Kakvu poruku Vašington šalje BiH i Srbiji izborom novih ambasadora

​BANjALUKA - SAD bi u Sarajevo uskoro mogle poslati ambasadora prilično drugačijeg profila od onih na koje je BiH navikla. Umjesto klasičnog karijernog diplomate Vašington je za novog ambasadora nominovao penzionisanog brigadnog generala američkih marinaca Ronalda Džonsona, čovjeka sa višedecenijskim vojnim, komandnim i međunarodnim iskustvom.

U institucije BiH već je upućen zahtjev za davanje agremana, čime je napravljen važan korak ka njegovom dolasku u Sarajevo.

Predsjedništvo BiH danas je dalo agreman Ronaldu Džonsonu za novog ambasadora SAD u BiH.

Agreman predstavlja diplomatsku saglasnost države domaćina za imenovanje šefa diplomatske misije, a pozitivan odgovor BiH otvorio je put za njegovo zvanično imenovanje, ali Džonson prije dolaska u Sarajevo mora proći i proceduru potvrde u američkom Senatu.

ŠTA VAŠINGTON ŽELI

Bijela kuća je Džonsonovu nominaciju, zajedno sa kandidaturom Majkla K. Janga za ambasadora u Srbiji, uputila Senatu. Na prvi pogled, riječ je o kadrovskoj promjeni. Međutim, izbor čovjeka sa takvom biografijom teško se može posmatrati izolovano od šire politike administracije američkog predsjednika Donalda Trampa, koja nastoji da preispita dosadašnji odnos Vašingtona prema Evropi, NATO-u i Balkanu. Zato se nameće pitanje šta Vašington sada želi od BiH i kakav prostor u novoj američkoj politici ima Republika Srpska?

Džonson je u američkom Marinskom korpusu proveo više od 30 godina. Bio je vojni posmatrač Ujedinjenih nacija na Bliskom istoku, učestvovao u operacijama "Pustinjski štit" i "Pustinjska oluja" tokom Zalivskog rata, služio u Gvantanamu i učestvovao u operaciji "Iračka sloboda". Komandovao je marinskim jedinicama, radio na pitanjima bezbjednosti u centralnoj Aziji, a imao je i ulogu u evakuaciji američkih državljana iz Bejruta. Nakon penzionisanja nastavio je da se bavi strateškim i bezbjednosnim pitanjima.

To nije biografija klasičnog diplomate. Džonson u Sarajevo dolazi kao čovjek čija je profesionalna karijera obilježena vojskom, bezbjednošću i upravljanjem krizama. Zbog toga je razumno očekivati da će stabilnost i bezbjednost BiH imati značajno mjesto u njegovom mandatu. To ne znači povratak američke vojne uprave nad BiH, niti je dokaz nove intervencionističke politike. Ali jeste signal da bezbjednosna dimenzija BiH za Vašington nije nestala.

BUDUĆNOST OHR-a

Istovremeno, sve je očiglednije da Trampova administracija mijenja način na koji želi da bude prisutna u Evropi i na Balkanu. Ona više naglašava američki interes, bezbjednost, ekonomsku korist i konkretne rezultate. Manje je naglaska na političkom inženjeringu, a više na upravljanju interesima i rizicima.

Takav pristup prepoznaje i politički analitičar Nebojša Malić, koji izbor Džonsona, Janga i ostalih kandidata vidi kao mogući pokazatelj promjene odnosa Vašingtona prema regionu. Prema njegovoj ocjeni Vašington je sve manje zainteresovan za preuređivanje društava i političkih sistema, a više za konkretnu korist koju može da ostvari kroz ekonomsku, vojnu i stratešku saradnju sa domaćim vlastima.

- Prošlo je vrijeme imperijalnih prokonzula - poručuje Malić, ocjenjujući da je malo vjerovatno da će novi američki ambasadori biti figure poput nekih prethodnih predstavnika koji su imali snažan politički uticaj.

Prema njegovom mišljenju, mnogo će zavisiti od toga da li će novi ambasadori sprovoditi politiku Bijele kuće ili će, kao što je to ranije bio slučaj, pokušavati da kreiraju sopstveni politički pristup regionu.

