Danas i ovdje: Meci bez očiju

Piše Pantelija MATAVULj

ILI je pucanj u nevine ili meci lete bez očiju - svejedno. Najnoviji mafijaški obračun u Palama, u Srpskoj i u čitavoj BiH pogađa sve ljude. Možda su nam od roda, ali ne od Boga takve navike. Nije tako i niko nas tome nije učio. Ako ništa ljudsko ne pomaže, zakoni, pravda... neka se "dužnici" onda pogledaju u oči! Zlo se, nažalost, odomaćilo na našim ulicama, u naseljima i kafanama. Učestala su ubistva ljudi, a obračuni kriminalnih grupa najružnija su kopija američke scene od prije stotinak godina. Posljednji krvavi obračun u Palama (molimo Boga da je posljednji), podmetanjem automobila-bombe u mafijaškom okršaju, samo potvrđuje, nažalost, da stradaju ljudi koji su izvan tog "filma" - prolaznici, djeca, bilo ko... Ginu nevini ljudi! Ne treba, i nemojmo, nabrajati i druge teške tragedije i ubistva. Ako nema straha ni od čega ili ni od Boga, postoji li očuvana moralna norma u čovjeku - da ona zakoči pištolj. I nije moguće da su u ljudima koji vode svoje ratove ostale samo mračne stvari. Da su čast sahranili. To što se ne plaše Boga ni države stari je stil življenja mafijaša. Imaju neke svoje čudesne mjere za viteštvo. Ali, zašto moraju da stradaju potpuno nedužni ljudi? Ne tako davno, po Beogradu "žestoki" su imali ratove, ali nisu stradavali ljudi bez imena i prezimena. Samo koji korak dalje živjeli su mirno. "Paklena mašina", koja je prema policijskim nalazima bila postavljena pod automobil i koja je eksplodirala, ubila je trojicu ljudi (teško ranjeni Rade Magazin preminuo juče). Zar je moguće da je kriminal stigao dotle da se ne vodi računa ni o čijem životu, bio kriv ili ne... Govori se da je u pomenutom obračunu Milan Vlaškić poginuo slučajno. Zar je ljudski život jednog metka vrijedan? Slučajni prolaznik je u većoj opasnosti, jer zna da nikome ništa ne duguje i nije oprezan. Ali, vidi se da je siguran samo onoliko koliko ga meci bez cilja promašuju. Podmetnuta bomba o kojoj je riječ mogla je da prouzrokuje još veću tragediju, da ubije još više ljudi. Ustvari, toga dana (srijeda ujutru) bio je poslije eksplozije blokiran život. Nova autobuska stanica nije radila, narod je zaobilazio taj prostor. Pored gubitaka života, velike su i materijalne štete. Pa se pitamo, zar za takve "rabote" i razračunavanja treba toliko zla? Ili se možda za naše prve i nesigurne korake ka civilizovanom svijetu moramo tako tragično prorijediti i još osirotiti? Ali, neka se pitaju i oni koji olako potežu. Neka se upitaju! I šta će pravo, pravda i zakoni zemlji kada ljudi nema. Kada obični ljudi ne smiju izvan svojih kuća (barikada), koje, izgleda, moramo praviti, jer smo svi na vjetrometini. Ako su nemoćna tužilaštva u BiH, ako svi vide, a oni ne vide, ako nije moguće hvatati i krotiti kriminalne klanove, ostavimo im bar prostor negdje u divljini, ako je ima, i neka pucaju i ravnaju svoje račune daleko od nas smrtnika koji hodimo ovom zemljom. Šta mogu preblagi zakoni u primitivnom svijetu, gdje se obraz zamaglio, a stražnjica uza zid. Prije koji dan, vladika Grigorije upozorio je da je ugrožena bezbjednost ljudi u Trebinju. Ne mora on ništa više reći, ne mora reći zašto, ne mora ni pogoditi svu istinu, ni nabrajati. Ali, zar nas vladika mora opominjati? I nije samo Trebinje... Biće još gore, ako nas zlo zaskoči toliko da ne možemo protiv njega da se borimo. Džaba onda svi okovi, žice, ćelije, rešetke... Stara narodna opomena je - Bogu se moli, a ni đavolu se ne zamjeraj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.