalnim gospodarima.

Kapitalizam je uvijek počivao na ideji da se proizvodi vrednuju na tržištu i da konkurencija reguliše odnose. Varufakis tvrdi da je taj model srušen onog trenutka kada su digitalne platforme prestale da budu ekonomski akteri u sistemu i postale sam sistem. Korisnik više ne bira između različitih onlajn prodavnica, različitih informativnih servisa ili posrednika. On se nalazi unutar jedne digitalne ograde, zidina koje postavlja korporacija, a ne država. Manevarski prostor postoji samo onoliko koliko platforma dozvoli.

U jednom intervjuu Varufakis je to objasnio slikovito, navodeći da "Amazon" nije trgovina, već digitalna teritorija. 

- Vi ne kupujete, nego ulazite u nečije vlasništvo. Onda oni odlučuju šta vidite, šta ne vidite, kome prodajete, koliko plaćate i koliko možete da zaradite. To nije kapitalizam. To je feudalizam sa digitalnim licem - istakao je ovaj ekonomista. 
Prema njegovom tumačenju, kapitalističke firme su nekada bile trgovci koji dolaze na pijacu. Današnje korporacije su gospodari pijace. One određuju ko uopšte smije da prodaje i pod kojim uslovima. Svaki proizvođač, novinar, pa čak i političar ulazi u prostor koji ne posjeduje. On nije vlasnik svoje publike. Publika pripada platformi.

Ovaj trend se posebno manifestuje u globalnim lancima vrijednosti. Na primjer, prema izvještaju Projekt sindikata (2025), takozvani oblak kapital ne samo da kontroliše distribuciju, već i proizvodnju. Algoritmi "Amazona" diktiraju šta se proizvodi, a alati vještačke inteligencije poput onih na "Guglu" određuju vidljivost čineći male proizvođače zavisnim od rente koju plaćaju.

LAJKOVI I KLIKOVI

Svaka interakcija korisnika, svaka fotografija, svaka poruka i svaki trag koji ostavi na internetu postaju izvor prihoda tehnoloških korporacija. Podaci su renta koja se ubire bez ikakve proizvodnje. Korisnik proizvodi sadržaj, platforma izvlači vrijednost. Korisnici misle da su klijenti, ali oni su, u stvari, kmetovi koji besplatno rade za digitalne gospodare. Svaki lajk, svaki klik i svaki komentar je oblik rada. Ali to nije plaćeni rad, nego rad koji stvara rentu, kaže Varufakis.

Istraživanja pokazuju da je više od šezdeset odsto tokom svake sekunde provedene onlajn generisano za potrebe oglašivačkih modela i algoritamskih profila korisnika. Kompanije koje upravljaju platformama ne prodaju robu, nego prodaju pažnju. I to pažnju koja je sve više mikrotargetirana, politički podijeljena i psihološki profilisana.

Američka teoretičarka Šošana Zubof nazvala je ovaj model nadzornim kapitalizmom. Ali i ona priznaje da se model sve manje oslanja na klasične ekonomske zakone. Tokom ove godine, a prema izvještaju Statiste, globalni prihod od podataka dostigao je više od 300 milijardi dolara, sa platformama poput "Fejsbuka" i "Gugla" koje ubiraju oko 70 odsto te sume, dok korisnici, kao "digitalni kmetovi", ne dobijaju ništa.

PAD MOĆI DRŽAVE 
Ranije je država bila najveći suveren. Danas mnoge države zavise od privatne digitalne infrastrukture, čak i za osnovne administrativne procedure. Algoritmi su nova regulatorna vlast i oni odlučuju kome će vijesti biti vidljive, koji će sadržaji biti skriveni, šta će se širiti, a šta će biti potisnuto.

I ovo, kako navode pojedini analitičari, nije samo tehničko pitanje. To je politički proces bez demokratskog mandata. Poljski političar Donald Tusk jednom prilikom upozorio je da evropske institucije više ne kontrolišu prostor u kom se odvija većina demokratske rasprave. 
Upozorenje dolazi i iz SAD, gdje profesorica Lora Gomes govori o algoritamskoj pristrasnosti kao novoj formi sistemske diskriminacije. Po njoj, algoritmi ne samo da odražavaju predrasude društva nego ih pojačavaju zato što su optimizovani za profit, a ne za javni interes. U istraživanjima se pokazalo da algoritmi već sada formiraju ne samo vidljivost medijskih sadržaja već i tempo ekonomskih transakcija, te da velike platforme mogu uticati na cijenu robe i usluga.

POTPUNA KONTROLA

Vještačka inteligencija postaje ključni alat ovih tehnofeudalnih gospodara. Algoritmi vještačke inteligencije danas donose odluke koje su nekada pripadale ljudskim menadžerima: ko dobija kredit, koji će proizvod biti plasiran na tržište, koji će medijski sadržaj biti vidljiv milionima, a koji ne. Platforme te programe koriste i za profilisanje korisnika, predviđanje njihovih želja i čak manipulaciju emocijama, čineći korisnike nesvjesnim učesnicima ekonomskog i psihološkog eksperimenta.

