Bečke šetnje: Umorne od seksepila

POGREŠNO je posljednje napade histerije Britni Spirs, koji su rezultirali nerazumnim šišanjem na nulu i njenu slatku glavicu pretvorili u ćelavu ćivericu, tumačiti kao želju za korekcijom, dugo i mukotrpno sticanog, statusa seks simbola. I u slučaju unikatne Ejmi Vajnhaus upitan je zamor sopstvenim seksepilom. Teturanje i nemuštost na bini prilikom dodjele Brit avords, te, sad već opasno anoreksične vlasnice blistavog ar-en-bi glasa, prije je recidiv neuspješno liječenog alkoholnog delirijuma, a tetovaže - čiji motivi djeluju kao ostvarenje vlažnih mornarskih snova - koje su prekrile njene kržljave ručice, više djeluju kao ritual samokažnjavanja nego kao uobičajena ženska želja za uljepšavanjem. Jedine djevojke kojim treba vjerovati da su umorne od svog seksepila, a koje trenutno djeluju na svjetskoj pop sceni - u stvari su njen najuzbudljiviji dio - jesu djevojke iz brazilske indi-atrakcije "Si-Es-Es" (CSS) - (što je duhovita skraćenica portugalskog prevoda izjave Bijonse Nouls - umorna od toga što sam seksi). Upravo te "Si-Es-Es", svježe potpisnice simbola američkog nezavisnog roka, diskografske kuće "Sab pop" iz Sijetla, koje svoju popularnost - poput svojih britanskih kolega "Arktik mankis" - duguju prije svega internetu i uspješnoj foto blog prezentaciji, potpomognute, skoro jednako zanimljivom, američkom, pretežno ženskom formacijom "Tili end d Vol" (Tilly and the Wall), održale su u bečkom "Fleksu" vrhunski zabavan i uzbudljiv koncert. Prvo što pada u oči kod "Tili end d Vol" je neuobičajena muško-ženska postava - koja se nakon svake pjesme smjenjuje na svim vrstama konvencionalnih instrumenata - i neortodoksni pristup udaraljkama. Tri front djevojke - od kojih se prve dvije konstantno nadopunjuju u vokalnim dužnostima, a treća je neka vrsta step plesačice koja na posebno postavljenom metalnom podu svojim tapkanjem daje osnovni ritam kao, više nego uspješan, nadomjestak za odsustvo klasičnog kompleta bubnjeva - uz plesne pokrete koji nalikuju na gipkost sinhronizovanog plivanja, te imidž neurotičnih čirlidersica, svojoj očaravajućoj viziji frik-drim-popa, daju jedinstven vizuelni pečat. Po ugledu na Pičis - heroinu elektro-kleš scene i sigurno najekstravagantniju gošću jednog od prethodnih "Ekzita", na koju se "Si-Es-Es" muzički obilato naslanjaju, te s njom dijele neke tekstualne preokupacije (uglavnom one koje se odnose na seksualne devijacije) - brazilske su nestašne djevojčice, iako u klasičnoj rok postavi, sklone scenskom pretjerivanju i ironiziranju rokerske ikonografije, čiji vizuelni utisak, na sreću, nikad nije na uštrb slušnih zadovoljstava. Kako čujem, "Si-Es-Es" su, što je za svaku pohvalu, vruća akvizicija predstojećeg novosadskog festivala. Na bazu od dens ritmova, odsviranih pankerskom energičnošću, i pouzdane bas vožnje, pridodane su gitarske eskapade - povremeno čak tri gitaristkinje - i slatki glasić bucmaste pjevačice Lavfoks - obučene u crni lasteks kostim lažne ket vumen - koja se u nekoliko navrata hrabro baci u, uglavnom mušku, publiku u prvim redovima. Nakon nekoliko trenutaka pojavi se iz gomile nošena rukama obožavalaca, poput kakve seksi starlete, rutinerski se kotrljajući prema sigurnosti bine. Raznolikosti i uskomešanosti brojne publike pridonijela je i, očito zalutala, grupa brazilskih fudbalskih navijača, koja bez obzira na vidno nepoznavanje opusa svojih sunarodnika, na svaki spomen Sao Paula - inače matičnog mjesta "Si-Es-Es" - uzvraćala glasnim odobravanjem i razvijanjem brazilske zastave. (Specijalno za "Glas Srpske" iz Beča) Aleksandar MITROVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.