Iz mog ugla: Od Platona do Dejtona

Piše dr Miroslav MIKEŠ

JEDAN od prvih, ali vječnih mislilaca, koji su o vlasti, vladaocima, državi i državnicima pisali, svakako je Atinjanin Platon. On je u raznim fazama svog života evoluirao i opreznije pristupao vladaocima, bez obzira ko da su oni bili. U "Državniku" je govorio da samo najmudriji trebaju biti vladaoci, a to su filozofi, koji treba da budu iznad zakona, jer su najmudriji i znaju šta činiti treba. U "Državi" je malo reterirao, pa je kazao da vladaoci treba da budu ograničeni zakonima, ali je ostavio određene granice i rezerve. U kasnijoj fazi života shvatio je da nijedan vladalac, pa ni filozof nema te karakteristike da mu se mogu dati ovlašćenja da bude iznad prava, pa je u svom djelu "Zakoni" napisao da svi vladaoci moraju biti sa ograničenom vlašću, pod zakonima. To je bilo davno, ostali su danas da postoje i vladaoci, filozofi i zakoni, pitanje je samo kako su međusobno raspoređeni. Demokratija može stvarno ili formalno biti izražena neposrednim putem (referendumom, plebiscitom, javnim izjašnjavanjem) ili posredno kroz rezultate izbora. Krajem 1991. godine, prije preuranjenog međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske, bilo je u BiH postavljeno pitanje: "Da li ste za ostanak u Jugoslaviji? Na plebiscit su izašli, uglavnom, samo Srbi i preko 90 odsto njih se izjasnilo da želi ostati u Jugoslaviji, legalno i legitimno u martu 1992. godine Skupština BiH je glasanjem sa 65 odsto glasova donijela odluku da se raspiše referendum o samostalnosti BiH, sve pored upozorenja srpskih političara da se ne može preglasavati jedan narod i da može doći do neželjenih posljedica. Raspisan je referendum, na njega su izašli samo muslimani i Hrvati, koji su u značajnoj većini se izjasnili da žele samostalnu i suverenu BiH, legalno, po meni nelegitimno. Rezultat dijametralno različitih izraza demokratije doveo je poslije mjesec dana do krvavog četvorogodišnjeg rata. To svakako da nije jedini uzrok, oni su kompleksni, unutrašnje i vanjske prirode, ali referendum je doveo do eksplozije. Da li je poslije toga čudno što Srbi razmišljaju o ponovnoj mogućnosti preglasavanja i kreiranja budućeg modela državne vlasti i ustrojstva BiH, suprotno interesu jednog konstitutivnog naroda. Na toj tački je i postignut kompromis u Dejtonu, pa je bilo kakav pokušaj derogiranja tog principa, posebno bez saglasnosti svih aktera, ustvari negacija Dejtonskog sporazuma. Taj sporazum visoki predstavnik može da tumači, ali ne smije da mijenja. Promijeniti ga mogu samo njeni građani i konstitutivni narodi u ustavom predviđenoj proceduri. U aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, nazvanom Ustav BiH u članu VI govori se o Ustavnom sudu BiH. U njegovom sastavu su i danas troje sudija stranih državljana iz država, koje nisu susjedne, a, koje lično postavlja predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, nakon konsultacije sa Predsjedništvom BiH... U dijelu, koji govori o procedurama, prva rečenica je Ustavni sud štiti ustav. Ustavni sud, između ostalog, ima nadležnost da utvrđuje da li je neki zakon u skladu sa ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ili sa zakonima BiH. U Aneksu 10. istog Dejtonskog sporazuma u članu V se ističe da je visoki predstavnik konačni autoritet za tumačenje civilnog dijela sporazuma. U civilni dio sporazuma je inkorporiran i Ustav, po kojem postoji Ustavni sud. Da li to znači da je stav jednog čovjeka iznad konačne odluke Ustavnog suda, te da li Ustavni sud ne može raspravljati o odlukama visokog predstavnika. Ako je tako, to nije dobro za demokratiju. Konačno bi o odnosu visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH trebalo da iznese mišljenje Venecijanska komisija ili neka druga međunarodna institucija. Treći način je da prestane funkcija visokog predstavnika, da u Ustavnom sudu budu sudije, koje su isključivo državljani BiH. Jedan bivši predsjednik Vrhovnog suda SAD je rekao: "Točno je da je Vrhovni sud pod ustavom, ali ustav je ono što kaže Vrhovni sud. Pogledajmo se u ogledalo, da li smo spremni za to? Možemo li se o bilo čemu sami dogovoriti? Da li je Predsjedništvo simbol države ili razjedinjenosti, mehanički zbir predstavnika tri nacije, u kojem samo Nebojša Radmanović djeluje tolerantno i racionalno. Može li Savjet ministara, koji treba biti tijelo, koje je u potrebi ekonomsko socijalnog progresa, funkcionisati na postojeći način. Da li o ičemu postoji jedinstven stav u BiH, postoji li oko čega opšti i jedinstveni interes? Kaskamo li za zemljama u okruženju u pogledu pristupa evroatlantskim integracijama? Da li to štetno za sve građane ove države? Vodi li "status kvo" u dalji nazadak, da li je potrebno doći do promjena? Moj zaključak je da je društvo potpuno podijeljeno, ljudi frustrirani i razočarani. Domaći političari se teško mogu dogovoriti i u vezi sa banalnim stvarima, tolerancija nedostaje. Nije dovoljno izražena vlast sistema, institucija, dominiraju pojedinci, partijski lideri. Pošteno govoreći i međunarodna zajednica to sve posmatra i vjerovatno pokušava doći do načina, koji forsira izlazak zemlje iz političke krize i zaostatka, a s druge strane poluprotektorat treba da ostane iza nas, funkcija OHR-a bi trebalo da prestane sa svojim bonskim ovlašćenjima. Mnogo razloga za i protiv, ali postavlja se pitanje uzroka i posljedica. Evidentno je da su predstavnici iz Republike Srpske prihvatili aprilski paket ustavnih promjena. U njemu, kao dijelu paketa bili su slični principi u vezi sa Savjetom ministara, kao što ih je sada nametnuo visoki predstavnik. Nije sporno da je Haris Silajdžić glavni krivac, što je taj pokušaj doveden do debakla. Na tom fonu nije sankcionisan, čak ni kritikovan, ispao je takozvani patriota i na tome uglavnom dobio izbore. Ne treba se međunarodna zajednica čuditi kada Srbi sumnjaju u objektivnost. U pogledu ovog visokog predstavnika, gotovo sam siguran da je dobronamjeran i to je pokazao dolaskom u Banju Luku, sa željom da precizira i dodatno pojasni stvar. Milorad Dodik je pokazao u razgovoru sa visokim predstavnikom, konačno, ono što on konstantno ima, ali uvijek ne pokazuje, a to je da u svojoj prirodi, a i u političkom znanju iskustvu njeguje partnerski odnos, diplomatski inteligentni pristup, sa željom za kompromisom, ali sa jasno postavljenom donjom linijom ispod koje ne može da ide, ni lično, niti nacionalno. Ukoliko političari iz Federacije budu mogli i htjeli da ga prate, a visoki predstavnik to, kako sam kaže, partnerski bude koordinirao, ima nade. Do juče sam se plašio da se i nada izgubila, valjda nije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.