Danas i ovdje: Evropska šansa

Piše Branko Dokić

PROTEKLA sedmica u BiH ostaće upamćena po parafima Nikole Špirića u ime BiH i Olija Rena, u ime Evropske unije, na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Mnogi taj 4. decembar označavaju i kao dan izlaska BiH iz višemjesečne političke krize. Neka tako i bude! Da li je taj paraf iznenadan ili zakasnio, sada je manje važno. Ono što je ujedno sigurno i veoma važno, i za BiH i za EU, jeste to da su se 4. decembra 2007. godine oslobodili jedne velike hipoteke koja se zove "reforma policije" na način kako je osmišljena 2004. godine. Sada je, međutim, važnije da se bavimo onim šta paraf na SSP znači i šta nas čeka u narednom periodu. Prije toga treba podsjetiti da je SSP nova vrsta ugovornog odnosa između EU i zemalja Zapadnog Balkana (Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija i Srbija) uspostavljen na Samitu u Zagrebu, novembra 2000. godine. Cilj sporazuma, koji nije postojao za 12 zemalja koje su u međuvremenu postale članice EU, jeste njihova međusobna saradnja i stabilizacija u regionu putem približavanja evropskim integracijama. Naime, kada sve zemlje Zapadnog Balkana potpišu SSP sa EU (Srbija i BiH su ga samo parafirale), one će potpisati i međusobne sporazume. Tako će biti uspostavljena mreža bilateralnih ugovora o saradnji zemalja Zapadnog Balkana. Parafiranje je prvi korak do potpisivanja i predstavlja ohrabrenje ili nagovještaj da je zemlja na dobrom putu za EU. Očekivati je da će BiH u narednih šest mjeseci ispuniti tri ključna uslova za potpisivanje: sprovođenje akcionog plana reforme policije, puna saradnja sa Haškim tribunalom i usvajanje Zakona o Federalnom RTV servisu. Većina partijskih lidera optimistički je izjavila da će ispuniti prethodne uslove već u prvom kvartalu naredne godine. Potpisivanjem SSP-a BiH će izići na put ulaska u EU, koji može biti veoma dug. Na njemu je potrebno sprovesti brojne reforme koje iziskuju značajna finansijska sredstva. EU, putem pretpristupnih fondova, pomaže zemlje potencijalne kandidate i kandidate da se pripreme za punopravno članstvo. Tako, na primjer, u periodu od 2001. do 2006. godine bespovratna pomoć zemljama Zapadnog Balkana iznosila je 3,3 milijarde evra godišnje. Od toga, pomoć BiH je iznosila oko 80 miliona, a taj iznos će u periodu od 2007. do 2010. godine biti neznatno povećan na 83 miliona evra godišnje. Potpisivanjem SSP novčana pomoć zemlji se ne povećava. U suštini, to je trgovinski sporazum kojim EU potvrđuje bescarinski uvoz roba porijeklom iz BiH. U prelaznom periodu, koji će za BiH trajati šest godina, zadržavaju se carine na uvoz roba iz EU. Ovo je šansa za BiH proizvođače. Ako se budemo dobro organizovali, ovo je prilika da se BiH proizvodi pojave na velikom tržištu od 500 miliona ljudi. Proizvođači i vlade su na velikom ispitu od koga zavisi hoćemo li, kada jednog dana budemo u EU, biti partneri ili sluge. Povećanje finansijske pomoći EU može se očekivati tek kada dobijemo status kandidata, za šta je potrebno da preuzmemo iz EU oko 1200 pravnih uredbi ili direktiva. Tako, na primjer, Hrvatskoj i Makedoniji, koje su postale zemlje kandidati krajem 2005. godine, pomoć će se u periodu od 2007. do 2010. godine povećati oko 1,7 puta, a povećanje za Albaniju i Crnu Goru, kada postanu kandidati, biće dva puta veći u odnosu na period 2001. do 2006. godina. Za BiH političare ključna su dva pitanja, po potpisivanju Sporazum. Prvo je, svakako, da prije kraja povlašćenog trgovinskog statusa u trajanju od šest godina ispunimo uslove za sticanje kandidata. To je moguće samo pod uslovom da istoriju ostave istoričarima i okrenu se ka budućnosti, te putem kompromisa, uvažavajući sopstvene ustave, preuzmu tih 1.200 evropskih standarda. Paralelno s tim, autoritetima u Briselu treba predočiti BiH specifičnosti po kojima ona zaslužuje veći koeficijent povećanja finansijske pomoći nego ostale zemlje regiona. Argumenti za to postoje, samo ih treba razložno predstaviti. Na primjer, ako bi taj koeficijent bio 2,5, to bi značilo da bi bespovratna pomoć Evropske unije za BiH, do njenog stalnog članstva, iznosila preko 200 miliona evra godišnje. Drugo pitanje mora da bude kadrovsko i institucionalno osposobljavanje za punopravnost u EU i uzimanje koristi od tog članstva. Tako, na primjer, Hrvatska će morati unositi u budžet EU oko 600 miliona evra godišnje, a moći će uzimati oko 1.3 milijarde evra. A uzimaće samo sposobni. Nesposobni neće vratiti ni uloženo. Zato sve vlade u BiH moraju odmah otpočeti sa programima osposobljavanja za članstvo u EU koji treba da budu mnogo sveobuhvatniji od uslova koje nam Brisel ispostavi. Dug je put do stalnog članstva. Neke prognoze pokazuju da bi zemlje Zapadnog Balkana, ako bi napredovale tempom Bugarske, mogle očekivati punopravno članstvo u EU: Hrvatska - 2012. godine, Makedonija - 2015., Albanija - 2020. i Crna Gora - 2021. godine. Zbog teško predvidivog razvoja unutrašnjih političkih prilika, za BiH i Srbiju svaka prognoza je nezahvalna. Bilo kako bilo, pripreme za Evropu treba da počnu odmah.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.