Dvije decenije Haškog tribunala

Beograd -- Haški tribunal osnovan je na današnji dan prije tačno 20 godina - 25. maja 1993.

Tog dana usvojen je Statut, kojim je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uspostavljen kao ad hok sud, na osnovu Glave sedam Povelje UN, kao prinudna mera u cilju zaštite međunarodnog mira i bezbjednosti.

Haški tribunal je u dvodecenijskom mandatu optužio 161 lice - od toga 110 Srba, 34 Hrvata, devet Bošnjaka, sedam Albanaca i jednog Makedonca.

Procentualno, 68 odsto optuženih su Srbi - koji istovremeno čine 76 procenata osuđenih. Na Srbe se odnosi i 80 procenata svih izrečenih kazni i svih pet izrečenih doživotnih robija.

Pravosnažno ili nepravosnažno, dosad su osuđena 82 optuženika, na ukupnu kaznu od 1.215 godina zatvora: 62 Srbina - 974,5 godine zatvora, plus pet doživotnih, 12 Hrvata - 166 godina zatvora, pet Bošnjaka - 43,5 godina, dva Albanaca na 19 i Makedonac na 12 godina zatvora. Za 12 optuženika - po šest Hrvata i Srba - u toku je suđenje pred prvostepenim većem ili čekaju prvostepenu presudu.

Prva haška optužnica podignuta je 7. novembra, 1994, protiv Dragana Nikolića, komandanta logora Sušica u istočnoj BiH. Nikolić je osuđen na 20 godina zatvora, kaznu izdržava u Italiji.

Prvi pretres u sudnici Haškog tribunala održan je 8. novembra 1994. u slučaju Duško Tadić. Tadić je proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora, kaznu je izdržavao u Njemačkoj, a sada je na slobodi.

Prva presuda donijeta je protiv Dražena Erdemovića, vojnika Vojske RS koji je, koji je krajem novembra 1996. godine osuđen na deset godina zatvora, a godinu i po kasnije, odlukom žalbenog vijeća na pet godina.

Savjet bezbjednosti UN odlučio je krajem 2010. godine da do 31. decembra 2014. moraju da se okončaju svi haški predmeti, a da će nakon toga preostali postupci biti prenijeti na “Međunarodni rezidualni mehanizam” haškog tribunala.

Tribunal ima 14 sudija koje bira Generalna skupština UN. Prve sudije polozile su svečanu zakletvu novembra 1993. godine, a zamjenik tužioca Grejem Bluit - koji je postavio tužilastvo - preuzeo je dužnost sredinom februara 1994.

Tribunal ima više stotina zaposlenih iz više od 50 nacija. Budžet za 1998. godinu iznosio je blizu 65 miliona američkih dolara, a za 1999. godinu blizu 95 miliona.

Pritvorska jedinica u okviru holandskog zatvora u predgrađu Haga Ševeningenu pripremljena je za optuženike pred kraj 1994. Sredinom 1995, u vrijema rata BiH, tribunal je u pritvoru imao više od 40 optuženih. Pritvor je nadograđen 1998.

Prvi predjsednik, prva žena…

Srbija je u Hag isporučila ukupno 46 optuženika.

Sredinom 1999. godine, u vrijeme NATO bombardovanja, Tribunal je podigao prvu optužnicu protiv jednog aktuelnog šefa države - predsednika SRJ Slobodana Miloševića, tereteći ga za zločine na Kosovu i Metohiji. Milošević je preminuo u zatvorskoj jedinici tribunala, 11. marta 2006.

Jedina žena koju je optužio i osudio Tribunal je Biljana Plavšić, bivša predsjednica RS. Ona je poslije nagodbe sa tužilaštvom osuđena je 2003. na 11 godina zatvora. Dvije trećine te kazne odslužila je, u Hilsenbergu u Švedskoj, na slobodi je od oktobra 2009. godine. Sa tužilaštvom se pored Plavšićeve nagodilo još 19 optuženih među kojima Milan Babić, Dražen Erdemović, Dragan Zelenović, Damir Došen, Dragan Nikolić...

Na najstrožu, doživotnu kaznu robije Tribunal je osudio komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića, a u prvostepenim presudama Milana Lukića, Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu i Zdravka Tolimira.

Osuđeni Srbi izdržavaju kaznu zatvora u 12 od ukupno 17 država sa kojima je Haški tribunal potpisao sporazume o izdržavanju kazni. Pravosudnim organima država bivše Jugoslavije, uglavnom BiH, Tribunal je ustupio na procesuiranje 11 optuženih.

Gotovo svi koji su se našli na optužnici Haškog tužilaštva (više od 150 ljudi) proveli su barem nekoliko mjeseci u pritvoru u Sheveningenu, dok su pojedini pritvorenici, kao što je Veselin Šljivančanin, u njemu čak izdržali u kaznu - od deset godina (oslobođen je poslije dvije trećine odslužene kazne).

