FRANCUSKI kralj Luj XIV ostao je upamćen po izreci: "Država to sam ja"; i po apsolutizmu, svakako. U odnosu na pomenutu ličnost i daleko vrijeme Haris Silajdžić, ma šta mislio o sebi i drugima, nije u poziciji da doslovno ponovi kraljevsku izreku. Zato je, sa silnom željom da se istorijski obilježi i da vlada, okupio bošnjačke političare koji nam svakodnevno, svojim djelovanjem, poručuju: "Država, to smo mi".
Iz te poruke nije teško izvući zaključak da je njihov krajnji cilj vlastita država. Ona treba da bude centralistička, unitarna, jer je jedino tako moguće osigurati dominaciju vlastitog naroda i birača, a sebe smjestiti na čelo države. Značajnu podršku tim nastojanjima neskriveno pruža islamska vjerska zajednica. Reis Mustafa Cerić, kao ključna i najautoritativnija ličnost među Bošnjacima, precizno je definisao: "Ovdje smo da svjedočimo da je islam svjetlo sreće i spasa za čovječanstvo".
Ako je već tako, šta ima prirodnije nego željeti islamsku državu i činiti sve da se to ostvari.
Iz takvog opredjeljenja izvire bahatost i agresivnost sarajevskog političara da urede zemlju, i to što prije, po vlastitom projektu. To htijenje u potpunosti zanemaruje prava i obaveze Srba i Hrvata, a ne haju što se time sve više i prijeteći ispoljava netolerancija prema drugima, a ona se grubo konkretizuje neprimjerenim odnosom prema srpskom narodu i Republici Srpskoj. Ova Republika, kako misle, onemogućava ostvarivanje istorijskog političkog cilja bošnjačkih političara.
Vraćanje Harisa Silajdžića u sami vrh bošnjačke politike, ratnog veterana sa ogromnim iskustvom u sukobljavanju sa Srbima i Hrvatima, ali i muslimanima međusobno, jer neki nisu prihvatali njegovu političku doktrinu - radikalizovalo je ionako nepomirljive opcije na ovim prostorima; političar koji je "završio medresu i govori engleski jezik", kako su ga, po nalogu efendije Cerića, popularisali i podupirali imami u predizbornoj kampanji, okomio se na sve srpsko, naročito na Republiku Srpsku. Njegova kleronacionalistička isključivost time je samo ugrozila BiH i njene institucije.
Ako je tačno da jedna država postoji i funkcioniše dok efikasno djeluju njene institucije, onda se BiH ne piše dobro.
Bilo je tužno, prije nekoliko dana, gledati i slušati rezigniranog optimistu, predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH. S gorčinom i gotovo s beznađem je konstatovao da se neki članovi Savjeta ministara ponašaju - ne kao državni - nego isključivo kao ministri stranaka koje su ih delegirale; da ne žele i da izbjegavaju dijalog i dogovor, a da im je konsenzus sasvim nepoznat. Mogao se izvući zaključak da ne uvažavaju instituciju, odnosno organ čiji su članovi.
Apostrofiran je ministar spoljnih poslova, inače iz Silajdžićeve stranke, za kojeg najviši izvršni organ vlasti i države ne zna ni gdje putuje, ni zašto putuje, ali zna da iza njega ostaju diplomatski skandali. I kad se zanemare sve druge zajedničke institucije i slični odnosi u njima, izneseni primjer dovoljno ilustruje zašto ova zemlja stagnira, a mnogi tvrde i nazaduje.
Politika bošnjačkih lidera, prije svih Harisa Silajdžića, koja isključivo traži krivca u srpskom narodu i Republici Srpskoj za sve obmane svog naroda i birača, za neuspjehe i poraze nacionalističkih ataka na druge - pokazuje se - nije u interesu, prije svega, naroda kojem pripadaju i u ime kojeg neprekidno iznose remetilačke stavove i zahtjeve. Na taj način sve nas ugrožavaju, onemogućavaju miran saživot, podstiču neslogu i mržnju među narodima i građanima, nagovještavaju nove sukobe sa istim polazištem, kakvi su se već desili, i ponajviše ugrožavaju opstanak države.
Ni najnaivniji više ne mogu povjerovati da je zaštita ustavnog poretka, a to znači i zaštita opstanka BiH, otrovni nacionalizam, a da je jednostrano rušenje Ustava, i vaninstitucionalno i institucionalno, a koje se ponajviše ispoljava neprimjerenom agresijom na institucije Republike Srpske - izgradnja moderne države i želja za razvojem demokratskog društva.
Poslije Cerićevog upozorenja ili prijetnje da su Bošnjaci izgubili strpljenje, preostaje da se kaže: Sačuvaj nas, Bože, Silajdžićeve demokratije i efendijinih vizija. Podsticanjem neslogom državnih institucija i neuvažavanjem legitimnih predstavnika drugih naroda, bošnjački političari definitivno razaraju državu, ma koliko se javno prsili da im je do nje najviše stalo. Od pamtivijeka se zna da "nesloga od jedne države učini dvije". Ako i to ne znaju, siguran sam da im je poznato da je u posljednjih dvadesetak godina nesloga bila preteča mnogim novim državama. A već sam umoran, vjerujte, i iscrpljen da počinjem da razmišljam šta će biti kad se desi ili ako se desi.
Piše Veljko Kojović