Dejvid Piterson: BiH fantomska država

Politički analitičar i publicista iz SAD Dejvid Piterson u intervjuu za "Glas Srpske" kaže da su nove države poput BiH i Kosova fantomske države, formalno nezavisne, a u stvarnosti kreacija i izraz volje velikih sila, slučajevi "stvaranja država bez suvereniteta".

Nezavisni autor i istraživač iz Čikaga, koautor je knjige "Politika genocida" (zajedno sa Edvardom S. Hermanom), koja treba da bude objavljena krajem ove ili početkom iduće godine.

- Razlozi zbog kojih OHR nije spreman da se odrekne svojih ovlašćenja nad BiH su u principu isti oni koje imaju i međunarodni reketaši koji su izvršili invaziju i okupirali Irak i Avganistan. Oni ne žele da se odreknu svojih ovlašćenja jer se teritorija ne osvaja da bi se vratila onima koji na njoj žive - kaže Piterson.

* GLAS: Kakvo je Vaše mišljenje o evropskim integracijama BiH?

PITERSON: "Integracija" je zanimljiva riječ. Nakon gotovo 20 godina od raspada sovjetskog bloka, ovaj pojam je bio povezan sa gutanjem cijelih naroda i država od strane NATO bloka, čime je ova alijansa marširala prema Istoku i time prekršila obećanje koje je Vašington dao Moskvi u vrijeme ujedinjenja Njemačke. Prema tom dogovoru, NATO se obavezao da se neće proširivati, a sada su sve države bivše Jugoslavije više-manje uključene u atlantske integracije, dok su Slovenija i Hrvatska punopravne članice. To je mnogo značajnije nego bilo kakvo buduće članstvo BiH u Evropskoj uniji. Za razliku od NATO, EU nije značajna vojna sila. Bez obzira na sve, BiH guraju putem članstva kako u EU, tako i u NATO, još od 1995. godine kada su Dejtonskim sporazumom stvorena dva entiteta, ujedinjena na federalnim principima, u državu kojom i dalje upravlja OHR.

* GLAS: Kakva je, po Vama, trenutna politička i ekonomska situacija u BiH i njenim entitetima?

PITERSON: Moguće je dati samo opšte ocjene. Prema mišljenju MMF-a, sa kojim se ne slažem jer umanjuje činjenicu da je BiH fantomska država, vaša zemlja "zaostaje za drugim državama u regionu kada je riječ o stvaranju povoljnog okruženja za poslovanje". Zbog čega ovako oštar stav? Zato jer u BiH i dalje skoro 50 odsto bruto društvenog proizvoda odlazi u javni sektor, što je previše prema međunarodnim ekonomskim standardima. Zahtijeva se više uspjeha u privatizaciji, a i "mnoge kompanije treba restrukturisati".

Da prevedemo mišljenje MMF-a u političke termine: bez obzira koliko je kroz Dejtonski sporazum ili OHR fantomska država BiH postigla, 50 odsto državne ekonomije koja odlazi u javni sektor znači da građani BiH još uvijek posjeduju previše suvereniteta, koji im treba oduzeti.

Dok smo Edvard Herman i ja pisali knjigu "Raspad Jugoslavije" 2007. godine, bili smo svjedoci nestajanja izvještaja o stanju ekonomije na području bivše Jugoslavije iz arhiva velikih međunarodnih institucija kao što su MMF, Svjetska banka ili Svjetski program za hranu UN. Osamdesetih godina ti podaci su bili sakupljani i čuvani, ali tih podataka je početkom devedesetih bilo sve manje, i nisu se pojavljivali sve do kraja 90-ih ili početkom naredne dekade, zavisno o kojoj je bivšoj republici SFRJ riječ.

* GLAS: Zašto se stalno pojavljuju novi razlozi za odgađanje zatvaranja OHR-a u BiH, i kada možemo očekivati konačno gašenje ove institucije?