O puštanju optuženika na privremenu slobodu odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na njegov lični zahtjev, i dozvoljava odbranu sa slobode ukoliko je neophodna iz opravdanih razloga. Jedini pritvorenik koji nikada nije zatražio privremeno puštanje na slobodu je lider srpskih radikala Vojislav Šešelj koji u pritvoru Haškog suda boravi već skoro 10 godina, od februara 2003.

Pritvorenici imaju pravo na šetnju svaki dan, korišćenje teretane, kao i na učešće u timskim sportovima.

Haški tribunal ne razdvaja pritvorenike po nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj pripadnosti tako da se u zajedničkim prostorijama sreću pritvorenici iz raziličitih dijelova bivše Jugoslavije, pa čak i nekadašnji “zakleti neprijatelji”.

Statistika Tribunala pokazuje da je prosjek starosti pritvorenika veći gotovo duplo od prosjeka u nacionalnim zatvorima u svijetu i iznosi 57,4 godine, kao i da pritvorenici najviše boluju od srčanih tegoba izazvanih što niskim, što viskokim krvnim pritiskom - njih čak 66 odsto.

Umrlo je prije nego su stigli u Tribunal devet osumnjičenih, od kojih sedam Srba. Nakon prebacivanja u Ševeningen umrlo je šest osoba, od kojih su pet Srbi. Umrli su Đorđe Đukić, Slavko Dokmanović, Mehmed Alagić, Milan Kovačević, Slobodan Milošević i Momir Talić. Tokom izdržavanja kazne umrle su četiri osobe.

Prva javna debata - dvije decenije kasnije

Prva javna debata o radu međunarodnih krivičnih sudova održana je 10. aprila ove godine u sjedištu Ujedinjenih nacija - bez učešća Sjedinjenih Država, bez prisustva predstavnika Haškog tribunala, a obilježile su je oštre kritike koje je na račun suda u Hagu izneo predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Kritici suda u Hagu pridružili su se i predsjedavajući Predsedništva BiH Nebojša Radmanović i ambasador Rusije u UN Vitalij Čurkin, dok su suprotno mišljenje iznijeli predstavnici Hrvatske i EU.

Dvije decenije od uspostavljanja ad hok tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu i 11 godina od stupanja na snagu Rimskog statuta o uspostavljanju Međunarodnih krivičnih sudova, Nikolić je ukazao da je Tribunal izazvao kod jednog naroda osjećaj da mu je počinjena nepravda, a kod drugog trijumfalizam.

Nikolić je rekao da je ukupna visina kazni do sada izrečenih Srbima u tom sudu oko 1.150 godina, dok su predstavnici drugih naroda za zločine nad Srbima osuđeni na ukupno 55 godina. Predsjednik je podsjetio da su hrvatski generali Mladen Markač i Ante Gotovina oslobođeni a hrvatske trupe proterale su preko 300.000 Srba. Više od 2.000 žrtava iz Bratunca, Kravice i okolnih mjesta u Istočnoj Bosni u kojima su djelovale bošnjačke snage pod komandom Nasera Orića čeka da se makar neko od učinilaca kazni. “Stotine hiljada proteranih, hiljade ubijenih i kidnapovanih na Kosovu i Metohiji nisu bili dovoljan razlog Haškom sudu da komandante i pripadnike tzv. Oslobodilačke vojske kazni, nego je, tokom postupka, Haradinaju, što je slučaj bez presedana, dozvolio da se bavi politikom. A dozvolio mu je, zapravo, da uklanja i zastrašuje svjedoke”, ukazao je Nikolić.

Ambasador Vitalij Čurkin oštro je kritikovao rad Tribunala koji, kako je ocijenio, nije doprineo procesu pomirenja. Rusija smatra da u dosadašnoj praksi ad hok tribunala postoje pozitivni i negativni primeri, a da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju definitivno negativan primer.

Predsjedavajući Predsedništva BiH Nebojša Radmanović ukazao je da narodi u Bosni i Hercegovini imaju različita mišljenja o radu Haškog tribunala, ali svi dijele opredeljenje da zločini koji su počinjeni tokom rata na teritoriji BiH moraju biti procesuirani.

Šef delegacije EU u UN Tomas-Mair Harting izrazio je snažnu podršku međunarodnom krivičnom pravosuđu, ocjenivši da ono “ima ključnu ulogu u okončanju nekažnjivosti, doprinosi pomirenju i održanju mira i rehabilituje žrtve masovnih zločina”, a pozvao je i druge države da pruže istu podršku.

Predstavnicima više desetina država obratio se i Džon Lafland, direktor Instituta za demokratiju i saradnju iz Pariza, koji je rekao da bi za zločine na prostoru bivše Jugoslavije trebalo suditi i NATO. “Za to se ne sudi, kao i za trgovinu organima, jer je to samo vrh ledenog brega zločina OVK, a onda bi se došlo do prijateljstva vodećih zapadnih lidera, kao što su Medlin Olbrajt i Toni Bler, sa vođama OVK”, naveo je Lafland.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.