ŽIV je Petar Kočić!
"Ko iskreno i strasno ljubi
Istinu, Slobodu i Otadžbinu
slobodan je i neustrašiv kao Bog,
a prezren i gladan kao pas".
Avgust je Petrov mjesec.
Na Zmijanju će biti narodni zbor, u Banjoj Luci će biti brojne književne manifestacije, dodijeliće se prestižna književna nagrada, u gradskom parku bronzanom Koči mnogi će se pokloniti.
I tako, "naš Kočo", evo ravno devedeset godina nakon svoje (ne)prirodne smrti upozorava i opominje, sve one koje je ponijelo "ovo doba".
Blago onom ko živi dovijeka!
Jer...
Vidio je Petar i ovo doba i nas u "ovom dobu", hrabre, ali i kolebljive, odvažne, koliko i plašljive... čudna je čovjek biljka!
Vidio je novog Davida Štrpca i novog beskrupuloznog sudiju, "glavatog gospodina"; čuo je nove jauke sa Zmijanja; prolaske kroz nove mećave; a skriven u srcu nadao se novom Jablanu.
Što u životu, a što poslije kao simbol, svašta je Petar doživljavao.
Umro je od opake bolesti, tamničenja, progona, kleveta i tuge. Bilo teško vrijeme! Godine Prvog svjetskog rata...
U nekom drugom teškom vremenu, u Drugom svjetskom ratu, stavili su bronzanom Petru omču oko vrata, zategli čelične sajle, i pokušali da ga sruše. Vukli su sumanuto. Ječalo je na sve strane parka. Beton je gotovo cvilio. Čula je to cijela Krajina i sva Banja Luka, ali Petar je ostao gdje jeste. Pozvali su pojačanja sa omčama i sajlama. Da konačno sruše Petra!
Pričalo se kriomice da se zemlja onda sama otvorila i progovorila:
"Ne daj se, Petrašine!"
Bronzani Petar i danas stoji na postolju, odozgo ispružio ruku - upozorava i opominje!
Koliko On, toliko i Njegova poruka uklesana na spomenik.
U protivnom, svi su gospodari dobri, kad ih dobro nahraniš i dušu im prodaš.
Istorija na Balkanu nikoga i ništa nije naučila ni podučila - uplakala i ojadila jeste.
Ideš li rode?
Na razmeđu civilizacija, kultura, običaja i nekih novih ljudi, onaj isti - prkosni, siromašni i ponosni do neba - stoji običan narod, Petrov, i danas nešto misli.
Kad bi se zemlja opet otvorila, sve bi se ponovilo.
Petre, sve bi se i vidjelo!