Duhovi Sarajeva: Torta nije!

Piše Rajko Radovanović

IDEJA filma "Duhovi Sarajeva" Dejana Radonića je jednostavna i potentna i zaista je lako mogla da se izrodi u vrijedan rezultat. Uzmete, naime, jednu zvijezdu širih razmjera iz drugog medija (Severina Vučković), ubacite je u, za nju, neobičan kontekst (komedija) i mjesto (Sarajevo), dodate joj nešto lokalnog folklora (trebevićka žičara, ono što zovemo sarajevski humor, glumci (Davor Janjić, Enis Bešlagić) i rezultat može da bude dobra komedija, koja je, ispod svoje zabavne i lepršave površine, mogla da kaže ponešto i o toj zvijezdi i kontekstu i mjestu i folkloru. Da li su "Duhovi Sarajeva" u tome uspjeli? Nažalost, nisu. Prvi problem je što glavna zvijezda filma veći dio vremena nema pojma šta ona tu uopšte radi. Ne možete, naime, da osporite ono što Severina Vučković predstavlja u ovdašnjoj popularnoj kulturi. Žena pjeva, igra, pleše, glumi u pozorištu i na filmu. Ne možete da joj osporite i izvjesnu harizmu i sposobnost da dođe i ostane u centru pažnje. E, to iz ovog filma ne biste mogli da zaključite. Olja, koju Seve igra, definitivno nije bazirana na ovdašnjim ženama koje, najčešće, sve vole da rade same, kojima je istina iznad svega i kojima je princip "to je to"/"šakom u glavu" vrlo blizak. Naprotiv, ona je prijateljski tip, prilagodljiva, vrijedna, dušebrižnica, nerealizovana zavodnica... Međutim, njen planirano harizmatičan lik zapravo je vrlo plošan i praktično se nimalo ne odmiče od ideje na papiru. Ono što je najčudnije jeste da Seve izgleda čudno obično i nekako početnički, kao da je riječ o studentu druge godine glume, a ne ženi koja je već godinama na javnoj sceni i stalno na provjeri publike. Naravno da je to manje do nje, a mnogo više do Dejana Radonića koji definitivno nije znao šta da radi sa Severinom Vučković u svom filmu. A moglo je da bude strašno zabavno i strašno dobro. Moglo je u filmu da bude biografskih detalja - stvarnih ili navodnih, nije zapravo bitno! - iz Severininog života, mogla je Severina doslovno da igra samu sebe, mogla je samo da demonstrira svoje PRISUSTVO i sve bi bilo mnogo bolje. Dovoljno je sjetiti se kako je to Rodžer Mičel uradio sa Džulijom Roberts u filmu "Noting Hil" (1999) i kako je vješto iskoristio navodne biografske elemente da podigne pažnju gledalaca. I kako je Džulija tu izgledala! Međutim, "Noting Hil" je imao i nešto drugo, režisera koji zna da radi sa glumcima, a ta komedija je bila i dobro napisana. Tu dođemo do drugog velikog problema "Duhova Sarajeva", a to je da je sve to zajedno Enver Puška, scenarista, loše napisao. Stalno imate utisak da neki red nedostaje. Zapleti su nedorađeni, dijalozi uglavnom banalni, pa su glumci imali vrlo nezahvalan posao. Jedini koji se sa tim donekle znao nositi, i koji je zato najbolji, jeste Davor Janjić. Čak je i motiv obnavljanja trebevićke žičare, koji je pouzdano veoma bitan autorima, ostao nekako nedorečen i površan. Najzad, i što je najopasnije, "Duhovi Sarajeva", koji su komedija, uopšte nisu smiješni. Ima tu i tamo nekoliko zabavnih stvari, uglavnom u međuigri Janjića i Bešlagića, ali to je strašno malo za komediju. Nije, naravno, nimalo ugodna stvar kad morate da okrpite ovdašnji film. Toliko ljudi i truda i rada i novca treba da biste došli do trenutka u kojem odete u bioskop i pogledate film, pa vam prosto bude teško da taj trud - koji na ovom čudnom parčetu zemlje zaslužuje više poštovanja nego u normalnom svijetu - tek tako otpišete. Ali, s druge strane, ne možete baš ni lepinju nazvati tortom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.