Danas i ovdje:

NACIONALIZAM je najopakiji opijat. Na ovim prostorima, izgleda, nema lijeka za tu bolest, odnosno zavisnost. Potpredsjednik Republike Srpske, Adil Osmanović, koji je krajem prošle godine započeo drugi četvorogodišnji mandat, osigurao je sebi mjesto u Ginisovoj knjizi rekorda. Iako udobno živi od sredstava budžetskih obveznika ove Republike, ostaće zabilježen kao visoki funkcioner, koji za osam godina svog mandata neće uraditi ništa u interesu zajednice i njenih građana, čiji je potpredsjednik, niti će propustiti ijednu priliku da Srpskoj zada neočekivani udarac. Javnim nastupima odavno se predstavio da pripada onom soju ljudi i političara, koji svakoga, koga nisu potčinili i ko nije njihovog mišljenja, smatraju protivnikom i neprijateljem - a, kad zatreba - i zločincem. Takvi sebi dopuštaju da, radi ostvarivanja sebičnih interesa, bagatelišu i Ustav i zakone; njihov život bez neprijatelja i sukoba sa njim je dosadan i besmislen, jer im ne pruža mogućnost da se svakodnevno dokazuju kao odabrani i nepogrešivi i kao neko ko zna sve neporecive istine. A iza tih istina su bezbjedni i žive lagodnim životom, jer im one dozvoljavaju da snivaju o istorijskim slikama moći. Ma koliko se moglo, iz dosadašnjeg političkog djelovanja Adila Osmanovića zaključiti da nastupa pravolinijski i dirigovanim načinom mišljenja (tako se najbrže uspinje u stranačkoj hijerarhiji), ostaje neshvatljivo da potpredsjednik Republike Srpske drsko zahtijeva da policija te republike "ni u kojem slučaju ne može obezbjeđivati" sahranu Bošnjaka u Srebrenici 11. jula ove godine. A ta policija obezbjeđuje tog potpredsjednika. Narodna skupština Republike Srpske oglasila se, raspravljajući o reformi policije, da ona - između ostalog - mora poštovati Ustav i zakone i funkcionisati samo u skladu sa njima. Koliko potpredsjednik Srpske uvažava najvišu zakonodavnu vlast, pokazao je pokušajem - naravno neovlašćenim - da suspenduje vitalnu instituciju na neotuđivoj teritoriji Republike. Valjda je pomislio da će lakše urušiti Republiku Srpsku neočekivanim i grubim nasrtajem na njen pravni poredak, a trebalo bi da mu osnovna briga bude upravo vladavina zakona. Od Adila Osmanovića, koji je i potpredsjednik Stranke demokratske akcije i privrženik koalicije sa Strankom za BiH Harisa Silajdžića, ne može se ni očekivati drugačije mišljenje i djelovanje. Lideri ove dvije najmoćnije bošnjačke stranke odavno se predstavljaju kao jedini vladari BiH, kao jedini ustavotvorci, zanemarujući činjenicu da žive u zajednici u kojoj postoje još dva konstitutivna naroda - Srbi i Hrvati. Naslanjajući se na takvu političku opciju, Osmanović se ponaša makijavelistički - da cilj opravdava sredstvo. I kad se očekuje opšti pijetet prema srebreničkim žrtvama, on manipuliše njima, kao i sa njihovom ucvijeljenom rodbinom, ne bi li i to poslužilo njegovom krajnjem cilju - demontaži Republike Srpske, čiji je dobro privilegovani potpredsjednik. Zna Adil Osmanović da je neostvarivo to što pokušava, jer o tome ne odlučuju ni on, ni njegovi istomišljenici. Može tako da se ponaša i ubire političke poene u vlastitom narodu, jer je BiH - i zbog njega - daleko od pravne države. A da jeste pravna, sa njim bi se više bavili Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo Republike Srpske, nego mediji. Nacionalna isključivost i podsticanje nacionalne netrpeljivosti, kao i izazivanje nacionalne mržnje, kažnjiva su djela i za njega i za ostale građane ove zemlje. To što lako mobiliše stranačke jurišnike i predstavnike nevladinih organizacija (koji ih obilato finansiraju) da ga slijede i gromko podržavaju njegove i stavove njegovog stranačkog šefa, a mnogo oporije i grublje pokušava realizovati sve što se od njih traži - ne može biti olakšavajuća okolnost. U narodu su davno rekli da "stari pas ne može promijeniti način lajanja". Danas bi se moglo reći da stranački aparatčici-nacionalisti ne mijenjaju svoje ciljeve, jer možda i ne mogu. Naime, "nacionalista je", kako je zapisao Danilo Kiš, "po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredjeljenja on je nula". U ovom dijelu BiH, u Republici Srpskoj, u kojoj je Osmanović potpredsjednik, nije teško dokučiti ciljeve, koji se uveliko razlikuju od njegovih: jačanje međusobnog dijaloga, povjerenja i tolerancije, ekonomske i socijalne reforme za dobrobit i budućnost svih u BiH, a sve u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ostaje se, dakle, na istim pozicijama. Jedino se treba priviknuti na prazne priče i neuspjele nasrtaje jednog potpredsjednika. Veljko KOJOVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.