Bilećanin otkrio šta se kobnog dana dešavalo na Elbrusu: Nije se znalo gdje je nebo, gdje je zemlja

Glas Srpske 29.07.2026 06:53

Foto: Radio Bileća/Ustupljena fotografija | Ekipa planinara iz Hercegovine

BILEĆA - Elbrus je tog dana pokazao svoje najopasnije lice. Do oko 4.700 metara uslovi su bili dobri, a onda je odjednom počeo strahovit vjetar. Nije padao snijeg, već je vjetar nosio sitne čestice preko planine i stvarao mećavu. Osjećaj je bio kao da vas neko neprestano zasipa ledom. Temperatura je bila oko minus 15 stepeni, ali je zbog vjetra subjektivni osjećaj bio i do minus 35.

Ispričao je ovo za Radio Bileća član Planinarskog društva „Koritnik“ iz Bileće Vladeta Dragojević koji je na uspon na Elbrus išao istog dana kada i planinari iz Zenice koji su tom prilikom stradali.

Bilećanin dodaje da je na visini od oko 5.100 metara procijenio da je najbolje da prekine uspon zbog hladnoće i teških uslova i ratrakom se vrati u planinarski dom. Ostatak njegove ekipe nastavio je ka vrhu udruživši se sa grupom ruskih vojnika. Hercegovačku ekspediciju, osim bilećanina Vladete Dragojevića iz PD „Koritnik“, činili su i planinari iz Planinarskog Društva „Volujak“ iz Gacka i PD „Vučji zub“ iz Trebinja.

- Došli su do visine 5400, kada ih je uhvatilo još veće pogoršanje vremena. Teška i gusta magla je pala, ništa nisu vidjeli, jedva su se vratili. Jedva su vidjeli put nazad, i svi su se vratili zajedno i ruske ekipe i naša ekipa iz Hercegovine. Uzeli su ratrak nazad i spustili se u dom negdje oko šest časova ujutro. Bio sam jako sretan kad sam ih vidio, jer sam mislio da ih više nikad neću vidjeti, jer u trenutku kada sam se ja spustio u dom, već je bila magla da se ništa iz tog doma nije vidjelo, čak ni WC koji je na sedam-osam metara udaljenosti. Ništa se baš nije vidjelo, sve je bilo bijelo, nije se znalo gdje je nebo, gdje je zemlja - prisjeća se Vladeta.

Narednog jutra hercegovački planinari spustili su se u podnožje planine i krenuli nazad prema Gruziji. Vijest koja ih je dočekala bila je užasna. Uspon na Elbrus bio je koban za pet njihovih kolega iz Zenice koji nisu odustali od dugo očekivanog uspona na jedan od najvećih vrhova.

- Probudile su nas vijesti da je na Elbrusu stradalo pet državljana BiH. Odmah smo posumnjali da je riječ o ekipi iz Zenice, jer su javili da je grupa brojala sedam ljudi. Bilo nam je nevjerovatno teško kada smo shvatili da su to ljudi sa kojima smo samo nekoliko časova ranije razgovarali i sa kojima smo se često družili na ekspedicijama - kaže Dragojević.

Prije tragedije sreli planinare iz Zenice

Prije tragedije, kaže on, hercegovački planinari susreli su se sa članovima Planinarskog društva „Vedro“ iz Zenice, koji su kasnije stradali u izuzetno teškim vremenskim uslovima.

- S njima smo se zezali klasično -otkud vi. I oni su došli autom isto kao i mi. Oni su iz Zenice, mi smo iz Hercegovine. Naš kombi ima registraciju 333, njihovo isto ima registraciju 333, pa smo se zezali na taj fazon. Dogovorili smo se da ćemo se družiti prije uspona u domu i poslije uspona na Elbrusu u domu. Jedina razlika bila je kad će ko krenuti. Ja sam, to jest moja ekipa, odlučila je da idemo oko devet, deset naveče radi pogoršanja vremenskih prilika, dok su oni odlučili da idu u jedan čas. Tako su barem nama rekli, što nije sada provjereno da li su oni zaista otišli u jedan čas. Nismo se još čuli sa dvojicom preživjelih - priča Dragojević.

Vijest o pogibiji planinara, kako ističe, duboko potresla cijelu njihovu ekspediciju.

- Samo nekoliko časova ranije stajali smo zajedno, razgovarali, šalili se i dogovarali da se vidimo nakon uspona. Zato nas je ova tragedija posebno pogodila. Planina uvijek podsjeti koliko je moćna i nepredvidiva i koliko je važno na vrijeme donijeti odluku da se odustane, jer vrh će uvijek čekati, a ljudski život nema cijenu - poručio je Dragojević.

Uspon na Kazbek

Ekspedicija šestočlane ekipe planinara iz Hercegovine počela je usponom na Kazbek (5.054 metra), koji je služio kao aklimatizacija za osvajanje Elbrusa.

Zbog nestabilnog vremena nekoliko dana čekali su pogodne uslove, a kada se vrijeme konačno razvedrilo, odlučili su da krenu u uspon.

- Kazbek smo ispeli i vratili se za ukupno 42 časa, bez značajnije aklimatizacije. To je ostavilo posljedice na organizam. Imali smo mučninu, slabost i druge simptome visinske bolesti. Međutim, uspjeli smo da se popnemo na vrh Kazbeka i to smo sami bili na vrhu - priča Vladeta.