Zašto se ne sjećamo prvih godina života?

Pokušajte da se sjetite svoje najranije uspomene. Većina ljudi će se sjetiti dvorišta, kuhinje ili neke sobe iz vremena kada su imali tri ili tri i po godine. To pokazuju decenije istraživanja: u najvećem pregledu najranijih sjećanja do sada, u kojem je učestvovao 6.641 ispitanik, prosječna starost u vrijeme nastanka najranije uspomene bila je 3,2 godine.

U istom istraživanju, međutim, 38,6 odsto ljudi tvrdilo je da im prva uspomena potiče iz vremena kada su imali dvije godine ili manje, a 893 ispitanika navela su da se sjećaju prve godine života. Autori studije smatraju da su mnoge od tih uspomena izmišljene: nastale su spajanjem sačuvanih fragmenata i saznanja iz porodičnih priča ili sa fotografija, a osoba koja ih se „sjeća“ nije svjesna da su djelimično ili potpuno fiktivne. Moguće je, dakle, da vaša najranija uspomena zapravo nije uspomena, piše magazin HEDONIST.

Frojd i prvi osumnjičeni

Ova pojava ima naziv još od 1905. godine, kada ga je uveo Sigmund Frojd u radu o teoriji seksualnosti. Prema njegovom tumačenju, odrasli potiskuju najranije uspomene jer je njihov sadržaj neprikladan. Nauka je tu ideju odavno odbacila: ne postoje dokazi da se najranija sjećanja aktivno potiskuju na taj način.

Ipak, problem su uočili i istraživači prije Frojda. Krajem 19. vijeka Kerolajn Majls (1893), kao i Viktor i Katrin Anri (1895), ispitivali su odrasle o njihovim najranijim uspomenama. Odgovori su se uglavnom odnosili na period oko treće godine života.

Zaborav počinje kasnije nego što mislimo

Dugo se pretpostavljalo da mala djeca jednostavno nisu sposobna da stvaraju trajna sjećanja. Patriša Bauer sa Univerziteta Emori i Marina Larkina pokazale su da to nije tačno.

Istraživačice su snimale 83 trogodišnjaka dok su sa roditeljima razgovarali o događajima iz prethodnih mjeseci, poput posjete zoološkom vrtu ili proslave rođendana. Kada su djecu ponovo ispitale, ustanovile su da su se ona uzrasta od pet do sedam godina sjećala više od 60 odsto tih događaja, dok su se osmogodišnjaci i devetogodišnjaci sjećali manje od 40 odsto.

Autorke su zaključile da se zaborav nalik onom kod odraslih uspostavlja oko sedme godine.

Zaborav, dakle, ne znači da sjećanje nikada nije postojalo: ono je najprije bilo formirano, a potom nestalo iz svjesnog sjećanja. Roditelji koji su pratili djetetov tok razgovora pomagali su trogodišnjacima da prizovu bogatije uspomene.

Beba koja pokreće igračku

Da bebe pamte, znalo se i ranije, ali ne na isti način kao odrasli. Kerolajn Rovi-Kolijer decenijama je proučavala bebe stare tri mjeseca koje su naučile da pokretanjem nogu pomjeraju igračku iznad kolevke, zahvaljujući traci vezanoj za njihovu nogu.

Poslije šest do osam dana bebe su prestajale da pomjeraju noge, pa se činilo da su zaboravile naučenu radnju. Međutim, kratak podsjetnik — posmatranje igračke koja se sama pokreće — gotovo u potpunosti je vraćao naučeno ponašanje.

Sjećanje, dakle, nije nužno nestalo. Moguće je da ga samo više nije bilo lako prizvati.

Beba u magnetnoj rezonanci

Važan pomak u istraživanju dogodio se u martu 2025. godine, kada je tim sa Univerziteta Jejl objavio rad u časopisu „Science“. Tristan Jejts i Nik Terk-Braun snimali su mozak budnih beba magnetnom rezonancom. To je izuzetno zahtjevno jer se djeca stalno pomjeraju, pa je tim morao da obavi stotine snimanja, od kojih mnoga nisu mogla biti iskorišćena zbog pokreta.

