KAKO saznajemo, Brisel je razočaran i zabrinut što već nekoliko mjeseci nema nikakvog pomaka na planu reformi u BiH. Sarajevski političari za to ne haju - imaju preča posla; čini im se da je, u ovom trenutku, fabrikovanje događaja najunosniji politički posao.
"Nešto je trulo u državi Danskoj", napisao je Viljem Šekspir. Mnogo godina kasnije, kao da mu je htio odgovoriti, Miroslav Krleža je konstatovao: "U svakoj Danskoj ima ponešto trulo, moj gospodine."
U ovom vremenu, u ovoj našoj državi, kao da sve trune. Namjeravajući, valjda, da poziciju bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i lidera bošnjačke politike učini neprikosnovenim, proces truljenja intenzivirao je predsjednik SDA Sulejman Tihić, političkim opredjeljenjem "da neće ništa preduzeti bez dogovora sa Harisom Silajdžićem".
Po prirodnim zakonima i po pravilu, sve što trune ima neprijatan miris. A s njim je teško živjeti.
I bez podrške Sulejmana Tihića, aktuelno stanje u BiH daje šansu Harisu Silajdžiću da se i istorijski dokaže: on uporno nastoji da u zemlji nametne ličnu moć, a time - tako bi se moglo nazvati - i estradnu politiku. Nju karakterišu negiranje ustavnog poretka, krupne obmane, lažna obećanja, izazivanje mržnje prema drugima, optuživanje drugih za neuspjeh njegovih političkih projekata, iritantno samoreklamerstvo i nesnošljiva politička buka i galama.
Naravno, s takvom politikom, poslije tragičnog ratnog sukoba i neostvarenih ratnih ciljeva, otvaraju se mogućnosti da se udobno živi - i to bez odgovornosti. Upravo zbog toga i nije teško naći ostrašćene pristalice. To lideru Stranke za BiH, kako on vjeruje, daje pravo da se ponaša kao estradna zvijezda i politički genije. Pri tome, očigledno, zanemaruje da je za takve davno rečeno da je "osobina genija da snabdijeva kretene idejama dvadesetak godina kasnije" (Luj Aragon).
Svu pogubnost estradne politike, ako se zanemare svi drugi slučajevi, moguće je sagledati u gruboj i sramnoj manipulaciji i poigravanju mrtvima i živima iz Srebrenice, kao i zloupotrebom njihovog zaista teškog položaja. Zanemarujući interese stradalnika, manipulacija i zloupotreba su zamišljene kao mogući završni udarci Republici Srpskoj (njeno teritorijalno komadanje). To je, više nema sumnje, pokazalo na šta su sve spremni bošnjački politički vrh, koalicija SDA i SBiH, i gdje vodi Silajdžićevo javno opredjeljenje "da ide do kraja".
Više nego ikada, sarajevski političari pokazali su svoje pravo lice - njima ni do koga nije stalo, osim do vlastitih interesa, a najmanje do toga kako i od čega treba da žive Srebreničani i ostali stanovnici BiH. Tako je ispaljen još jedan, bučan politički ćorak.
Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Kristijan Švarc-Šiling, makar i u oproštajnoj posjeti, autoritativno je u Banjoj Luci izjavio da se mora poštovati Ustav, da je Vlada Republike Srpske "napravila dobre procjene i donijela prave odluke o životu građana Srebrenice". A tim odlukama treba da se omogući poboljšanje njihovog svakodnevnog života, što je dijametralno suprotno sa svim što je planirala - i pokušala da sprovede - bošnjačka politička vrhuška.
Za drugačiji ishod političke avanture, nazvane Srebrenica, ne treba sumnjati, opet bi bila "kriva" Republika Srpska, ali i međunarodna zajednica. Silajdžić i njegovi istomišljenici ni ranije nisu prihvatali poraze svojih političkih avantura.
Jednostavno, estradna pozicija i, iznad svega, samoljubivost Harisa Silajdžića ne dozvoljavaju mu da se svrsta među trezvene političare, koji i poraz umiju da prihvate kao napredak - ako ne za sebe lično, onda za zemlju ili za narod koji predstavljaju.
Mnogi to i ne očekuju i žive sa zebnjom da takvo estradno ponašanje, nepoštovanje Ustava i zakona, ne može zaustaviti truljenje. A to znači da je teško očuvati i državu.