Varufakis zato smatra da vještačka inteligencija nije samo pomoćni alat već novi digitalni feudalni gospodar koji kontroliše rentu podataka i određuje ekonomski i socijalni status korisnika. Ukazuje na još jedan aspekt, takozvani "nadzorni krug". Svaka interakcija korisnika sa internet platformama generiše podatke koje algoritmi analiziraju, a zatim koriste za automatsko optimizovanje sadržaja i oglašavanja, povećavajući zavisnost korisnika od platforme. I ovo nije budućnost, kako kaže Varufakis, već sadašnjost u kojoj milioni ljudi ne primjećuju da njihove navike i politički stavovi postaju sredstvo za generisanje prihoda i kontrolu ponašanja.

Upozorava i da vještačka inteligencija danas omogućava digitalnim feudalnim gospodarima da utiču na globalnu ekonomiju u realnom vremenu. Cijena robe, raspodjela oglasa, vidljivost medijskih sadržaja, sve se prilagođava algoritmima koji uče i optimizuju ponašanje korisnika, stvarajući živu ekonomsku zidinu koja reaguje brže od bilo koje državne regulacije.

PUT U NEPOZNATO

Kuda sve ovo vodi? Varufakis nema dilemu. Globalno gledano, ovaj proces će, prema njegovom mišljenju, stvoriti novu epohu u kojoj moć nije više direktno povezana sa vlasništvom nad fabrikama, zemljom ili kapitalom, već nad digitalnom infrastrukturom i podacima. 

Tržišta postaju feudalne teritorije, a države i građani često se nalaze u položaju kmetova bez realne kontrole nad sopstvenim informacijama i ekonomijom. U perspektivi, bez radikalne intervencije i globalne regulatorne koordinacije, postoji veliki rizik da svijet uđe u fazu digitalnog neofeudalizma - gdje manjina kontroliše većinu informacionog i ekonomskog prostora, a većina postaje pasivni proizvodni resurs. Problem se ne odnosi samo na ekonomiju već i na demokratiju, obrazovanje, zdravstvo i kulturu. 

Prema procjenama pojedinih stručnjaka, ako se ne uvedu efikasne kontrole, svijet bi 2050. mogao izgledati dramatično drugačije. Većina ljudi mogla bi živjeti u potpuno digitalizovanim feudima, gdje će svaka aktivnost - od kupovine i obrazovanja, preko zdravstvene zaštite do političkog izražavanja - zavisiti od algoritamskih odluka privatnih kompanija. Države bi imale minimalnu moć nad ključnom infrastrukturom, dok bi ekonomija i društveni život bili vođeni digitalnom rentom i pažnjom korisnika, a ne demokratskim pravilima. 

Individualna sloboda i privatnost mogli bi postati luksuz rezervisan za elitu, dok bi većina stanovništva postala pasivni resurs, čiji život i mogućnosti zavise od digitalnih feudalaca. 

ISTORIJSKE PARALELE

Tehnofeudalizam ima očigledne paralele sa srednjovjekovnim feudalizmom. Tada je zemljišni posjed bio jedini resurs koji je obezbjeđivao moć i ekonomsku kontrolu. Danas digitalna infrastruktura i podaci preuzimaju tu ulogu. Poput vazala i kmetova, milioni korisnika postaju pasivni učesnici sistema, dok malobrojna elita - digitalni gospodari - kontroliše pristup resursima i određuje vidljivost, produkciju i ekonomsku rentu.

Do 2035. godine od pet do sedam najvećih tehnoloških kompanija moglo bi kontrolisati više od sedamdeset procenata globalnog internet prometa. Do 2040. godine podaci o ponašanju korisnika mogli bi postati važniji od tradicionalnih ekonomskih pokazatelja, a države bi sve više gubile kontrolu nad socijalnim i ekonomskim procesima. Do 2050. godine većina ljudi mogla bi živjeti u potpuno digitalnim feudima u kojima svaka aktivnost zavisi od algoritamskih odluka privatnih kompanija.

Politički, to bi značilo da države gube moć nad medijima, izborima i javnim diskursima. Ekonomski, većina ljudi bi postala kmetovi koji proizvode podatke i pažnju za elitu, bez prava na pravu ekonomsku kontrolu. Socijala i kultura, obrazovanje, zdravstvo bili bi usmjereni algoritmima i platformama, a ne javnim potrebama. Privatnost i sloboda postali bi privilegija elite, dok bi kmetovi živjeli u sistemu koji je nevidljiv i nedemokratski.

ZANIMLjIVOSTI
Prema nekim istraživanjima svaka osoba na planeti u prosjeku generiše 1,7 megabajta podataka u sekundi svakog dana. Na globalnim finansijskim tržištima više od 70 odsto svih transakcija donosi se automatski, bez ljudske intervencije, putem algoritama koji na taj način odlučuju o milijardama dolara u periodu kraćem od jedne sekunde. Takođe, više od polovine svih svjetskih reklamnih budžeta, oko 500 milijardi dolara, završava u samo tri korporacije. Njihovi algoritmi danas određuju šta će vidjeti više od četiri milijarde ljudi dnevno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.