Pripadnici MUP-a Srpske Mersiha Husaković i Dmitar Vračar o iskustvima u mirovnim misijama

BANjALUKA - Pomagati u izgradnji mira, stabilnosti i sigurnosti nekome ko je u opasnosti, gdje su ugroženi životi i temeljna ljudska prava djece i žena, čini vas da budete dodatno zadovoljni i ispunjeni, kako sa profesionalnog tako i sa ljudskog aspekta.

Ovim riječima započinju priču Mersiha Husaković i Dmitar Vračar, inače pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske, sa kojima je ekipa "Glasa Srpske" razgovarala o iskustvima koja nose iz mirovnih misija, pripremama koje su im pomogle za angažman, kao i poteškoćama i prednostima boravka u Africi i na Kipru. Najteže od svega bilo je, dodaju oni, gledati gladnu djecu, koja igračke prave od blata.  

Husakovićevoj, koju je u mirovnu misiju odvela želja da pomaže ljudima, nakon što je to činila u Doboju 2014. godine kada je cijeli grad bio pod vodom, najteže je pala odvojenost od porodice. 

- Moja kćerka je prvi put kada sam otišla u misiju u Južni Sudan imala samo 11 godina. Toliko me je falila da sam u jednom trenutku u polusnu osjetila njene korake i glas u kontejneru - priča ova četrdesetogodišnjakinja, za koju je odlazak u mirovnu misiju bila dobra odluka, iako je bilo teških trenutaka, dana kada je željela sve da napusti i da ode kući. 

Međutim, uz pomoć i podršku ostalih kolega, uspjela je da prebrodi taj period i nastavi dalje. 

- Mnogi misle da je nama lako, da smo otišli u mirovnu misiju i vratićemo se sa nekim benefitima i džepovima punih para. Međutim, nije to baš tako. Bez obzira na naš zadatak, tu smo da pomognemo i u drugim situacijama. Tako na primjer, iako nisam ljekar i ništa ne znam o tome, od mene su tražili da porađam ženu - nastavlja Husakovićeva.

Radila je to, kaže, po nekom sjećanju iz filmova i serija, dok joj je kroz glavu sve vrijeme prolazilo pitanje kako presjeći pupčanu vrpcu, a da pri tome ne ugrozi bebu i majku. 

-  Sreća pa je na samom kraju, na moje insistiranje, stigao ljekar. Malo ko kad dođe u misiju razmišlja o riziku, sve nas vodi želja da pomognemo koliko god je to u našoj moći. Ja sam, primjera radi, bez razmišljanja istrčala iz kampa da uzmem dijete koje je tokom sukoba samo ostalo vani. Kad sam sa njim ušla u kamp, tek onda sam shvatila šta sam uradila i kako sam mogla proći, jer me vojska sve vrijeme gledala na nišanu - kazala je Husakovićeva, koja je u vrijeme korone kada je bila u misiji na Kipru ostala bez majke, a kojoj ni na sahranu nije mogla da dođe. 

Sudanci su, prema njenim riječima, jako nepredvidivi, jedan dan ratuju, drugi miruju. 

- Nedavno sam prisustvovala sukobu dva plemena koja su zaratila zbog para koji se zabavljao. Navodno, ona je njega prevarila, zbog čega je izbio sukob u kojem je bilo 20 mrtvih jer se pucalo na sve strane - istakla je Husakovićeva, koja se nedavno vratila iz treće mirovne misije.

Pored oružanih sukoba, učesnici misije su svakodnevno izloženi raznim infekcijama, između ostalog, malariji. 

Prednost boravka u mirovnoj misiji je, prije svega, iskustvo koje se stiče na poslovnom, ali i ljudskom planu. 

- Tokom boravka u misiji jednostavno sazrete kao osoba, promijenite poglede na život i mnoge stvari koje vam do momenta pred dolazak u misiju nisu bile od posebnog značaja. Za vrijeme boravka u misiji imala sam utisak da sam u nekom drugom svijetu, izolovana od svakodnevnih stvari. Nemam privatni život i rutina poslova je iz dana u dan ista - kazala je Husakovićeva, dodajući da je za to vrijeme stekla ogromno iskustvo i veliki broj prijatelja. 

Njen kolega Vračar prvi put u mirovnu misiju otišao je 2020. godine.  

- Oba puta sam bio u Južnom Sudanu. U prvu misiju sam otišao nakon 21 godine rada u MUP-u, gdje sam obavljao gotovo sve poslove, od policajca do načelnika Policijske uprave Doboj. Iako imam bogato domaće iskustvo, htio sam da steknem i međunarodno znanje, pogotovo kada je riječ o Ujedinjenim nacijama - priča Vračar, koji se početkom decembra vratio iz druge mirovne misije. 

Kada je stigao u Južni Sudan, upućen je u UN bazu u Bentiu, gdje je u to doba bio najveći kamp za raseljena lica u svijetu i koji je brojao više od 120.000 duša. On je, kaže, bio zadužen za bezbjednost u tom kampu, oko kojeg je ograda koju čuva vojska. 

- Posebno mi je bilo zanimljivo to što su u Južnom Sudanu tradicionalni sudovi gdje kravom može da se otkupi, između ostalog, kazna za neko krivično djelo ili da daju govedo u vidu neke nadoknade porodici oštećenog čak i za najteža djela - istakao je Vračar, koji ima ambiciju da ponovno učestvuje u misiji.

Za njega to predstavlja veliku priliku za sticanje međunarodnog iskustva, da se vidi da li je ono kod kuće naučeno, primjenjivo u svijetu.  

- S druge strane, mi smo najbolji ambasadori zemlje iz koje dolazimo i institucije kojoj pripadamo. Takođe, ova misija mi je dobro došla i da vidim dokle sam stigao što se tiče ličnog obrazovanja - kazao je Vračar, kojem je svaki odlazak u izbjeglički kamp bio izazov, imajući u vidu šta sve štićenici, prvenstveno oni najmlađi prolaze. 

Ono što bi, naglašava, poželio svojoj djeci, to bi isto učinio i malim Sudancima. 

- Sjećanje na to koliko su pripadnici UN pomogli u izgradnji mira i bezbjednosti za vrijeme rata kod nas, dalo mi je vjetar u leđa da odem u Afriku i pomognem tim mališanima i na neki način vratim taj dug - naglasio je Vračar.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.