Danas i ovdje: Dodik i Đinđić, ima li razlike?

Piše: Mirjana KUSMUK

Kako se bliži petogodišnjica ubistva prvog demokratskog premijer Srbije Zorana Đinđića i sa distance analizira sve ono što je prethodilo tome ubistvu nemoguće je ne zapaziti evidentne sličnosti sa vremenom u kojem ovdje i danas živimo. Tabloidi pod kontrolom poraženih struktura vlasti, razbijenih službi bezbjednosti, ali i nekih lidera DOS-a godinama prije ubistva radili su na medijskoj diskreditaciji Zorana Đinđića. Prvo su ga optuživali da je izdajnik srpskih nacionalnih interesa, potom su istrajavali na plasiranju teze o njegovim navodnim vezama sa podzemljem, svi njegovi saradnici predstavljani su kao kriminalci, a sve što je radio za Srbiju kao smutne radnje u kojim je pokrao milione maraka. Cilj je bio jedan i glasio je: ubijediti javnost da je Zoran Đinđić kriminalac i da može biti ubijen samo zbog neraščišćenih računa mafije, a kada se to desi i nije neka šteta. Tabloidi su tako, kada je ministar policije Srbije na konferenciji za štampu u novembru 2002. godine obznanio da postoji spisak za likvidaciju i da premijeru Srbije i njegovoj porodici prijeti opasnost, pojačali aktivnost do histerije i svi su više-manje postavili tezu: "Đinđić i Čeda u redu. Ali ono o premijerovoj porodici ne treba shvatiti ozbiljno jer nevini nikad ne stradaju". Prozivali su ga da vlada autokratski, da je svu vlast preuzeo u svoje ruke, a potom da je sve medije stavio pod kontrolu i da je Srbija u medijskom mraku. Pisali su: "Đinđić se ne skida sa ekrana televizija. Ono što jedino interesuje njegovu vladu jeste vlast i kako je što duže zadržati". Optužili su ga da je naručio ubistvo pukovnika Gavrilovića, bivšeg operativca DB, i to upravo u trenutku kada je u Kabinet Vojislava Koštunice odnio "dokumente o Đinđićevom kriminalu". Kasnije se ispostavilo da to nije tačno i da Gavrilović nije nosio nikakve dokumente ni o čijem kriminalu, nego da je tražio mjesto za sebe. Nažalost, za Đinđića je bilo kasno. Sve ono što su primijenili u slučaju Milorad Dodik od 1998. do 2001. godine, mediji mafije, kriminalci čiji biznis je bio ugrožen, politički protivnici i detronisani policajci i obavještajci nastavili su od 2001. do 12. marta 2003. u slučaju Zoran Đinđić. Po istom receptu, jer drugi i ne znaju, u aktivniju kriminalizaciju samog Dodika krenuli su ponovo sa njegovim povratkom na vlast 2006. godine. Kako više nije prolazila teza o izdajniku, plasirana je ona o kriminalcu, a svi uspjesi koje je postigao u prodaji Telekoma, Rafinerije, Strabaga... u njihovoj interpretaciji dobijali su potpuno drugačiju konotaciju i prikazivani kao kriminalne radnje Milorada Dodika. Naravno, o tome su pisali i govorili oni mediji i organizacije u RS koji su sve protekle godine ne samo ćutali o kriminalu SDS-ove vlasti, nego ga pokrivali frazom da se ne radi o kriminalu, nego o napadu na RS. Dobio je Dodik i "slučaj Gavrilović", samo se zove "slučaj Vukelić". Istragu o ubistvu tog nesrećnog čovjeka oni su završili za pet dana, a ubica je, naravno, bio aktuelni premijer RS. Vratili su se i davno ižvakanoj priči "Mile Ronhil". Nisu ustuknuli ni kada je član mafijaškog zemunskog klana na suđenju za ubistvo Ćinđića, Aleksandar Simović, u Specijalnom sudu izjavio: "Bivši premijer Srbije Zoran Đinđić i Milorad Dodik, predsjednik Vlade RS, pripadali su jednoj od grupa koje su se devedesetih godina bavile švercom duvana". Naprotiv, nove "demokrate" i "slobodni mediji" i "analitičari" nastavili su pjesmu ubice iz zemunskog klana. Plasirali su onda priču o medijskom mraku i autokratskoj vladavini. Sve već viđeno, samo su neprijatelji imali drugačija imena - Milorad Dodik i Zoran Đinđić. To će biti svako onaj ko želi da uspostavi društvo u kojem osnovna djelatnost neće biti šverc nafte, droge, oružja, cigareta... To će biti svako onaj ko hoće da uspostavi sistem vrijednosti u srpskom biću koje je do te mjere uništeno da se i leksika prilagodila nakaradnom vrednovanju pa se "lopov" u jeziku naroda definiše kao "sposoban", a "pošten" kao "jado". Glavni ventil postali su im i neki mediji iz Federacije koje u slučaju Dodik ne zanima istina nego diskreditacija po svaku cijenu, iz drugog interesa. Valjda je fol u onom vicu: "Šta bi uradili Bošnjaci da uhvate Radovana? Mijenjali ga za Dodika". Ono što deprimira u cijelom ovom slučaju jeste činjenica da je Đinđić imao saradnike i prijatelje koji su se borili javno suprotstavljajući argumente lažima i jasno demaskirajući imenom i prezimenom centre moći koji su stajali iza pripreme ubistva i kasnije rušenja optužnice. Oni su znali da ko napravi dil sa mafijom o nenapadanju, može da podigne bijelu zastavu. Dodik je u tom poslu, nažalost, prilično usamljen. Oni drugi, pak, po Gebelsovom receptu igraju na kartu "sto puta ponovljena laž postaje istina". Pa ko izdrži.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.