U tom kontekstu posebnu težinu dobija i pitanje budućnosti OHR-a. Vašington je posljednjih mjeseci slao signale da bi uloga međunarodnog predstavnika u BiH u budućnosti mogla biti ograničenija i da domaće institucije treba da preuzmu veću odgovornost za rješavanje unutrašnjih problema. To ne znači da SAD automatski odustaju od OHR-a, ali otvara mogućnost promjene pristupa, od snažnog međunarodnog tutorstva ka većem oslanjanju na domaći politički dogovor.

Za Republiku Srpsku to je posebno važno. Ograničenija uloga visokog predstavnika sama po sebi ne bi značila promjenu američkog stava o svim pitanjima u BiH, ali bi mogla smanjiti prostor za intervenisanje međunarodnih predstavnika u domaće političke procese.

Ukoliko bi uz to došlo i do snažnijeg insistiranja Vašingtona na direktnom razgovoru sa svim domaćim akterima, uključujući Banjaluku, to bi predstavljalo primjetnu promjenu u odnosu na period u kojem su američka diplomatija i OHR često bili dio istog političkog fronta.

Upravo zato Džonsonov dolazak može biti važan test. General u Sarajevu ne mora nužno značiti više američkog intervencionizma. Može značiti i drugačiji tip angažmana, manje političkog tutorstva, a više fokusa na bezbjednost, stabilnost i konkretne američke interese.

STRATEŠKO PARTNERSTVO

Džonsonov izbor dobija dodatnu težinu kada se posmatra zajedno sa kadrovskim rješenjem Vašingtona za Srbiju. Dok je za Sarajevo nominovan penzionisani brigadni general sa dugogodišnjim iskustvom u vojnim operacijama i međunarodnoj bezbjednosti, za ambasadora u Beogradu predložen je Majkl K. Jang, pravnik i iskusni diplomata sa značajnim iskustvom u američkoj administraciji.

Jang je tokom karijere obavljao visoke funkcije u Stejt departmentu, učestvovao u važnim međunarodnim pregovorima i bavio se pitanjima međunarodnog prava, trgovine i spoljne politike.

- U Sarajevo Vašington šalje generala, u Beograd diplomatu - kaže Malić, ocjenjujući da sama razlika u profilima ne dokazuje postojanje dvije odvojene politike, ali da je teško zanemariti različite prioritete koje ti izbori mogu nagovijestiti.

Diplomata Zoran Milivojević smatra da izbor kadrova za Beograd i Sarajevo treba posmatrati u kontekstu šireg preispitivanja američke politike prema regionu. U tom kontekstu, kako ističe za "Glas Srpske", značajan je i memorandum o strateškoj saradnji SAD i Srbije, koji su potpisali američki državni sekretar Marko Rubio i srpski ministar spoljnih poslova Marko Đurić. Dokument pokazuje nastojanje Vašingtona i Beograda da odnose podignu na širi strateški nivo, sa više prostora za ekonomsku, energetsku i bezbjednosnu saradnju. Prema Milivojevićevoj ocjeni, takav razvoj odnosa pokazuje da Vašington Srbiju sve više posmatra kao važnog regionalnog, strateškog i ekonomskog partnera, a ne samo kroz pitanja koja su godinama dominirala američkom politikom prema Balkanu.

Istovremeno, izbor Ronalda Džonsona za Sarajevo ukazuje na to da SAD BiH i dalje posmatraju prvenstveno kroz prizmu stabilnosti i bezbjednosti.

Upravo u tome se, kako dodaje, možda i nalazi najvažnija poruka novih kadrovskih rješenja Vašingtona. Amerika ne koristi isti instrument za cijeli Balkan, ali ne namjerava ni da se povuče iz ovog prostora. U Beogradu, diplomatija, pravo i ekonomija. U Sarajevu, bezbjednost i stabilnost. A između njih, pokušaj Vašingtona da zadrži politički, ekonomski i bezbjednosni uticaj na cijelom regionu, ali sa drugačijim prioritetima i drugačijim alatima.

CRNA GORA

Vašington je nedavno za novog ambasadora SAD u Crnoj Gori nominovao Pitera Mekoja iz Južne Karoline. Mekoj je advokat i republikanac, a od 2020. do 2021. godine bio je federalni tužilac za Južnu Karolinu, nakon što ga je na tu funkciju imenovao tadašnji predsjednik Donald Tramp. Prethodno je bio poslanik u Predstavničkom domu Južne Karoline.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.