Danas i ovdje: Mržnja po navici

Piše Veljko KOJOVIĆ

DAVNO je bilo, morao sam često da poslovno proputujem Loznicom, ponekad i Maglajem. Nikada nisam prošao, a da nisam osjetio nepodnošljivu mučninu. Iritirao me neprijatan miris ili, kako se to u narodu veli, smrad od proizvodnje viskoze i natrona. Zaprepašćivalo me samo to što stanovnici pomenutih mjesta kreću se i žive normalno, kao da nema fabrika koje zagađuju okolinu. Nije bilo teško shvatiti: navikli su se i više im ne smeta ono što je iritiralo prolaznike. Više od decenije i po hoće da nas naviknu na mržnju i da tako živimo. A život u mržnji po navici je nesnosan i nemoguć. Jer je "navika najviša vlast u čovjekovom životu". Kad mržnja postane navika jednog kolektiviteta, naročito njegovog vjerskog i političkog vođstva, onda se brzo prometne u neizlječivu bolest, infektivniju od svake druge boljke. Od nje se, možda, ne umire, ali se sasvim sigurno od nje stalno pati. "Ima u jednim ljudima bezrazložnih mržnja i zavisti", pisao je Ivo Andrić, "koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle". Aktuelna dešavanja u političkom miljeu BiH ne razlikuju se od prethodnih: patološka mržnja ozbiljno upozorava, prijeti i sluti najgore. A širi se kao ambrozija, zahvata najudaljenije krajeve gdje su se naselili Bošnjaci. Tako je kongres Bošnjaka sjeverne Amerike usvojio deklaraciju u kojoj se traži da "BiH treba da bude nacionalna država Bošnjaka" i da je postavljen cilj - "ukidanje Republike Srpske koja ne može opstati". U stvaranju političkih turbulencija u ovoj zemlji, reklo bi se - ništa novo; nastavlja se i ponavlja, čas perfidno, čas javno i drsko, prisvajanje ove državne zajednice, čime kao da žele da je definitivno dotuku. Na skupu Bošnjaka u Sijetlu, daleko od domovine, bila je i sarajevska politička elita: reis Mustafa Cerić, duhovni i stvarni vođa, koji je davno objelodanio da BiH pripada muslimanima, jer su većina, zapravo brojniji od druga dva naroda pojedinačno; prisustvovao je (vjerovatno i diktirao) i Haris Silajdžić, član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke za BiH, koji se godinama zalaže da se zatre "srpsko sjeme i pleme", naročito Republika Srpska. Tu je bio i Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA, sa istim ciljevima i nastojanjima, ali nešto drugačijom taktikom. Predsjednik njegove stranke više puta je javno rekao da "Republiku Srpsku treba ukidati korak po korak, iz dana u dan". Pokličima koji podsjećaju na fašističke - da BiH pripada samo muslimanima, Bošnjacima - objektivno traže političku smrt za Srbe i Hrvate u ovoj zemlji. A onaj koji traži političku smrt nekog naroda, izražava spremnost i za druge oblike smrti. To više nije ljubav prema svom narodu i domovini, nije to nikakav patriotizam. To samo potvrđuje da je njihov nacionalizam prešao u šovinizam kao najviši oblik negativne etničke svijesti. To je, dakle, mržnja iz navike i neizlječiva bolest. U staroj Grčkoj postojala je legenda o čarobnjaku Abarisu. Bio je posljednja nada za iscjeljenje neizlječivo bolesnih. Pri njegovom susretu sa takvim bolesnicima počinjao je da djeluje čudotvoran lijek, koji se zvao lijepa riječ. Za bošnjačke vjerske i političke predvodnike, izgleda, više nema lijeka; oni za druge ne poznaju nijednu lijepu riječ, opsjednuti su klevetama i neistinama, najviše Haris Silajdžić. Sa maksimalnom uviđavnošću, mnogi misle i nezasluženim simpatijama, odabranim, dakle, lijepim riječima svi predstavnici međunarodne zajednice i ambasadori u ovoj zemlji upozorili su da se mora poštovati Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH kao njegov sastavni dio, i da ne može biti jednostrane promjene ovog međunarodnog akta. Rečeno je to povodom inicijative bošnjačkog vrha i prijetnje o kolektivnom iseljenju Bošnjaka iz Srebrenice, ukoliko im se promptno ne osigura status distrikta BiH, i još nekim okolnim opštinama. Kao da ništa nije rečeno, predstavnici Stranke za BiH i SDA predložili su amandman na Ustav BiH da bi, valjda, ostvarili svoj politički projekat - teritorijalno cijepanje Republike Srpske i oduzimanje njenih ingerencija na čitavoj njenoj teritoriji. Ponašajući se kao jedini vlasnici države, oni grubo nipodaštavaju Dejtonski sporazum i uskraćuju prava i obaveze srpskih i hrvatskih narodnih poslanika, koje svojim ponašanjem prinuđavaju da napuste sjednicu Ustavno-pravne komisije Parlamenta BiH. U ovoj komisiji ne primjenjuje se konsenzus, pa su Bošnjaci htjeli da pokažu ko je stvarni vladar i gospodar ove zemlje. Nije nerazumljivo što su neki rekli da je to pokušaj da opet budemo gurnuti u ratnu nesreću ili da se konačno rasparča ova zemlja. Bošnjački političari, u to smo se uvjerili, sve planiraju i o svemu se dogovaraju, ali ostavlja se utisak da nisu svjesni posljedica svog djelovanja. Zato im se još uvijek može uputiti biblijska poruka: "Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade". Jer, oni koje je narod izabrao i koji bi trebalo da, poslije tragičnog ratnog sukoba, čine sve da bi se moglo u miru i zajedno živjeti - rade sasvim suprotno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.