Kanonizovani zločin

Bijeljina - Zločin u Dobrovoljačkoj ulici 1992. godine, formalno je zločin nad vojnicima JNA i civilima koji su radili u vojsci, ali, suštinski, to je bila brutalna i krvava poruka Srbima i svim zagovornicima bilo kakve multietničke države: "Bježite ili umrite".

Tokom 2. i 3. maja 1992. godine u Sarajevu, pripadnici snaga lojalnih tadašnjem muslimanskom lideru Aliji Izetbegoviću i paravojnih jedinica ubili su 42 vojnika JNA i civila - u Domu JNA, Radničkom univerzitetu "Đuro Đaković", na Skenderiji, u Dobrovoljačkoj ulici i na drugim lokacijama...

Prema nacionalnom sastavu, ubijena su 32 Srbina, šest Hrvata, dva muslimana i dva Albanca, od toga deset oficira, 28 vojnika i četiri građanska lica koja su radila u JNA.

U napadima je bilo i mnogo ranjenih - u Domu JNA 26, Radničkom univerzitetu tri, na Skenderiji tri, u Komandi Druge vojne oblasti 30, u Dobrovoljačkoj šest, na drugim lokacijama 26.

Ukupno, ranjeno je 71 vojno lice, od toga deset oficira, četiri građanska lica i 28 vojnika JNA. Zarobljeni su prošli kroz torture, mnogi su osakaćeni, a jedan broj je odmah nakon razmjene podlegao posljedicama batinanja.

Nadležne institucije u Srbiji i Republici Srpskoj optužile su za ove napade tadašnje visoke političke, policijske i vojne zvaničnike unutar muslimanskih vlsti, koji su imali moć i koji su uticali na odluke o napadu, a među njima su - Ejup Ganić, Haris Silajdžić i Hasan Efendić.

Među odgovornim licima navode se i Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović, Zaim Backović, Jovan Divjak, Fikret Muslimović, Kerim Lončarević i Stjepan Kljujić.

Međutim, ni četvrt vijeka nakon zločina - niko nije odgovarao za ubistva.

Uzalud su bila svjedočenja visokih oficira UN, koji su bili garant da će plan o povlačenju JNA biti ispoštovan, a koji su potvrdili da je kolona napadnuta na prevaru, a ljudi pogubljeni. Uzalud su bila brojna svjedočenja preživjelih.

Dva krvava dana, u kojima su pripadnici JNA bezočno napadani, ubijani i ranjavani, kao što je to i slučaj sa ostalim, navodnim, "istorijskim datumima", u Sarajevu danas slave kao "pobjedu nad agresorima".

Osobe za koje postoje više nego jasni dokazi ili bar veoma jake sumnje da su bili umiješani u taj, ali i druge teške zločine, svake godine proslavljaju pogubljenje vojnika i civila koji su se povlačili iz Sarajeva.

Osmjeh na njihovim licima svake godine sve je širi, jer svaka godina znači da su šanse da ikada odgovaraju za ovaj niz ubistava sa predumišljajem - sve manje.

Zločin iz 2. i 3. maja 1992. godine u Sarajevu, za muslimanske fundamentaliste koji su sa Izetbegovićem stupili na vlast 1990. godine na prvim višestranačkim izborima, veoma je simboličan. On predstavlja uvod u konačan progon sarajevskih Srba.

Otuda se sklanjanje svakog buketa cvijeća u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici, koji završi u kanti za smeće čim porodice stradalih okrenu leđa, može, na simboličkoj ravni, posmatrati kao stalno uklanjanje tragova srpskog prisustva u Sarajevu.

Danas, 25 godina nakon početka progona iz nekadašnjeg zajedničkog glavnog grada, Srbi u Sarajevu postoje samo kao "agresori", "četnici", "zločinci" ili "srpski fašisti" - i to na "spomen-tablama" širom grada, na kojima su optuženi za sve moguće i nemoguće ratne zločine.

Van toga, vijekovno prisustvo Srba u Sarajevu svedeno je na puku političku mimikriju, kao što su to pokazali i rezultati posljednjeg popisa.

Zato, današnji bošnjački establišment, kao i oni prije njega, nastoji da ignoriše, falsifikuje ili, jednostavno, zanemari razmjere i naročito cilj tog zločina - pošto bi sudski epilog, sa sadašnjim dokazima i svjedočenjima, umanjio "sjaj" progona cijelog jednog autohtonog naroda iz Sarajeva.

S obzirom na činjenicu da Izetbegovićeve vojne snage nisu bile u stanju da za tri i po godine rata napreduju na bilo kojoj liniji frona u Sarajevu i oko njega, bošnjačkom establišmentu je niz ubistava 2. i 3. maja nad nezaštićenim vojnicima i civilima, zapravo, jedina "pobjeda" na koju mogu da se pozovu kada slave "oslobađanje od agresije".

Način na koji glavnoosumnjičeni likovi iz te zločinačke priče prebacuju odgovornost na druge ili negiraju da se tada desilo bilo šta van normalnih ratnih dešavanja, pokazuje razmjere licemjerja, ali i straha koji se krije iza poze lažne samouvjerenosti i bahatosti.

Taktika po kojoj su žrtve - krivci, a krvci - žrtve, upotrijebljena 2. i 3. maja u Sarajevu, danas je uobičajena praksa u globalnim obračunima, kada se za potrebe medija i zbog političkih interesa, bezočno falsifikuju i iskrivljuju činjenice.

Otuda su vojnici JNA krivi jer su 2. maja, kao regularna vojska, u vojnim vozilima prolazili kroz Sarajevo, a paravojne ubice koje su ih spalile u strujnom kolu na Skenderiji su "branioci grada".

Vojnici opkoljeni u komandi garnizona su "terorisali grad", a oni koji su ih dan i noć gađali snajperima i pucali iz automobila po njima su "žrtve JNA i velikosrpske tiranije".

Svakome ko zna šta se dešavalo u Sarajevu u aprilu i maju 1992. godine ili se bavi izučavanjem rata u BiH, jasno je da bi presuda za zločine u slučaju "Dobrovoljačka" ozbiljno naštetila mitu o nezaštićenom gradu i agresorima.

Taj mit nije samo istorijska mantra bošnjačkog establišmenta, dovedena na nivo neporecive istine, gotovo izjednačene sa vjerskim kanonima /što je slučaj sa još jednim brojem sličnih dešavanja poput Markala, Ulice Vase Miskina, Tuzlanske kapije i Tuzlanske kolone/.

Riječ je o medijskom "pokrivaču" za zapadnu politiku tih godina, koja je sve to nadgledala i, na kraju krajeva, odobravala.

Otuda su šanse da žrtve besprizorne egzekucije 2. i 3. maja i njihove porodice ikada dobiju pravnu satisfakciju jednake šansama da se više od 100.000 sarajevskih Srba vrati u grad.

Problem je što tog grada, kao ni pravde, više nema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.