Danas i ovdje: Istina pod prašinom

Piše Željka Domazet

ISTINA o stradanju Srba u ratnom Sarajevu, po svemu sudeći, zauvijek će ostati zakovana u zidine sarajevskog betona i mraka. Porodice koje su još žive bezuspješno već šesnaest godina tragaju za kostima svojih najmilijih, obijaju vrata tužilaštava, sudova, bosanskohercegovačkih institucija i međunarodne zajednice i uvijek kao po pravilu nailaze na zid ćutanja ili prevare. Nakon uzaludnih pokušaja da dođu do istine neposredno nakon rata, prije dvije godine da bi im bacili prašinu u oči "veliki zagovornici pomirenja na istini žrtve" formirali su Komisiju za ispitivanje istine o stradanjima svih onih koji su se zatekli u ratnom Sarajevu. Komisija je potrošila vrijeme i novac na jalove rasprave da li u istu kategoriju treba da se stavi to što je nekome granata raznijela skupocjeni ormar i žrtva koja je na zvjerski način ubijena po mnogobrojnim privatnim zatvorima i logorima sarajevskim. Za dvije godine koje su uludo izgubljene potrošen je i novac tih istih porodica koje od Komisije nisu dobile nijedan podatak, nijednu lokaciju u kojima opominju kosti srpskih stradalnika u Sarajevu, nijedna jama nije iskopana i nijedna žrtva nije ekshumirana. Nakon ovog poniženja porodice su odlučile da se obrate i najvišem međunarodnom autoritetu u BiH, Miroslavu Lajčaku. Bezuspješno su mu slali mnogobrojne dopise i tražili da ih primi i razgovara sa njima, ali nikada nikakav odgovor nisu dobile. Već tri dana od devet do sedamnaest, koliko traje radno vrijeme u OHR-u, mirno protestuju ispred zgrade OHR-a u Sarajevu i traže prijem kod Lajčaka, ali ni otuda niko ne otvara vrata i ne želi da sasluša njihove probleme. Već šesnaest godina federalne i sarajevske vlasti mirno čuvaju dokumentaciju o stradanjima Srba i čekaju da prašina koja pada po dokumentima bude toliko velika da ih više niko ne može pronaći. I danas nakon šesnaest godina zločina ovim porodicama se prijeti slikama Mušana Topalovića Cace, na čijoj duši leže mnogobrojne srpske žrtve po Sarajevu. Od takvih incidenata glavu okreće sarajevska policija kao i ona koja obezbjeđuje zgradu OHR-a i njihove službenike što, eto, godinama zbog svoje mirotvoračke misije u BiH primaju basnoslovne plate. I šta reći nakon svih poniženja na koja su naišle ove iznurene porodice? Šta reći o pravu, pravičnosti i pravdi? Šta reći o životu, miru i saživotu? Sve dotle dok se ne svedu računi sa prošlošću, malo šanse ima za budućnost. Ožiljci porodica koje je opekao sarajevski mrak, kao i kosti sarajevskih Srba koje godinama trunu bez krsta i obilježja, opominju na reakciju svih nadležnih institucija. Ukoliko se to ne desi, desiće nam se za nekih pedesetak godina novi bosanskohercegovački rat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.