PITERSON: Upotrebiću frazu britanskog pisca Dejvida Čendlera: nove države poput BiH i Kosova su fantomske države, formalno nezavisne, a u stvarnosti su kreacija i izraz volje velikih sila, to su slučajevi "stvaranja država bez suvereniteta". Do danas OHR je ostao konačni autoritet po svim pitanjima koja inače spadaju u domen državnog suvereniteta. Razlozi zbog kojih OHR nije spreman da se odrekne svojih ovlašćenja nad BiH su u principu isti oni koje imaju međunarodni reketaši koji su izvršili invaziju i okupirali Irak i Avganistan. Oni ne žele da se odreknu svojih ovlašćenja: ne osvaja se teritorija da bi se vratila onima koji na njoj žive. OHR u BiH treba posmatrati kao neokolonijalistički poduhvat. Kolonijalistički u klasičnom smislu, gdje su velike vojne i političke sile iskoristile unutrašnje ratove u BiH, a kasnije na jugu Srbije, kako bi osvojile nove teritorije i vladale tamošnjim stanovništvom. Ali prefiks "neo" pokazuje da se taj proces izvodio putem Ujedinjenih nacija i drugih multilateralnih organizacija poput EU i plejade takozvanih nevladinih organizacija.

* GLAS: Zašto je satanizacija Srba, po kojoj su oni najodgovorniji za rat u bivšoj Jugoslaviji, kako tvrdite, jedan od najvećih trijumfa savremene propagande?

PITERSON: Demonizacija Srba od početka je prevladala u zapadnim medijima koji su izvještavali o raspadu Jugoslavije. Zašto su Srbi odabrani za ulogu onih koji su uzrok raspada Jugoslavije i ulogu najvećih hulja u procesu raspada zemlje, veoma je zanimljivo pitanje. Da bi se na njega odgovorilo, najvažnije je razumjeti prirodu ratova koji su se odigrali između 1991. i 1995. godine, a koji su do grotesknih razmjera pogrešno predstavljeni u zapadnim medijima. Prema tumačenjima Zapada, od vrha piramide, gdje se nalazi Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju, pa do izvještaja lokalnih medija, ove elementarne stvari su bile uprošćene do neprepoznatljivosti: SFRJ je uništio "udruženi zločinački poduhvat" u kome je učestvovala gomila Srba okupljenih oko Slobodana Miloševića, čiji cilj je bio "nasilno i trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva" na velikim područjima unutar Hrvatske i BiH, a kasnije i sa Kosova, a koji su se u tu svrhu koristili onim što se u savremenoj terminologiji naziva masovnim zločinima. Od ljeta 1991. godine zapadne vlade i mediji počele su raspad Jugoslavije posmatrati kroz vlastitu uprošćenu verziju istorije, u kojoj su građanski ratovi nakon raspada Jugoslavije smatrani prekograničnim, osvajačkim ratovima koje su osmislili Srbi sa sjedištem u Beogradu kako bi sve Srbe sakupili u jednu državu i time stvorili veliku Srbiju. Uvrštavajući ovakva pogrešna razmišljanja u mnoge optužnice i sudske presude, Haški tribunal se i službeno svrstao na stranu takve srozane istorije. Prema preambuli jugoslovenskog Ustava iz 1974. godine, pravo na samoopredjeljenja do otcjepljenja imali su "narodi Jugoslavije", a ne republike. Tragično je što je Arbitražna komisija Evropske zajednice u septembru 1991. namjerno prekršila ovaj princip, što je dovelo do razornih posljedica za narode bivše SFRJ. Iako suština konflikta među narodima SFRJ nije bila ni blizu rješenja, Evropska zajednica a ubrzo i najmoćnije države poput Njemačke i SAD, a do maja 1992. i UN, unaprijed su donijele odluku o ovom sukobu, i to u korist onih koji su željeli raspad SFRJ. Upravo je to spoljno miješanje u unutrašnje stvari SFRJ dovelo tu zemlju do krvavog raspada. Srbi su, dakle, demonizovani jer svako ko se zalagao za bilo kakav nastavak postojanja federalne države bio je direktno u taboru onih koji su se suprotstavljali željama Njemačke, SAD i njihovih saveznika. Oni su, objektivno gledajući, bili na pogrešnoj strani sukoba u SFRJ, a to je uvijek strana koja je suprotstavljena velikim silama. Srbi su zato u tim sukobima postali model iskonskog neprijatelja.

* GLAS: Koliki je sada intenzitet te propagande i ima li šanse da Srbi svijetu konačno dokažu istinu?