U istraživanju je učestvovalo 26 beba uzrasta od četiri do 25 mjeseci. Svakoj su prikazivane nove fotografije lica, predmeta i prizora, u trajanju od dvije sekunde. Kasnije su im pokazivani parovi slika — jedna koju su već vidjele i jedna nova — a istraživači su pratili njihov pogled. Pretpostavka je bila da će bebe duže gledati sliku koju prepoznaju.

Rezultati su pokazali da su bebe duže gledale prethodno prikazanu sliku kada je hipokampus bio aktivniji tokom njenog prvog posmatranja. Najizraženiji signal zabilježen je u zadnjem dijelu hipokampusa, oblasti koju odrasli koriste za formiranje epizodnih sjećanja. Taj efekat bio je izraženiji kod beba starijih od 12 mjeseci.

Obrazac je uočen kod 11 od 13 starijih beba, ali ne i kod djece mlađe od godinu dana. Do tada je preovladavalo mišljenje da je hipokampus u ranom djetinjstvu previše nezreo da bi uopšte mogao da stvara takva sjećanja. Studija je pokazala da to ne mora biti slučaj: otprilike od prve godine života hipokampus može da bilježi pojedinačna iskustva.

Ipak, važno je znati granice ovog nalaza. Istraživači su mjerili prepoznavanje slika, a ne sjećanje na događaje. Studija ne donosi zaključke o bebama mlađim od godinu dana, niti pokazuje da li takva sjećanja opstaju do odraslog doba.

Terk-Braun priznaje da istraživanje zasad nema praktičnu primjenu, osim što pokazuje da bebe od oko godinu dana već mogu da pamte. Njegov tim sada ispituje da li djeca prepoznaju snimke nastale iz sopstvene perspektive u periodu kada su bila bebe. Prvi, preliminarni rezultati ukazuju na to da sjećanja mogu da opstanu do predškolskog uzrasta, nakon čega postepeno blijede.

Izgubljeno, ali ne i izbrisano

Ako bebe bilježe iskustva, zašto kasnije ne možemo da ih prizovemo? Najsnažnije tragove za sada pružaju eksperimenti na životinjama.

Aksel Guskjolen, Šina Džoselin i Pol Frenklend pokazali su 2018. godine da mladunci miševa mogu da zaborave strah povezan sa određenim mjestom, ali da se to sjećanje može vratiti. Kada su istraživači svjetlošću stimulisali nekadašnje „ćelije sjećanja“ u hipokampusu, miševi su pokazivali znake prisjećanja čak i tri mjeseca nakon treninga.

Slične rezultate dobili su Alberini i saradnici u istraživanjima na pacovima. Naučeno u uzrastu koji odgovara periodu dječje amnezije moglo je da ostane u latentnom obliku, a kasniji podsjetnik pomagao je da se sjećanje ponovo aktivira. U kasnijim istraživanjima naučnici su uspjeli i trajnije da obnove takva sjećanja.

Jedna hipoteza uzrok traži u činjenici da se u mladom hipokampusu neprestano stvaraju novi neuroni, koji mijenjaju postojeće veze. Kod mladunčadi miševa usporavanje tog procesa dovelo je i do sporijeg zaboravljanja.

Terk-Braun pretpostavlja i drugo moguće objašnjenje: hipokampus možda ne dobija odgovarajuće „pojmove za pretragu“. Sjećanje je, naime, zapisano u okolnostima koje se ne podudaraju sa načinom na koji odrasli kasnije pokušavaju da ga prizovu.

Šta to znači za naše najranije uspomene

Rani doživljaji mogu ostaviti trag čak i kada ih se više ne sjećamo. Istraživanja na životinjama pokazuju da iskustva iz tog perioda mogu uticati na kasnije ponašanje. Terk-Braun posebno je zainteresovan za mogućnost da bi takvi fragmenti jednog dana mogli ponovo da se aktiviraju u odraslom dobu.

Za sada, naučnici imaju dokaze iz istraživanja na miševima i pacovima, kao i rezultate posmatranja beba koje duže gledaju slike koje su već vidjele. Ako su nalazi na životinjama pokazatelj onoga što se dešava i kod ljudi, naše prve godine možda nisu izgubljene — samo još ne znamo gdje smo ostavili ključ.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.