Kolumna: Od popisa do vlasti

Sada je mnogima koji su u to sumnjali posve jasno: Popis stanovništva je nužan i treba ga tokom 2011. godine obaviti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, stav je većine poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Ovim zaključkom demantovane su "nevjerne tome", posebno među bošnjačkim političkim partijama, koje tvrde da u Republici Srpskoj ne žele popis stanovništva, jer bi se time, navodno, pokazao etnički karakter rata i nezainteresovanost Srpske za sprovođenje Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Stvari stoje upravo suprotno. Insistiranjem da u popis stanovništva budu uključena etnička i vjerska pripadnost samo su potvrda da u Republici Srpskoj nisu opterećeni rezultatima popisa, niti strahom da će njegovi rezultati pokazati ono što se ne očekuje. U Republici Srpskoj su sasvim sigurni da će struktura stanovništva, posebno etnička, pokazati da se povratak, odnosno primjena Aneksa 7 ostvaruje u Republici Srpskoj, a ne u Federaciji BiH.

Upravo iz tih razloga Bošnjaci su htjeli na mala vrata u ovaj zakon ugraditi mehanizam njegove apsurdnosti. Jer, čemu popis stanovništva i čitava halabuka oko toga ako je njegova primjenjivost u bitnim segmentima sporna ili, kako se to članom 48. precizira, neprimjenljiva do konačnog završetka povratka.

Bošnjaci, naravno, misle o povratku u Republiku Srpsku, svjesno zanemarujući činjenicu da povratka u Federaciji BiH ima koliko i "lanjskog snijega".

Poseban apsurd je činjenica da su Bošnjaci ali i neki "veoma revnosni" predstavnici srpskog naroda u nadležnoj komisiji Parlamenta BiH slučajno zanemarili krajnji rok kada se treba okončati povratak i kada će Aneks 7 mirovnog sporazuma postati bespredmetan. Ta vremenska neograničenost spornog člana zakona nije slučajna, kao što u BiH nikada ništa nije slučajno.

Zato član 48. Prijedloga zakona o popisu stanovništva i domaćinstava u BiH 2011. godine možemo tretirati kao strano tijelo u zdravom organizmu. Sasvim je jasno da se pitanje formiranja strukture vlasti određuje Ustavom i drugim propisima, a ne Zakonom o popisu. Stoga je logičan gotovo jedinstven stav poslanika Narodne skupštine Republike Srpske da se predloži delegatima u Domu naroda Parlamenta BiH da Zakon o popisu sa spornim članom 48 ne usvoje, već da se isti izbriše iz zakona ili potraži neka druga prihvatljiva forma.

Jedna od njih je da se strukturisanje vlasti poslije popisa uskladi sa Revidiranom strategijom povratka, oko koje su se takođe vodile žestoke debate u Domu naroda i koja je od strane SNSD-ovih delegata prihvaćena tek poslije usvajanja amandmana, kojim su izjednačena sva tri prava iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i to: pravo na povratak, pravo na slobodan izbor mjesta življenja i pravo na pravičnu nadoknadu. Dakle, usvojena revidirana strategija podrazumijeva 2014. kao godinu kada se ovaj proces privodi kraju.

Suštinski, Zakon o popisu stanovništva u sadašnjoj verziji želi nas na posredan način i dugoročno vratiti u neka druga vremena, vremena prije SNSD-a, kada je glas koji je dolazio iz Srpske bio toliko slabašan da se nije ni čuo. Tada je autoritet Narodne skupštine Republike Srpske bio devalviran do te mjere da su skupštinske odluke i uticaj bili beznačajni za sarajevske političke unitarističke ambicije. Stalnom etničkom slagalicom i vraćanjem na sporni popis iz 1991. godine želi se dugoročno uticati na stabilnost odnosa u Srpskoj.

Iz tih razloga iskazani gnjev u Sarajevu po ovom pitanju nije toliko proizvod činjenice da se uopšte raspravlja o spornom članu Zakona o popisu, već više od toga što se o jednom državnom zakonu meritorno raspravlja u Banjaluci. Otud su nedavnu raspravu u Domu naroda pratile krupne i teške riječi bošnjačkih delegata o kršenju Ustava, Dejtonskog sporazuma i zakona.

Postavlja se razumno pitanje: kako se to krši Ustav BiH ako se traži mišljenje organa koji vas je birao! Kome delegati u Domu naroda Parlamenta BiH trebaju polagati račun ako ne skupštini gdje su birani. U pitanju je odgovornost koja mora biti potencirana, a ne isključena.

Zato će delegati SNSD-a uvijek kada je riječ o krupnim političkim pitanjima i odlukama za koje je potreban nacionalni konsenzus, tražiti mišljenje Narodne skupštine Republike Srpske. Sviđalo se to Bošnjacima ili ne, shvatali to u opoziciji Srpske ili ne.

Nije stvar u lijepim željama već u stvarnim namjerama. A one su, kada je riječ o bošnjačkom političkom miljeu, sasvim jasne. Zato je rasprava na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske o Prijedlogu zakona o popisu, kao i predstojeća rasprava o Prijedlogu zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske višestruko značajna za Srpsku.

Ona otvara pitanje jačanje autoriteta institucije zakonodavne vlasti, posebno u kontekstu bošnjačkog zapjenušanog stava da se ne može entitetska skupština miješati u zakonodavnu ulogu državnog parlamenta. Drugim riječima, u Sarajevu žele da diskredituju sve što je iz Republike Srpske pa i samu Narodnu skupštinu.

To što Slobodan Šaraba pa i Mladen Ivanić ne žele da shvate da to nije "tehničko pitanje", već mnogo više od toga, to je njihov problem. O tome će građani Republike Srpske dati svoj stav na sljedećim izborima. SNSD ima jasnu viziju o tome da je popis stanovništva potreban, da treba sve učiniti da do njega dođe, ali ne po cijenu promjene odnosa u BiH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.