PITERSON: Godinama smo se moje kolege i ja, pola u šali a pola u zbilji, pitali da li se uloga grupe koja je tako aktivna u preoblikovanju savremene istorije, nazovimo je antisrpskim lobijem, može porediti sa ulogom koju navodno ima izraelski lobi u upravljanju politikom i medijima u SAD. Napominjem da u ovome ima velika doza šale. Iskreno, mislim da sadašnja demonizacija Srba nije ni blizu one od prije 10 ili 15 godina, uglavnom zbog toga što je prošlo dosta vremena, a i zato što je proces rastakanja Jugoslavije priveden kraju. Oružane snage NATO i EU drže pod kontrolom cijelo područje. Što se tiče šanse da Srbi svijetu kažu istinu: odbrana na suđenju Radovanu Karadžiću trebalo bi da iskoristi priliku i suprotstavi se tumačenju istorije u verziji Haškog tribunala. Ako Srbi imaju da bilo šta kažu svijetu, sada je trenutak.

* GLAS: Da li je moguće postići pomirenje u BiH uz frizirane podatke da su zločine činili uglavnom Srbi te uz činjenice da je zbir zatvorskih kazni za ratne zločine dodijeljenih Srbima 1.200 godina, a zbir kazni dodijeljenih Bošnjacima je 46 godina?

PITERSON: To je nevjerovatno, ali je potpuno u skladu sa onim što zovem vulgarizovana verzija raspada Jugoslavije koju je Haški tribunal kodifikovao i institucionalizovao, i prema kojoj se bivša Jugoslavija raspala početkom devedesetih godina zbog "udruženog zločinačkog poduhvata" grupe Srba koji su ubistvima, silovanjima i etničkim čišćenjem željeli da stvore "Veliku Srbiju".

Takav nesrazmjer vlada i u broju izbjeglica. Prema podacima UNHCR-a, u Srbiji i dalje živi "najveći broj izbjeglica i raseljenih lica u regionu". Početkom 2009. godine UNHCR je objavio da je ukupan broj tih osoba u Srbiji 341.000, u BiH 194.000, a u Hrvatskoj tek 34.000. Ukoliko su ovi brojevi približno tačni, oni pokazuju da je najviše izbjeglica i svih problema sa kojima se suočavaju upravo iz reda onog naroda i one republike bivše Jugoslavije koje smatraju najodgovornijim za sve loše što se dogodilo od 1991. godine. Što se tiče mogućnosti pomirenja u BiH: nijedna osoba koja živi i Čikagu ne može da da odgovor na to pitanje.

Bonska ovlašćenja

* GLAS: Šta mislite o "bonskim ovlašćenjima" OHR-a?

PITERSON: Ukoliko želimo da razumijemo zbog čega OHR djeluje na način na koji djeluje, dovoljno je sjetiti se ovlašćenja koja je OHR prigrabio u Bonu krajem 1997. godine. Ta ovlašćenja su opisana i na zvaničnoj Internet stranici OHR-a, a ona su onima koji su ih iskusili u proteklih 12 godina i te kako poznata. Ona OHR-u omogućuju da smjenjuje osobe u javnim službama koja krše Dejtonski sporazum, a može i da nameće zakone ukoliko to smatra potrebnim. Takva ovlašćenja, jednostavna, i jasna, imali su rimski prokonzuli, a njih su prepisali i primjenjuju ih i oni koji su okupirali južnu srpsku pokrajinu u junu 1999. godine

Podgrijavanje sukoba

* GLAS: Kako je građanski rat u bivšoj SFRJ preformulisan u međunarodni sukob? 

PITERSON: U slučaju "Tužilaštvo protiv Duška Tadića", na prvom suđenju pred Haškim tribunalom 1996. godine, tužilac je nastojao da ovim i narednim slučajevima postavi temelje za međunarodni karakter ratova, koje su navodno Srbi pokrenuli preko već postojećih, međunarodno priznatih granica. U svjedočenjima britanskog istoričara Džejmsa Gaja i njegovog američkog kolege Roberta M. Hejdena iskristalisala su se dva suprotstavljena gledišta. Gaj je pomogao u stvaranju vulgarizovane verzije raspada Jugoslavije za koji su krivi "zli Srbi". A Hejden je rekao da je građanski rat bio neizbježan bilo zbog nametanja države onima koji su to odbijali, bilo zbog odbijanja da postanu dio države koju nisu željeli. Ali zapadnim moralistima propagandni okvir koji je ponudio Gaj bio je mnogo privlačniji. Cinične zapadne sile te sukobe podgrijavaju njihovim preobražajem u "humanitarnu intervenciju" i takozvanu "međunarodnu pravdu". Zato bez obzira u kom entitetu žive, cijenu plaćaju stanovnici BiH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.