Zvona okupljaju narod, a pjesma čuva zavičaj: Petrovdanski zbor u Cerovici ima tradiciju dužu od 270 godina

Kada se na Petrovdan iznad stanarskog sela Cerova začuju crkvena zvona, a putevima prema brdu Gojakovac krenu mještani, gosti i potomci starih krnjinskih porodica, ponovo ovdje ožive neka stara vremena.

Petrovski zbor ili Zbor na Gojakovcu, povodom hramovne slave crkve Svetih apostola Petra i Pavla, vijekovima je bio mnogo više od prazničnog okupljanja. Ispod krošnji starih lipa, uz hram, preplitali su se duhovnost i narodni život - bilo je to mjesto gdje su se nakon liturgije sastajali ljudi iz okolnih sela, gdje su se sklapala prijateljstva, dogovarali poslovi, igrala kola, a mladići i djevojke tražili priliku za upoznavanje. Za mnoge generacije stanovnika Krnjina, Petrovdan na Gojakovcu bio je jedan od najvažnijih dana u godini - dan koji se pamtio, prepričavao i sa nestrpljenjem čekao.

Nekada je ova manifestacija trajala i po nekoliko dana, a iako današnji zbor nema ni izbliza onu snagu i masovnost koju je imao u prošlosti, njegova suština je ostala ista - okupljanje naroda oko crkve, praznika i zavičajnog pamćenja. Na Gojakovcu se i danas čuva uspomena na vrijeme kada su na zbor dolazili ljudi iz cijelog Krnjina, ali i iz udaljenijih krajeva, noseći sa sobom običaje, pjesmu i priče svojih predaka.

Litija oko crkve oko 1965. godine (Foto: Ustupljena fotografija/Savo Josić)

Pisani trag iz 1756. godine – svjedočanstvo o zboru koji traje vijekovima

O trajanju ovog okupljanja svjedoči i dragocjeni pisani trag iz 1756. godine, koji pokazuje da se Petrovdanski zbor u Cerovici održavao još prije 270 godina. Dok su mnoga narodna okupljanja ostala zapamćena samo u usmenim predanjima, Gojakovac ima sačuvan istorijski zapis koji potvrđuje njegov dugi kontinuitet.

Zapis se nalazi u tešanjskim kadijskim sidžilima iz 1756. godine, a odnosi se na jedan ne baš lijep događaj koji se dogodio na Petrovdan. U izvještaju Hadži Alije, naiba Tešanjskog kadiluka, upućenom vlastima u Travniku, navedeno je:

"Izvještaj sluge koji moli za vaš dug život. Žitelji sela Cerovica, koje se nalazi u kadiluku Tešanj: Mitar sin Vaskrsije, Ilija sin Danila, Marijan sin Nikole, iz Ostružnje - zimmije, na Petrovdan prošle subote su se međusobno potukli i izranjavali, pokoravajući se sotoni pod uticajem opojnog pića, koje je njima nadvladalo. Postoji mogućnost da će od ljutih rana neki od njih podleći. Ovakve nerede, kao i one koji su ih izazvali, treba istražiti i njih, putem suda i posredstvom mubašira, da bi se spriječili slični pokušaji, privesti i o tome podnijeti ilam valiji. Posljednju riječ ima moj mili gospodar. 13. ševvala 1169. hidžretske godine (11. jul 1756). Sluga Hadži Alija, naib Tešanjskog kadiluka."

Iako se u samom dokumentu ne koristi naziv "zbor" navedene okolnosti nedvosmisleno upućuju na zaključak da je riječ o događaju povodom Petrovdana na kojem se okupljao veći broj ljudi iz okolnih sela. Naime, dokument govori o sukobu više lica iz različitih mjesta - Cerovice i Ostružnje - koji se dogodio upravo na Petrovdan. Poznato je da na ovom području nije postojao običaj pojedinačnog proslavljanja Petrovdana u domaćinstvima, već je ovaj praznik bio vezan za zajedničko okupljanje. Ovaj zapis je, zato, važan ne zbog opisa samog događaja, već i zbog onoga što se iz njega može zaključiti, a to je da se narod okupljao na Petrovdan.

Od tog vremena pa sve do danas narod nije prekidao tradiciju okupljanja na Gojakovcu. Smjenjivale su se države, vlasti i društvena uređenja, ali je Petrovdan ostao dan kada su se Krnjinci sabirali oko svoje crkve. Upravo taj neprekinuti kontinuitet čini Petrovski zbor jednom od najdugovječnijih živih narodno-crkvenih tradicija na ovom prostoru.

Osveštanje crkve

Prije izgradnje crkve na Gojakovcu sveta liturgija je, kao i u mnogim drugim mjestima, služena na zborištu, pod razapetim čadorom - pokretnom bogoslužbenom prostoru koji je u prošlosti imao veliki značaj za pravoslavni narod ovih krajeva.

Čadori su bili izrađeni od debelog domaćeg platna, opšivenog uskim crvenim platnom – mavezom, a ukrašavani su crvenim krstovima koji su označavali da se na tom mjestu služi Sveta liturgija. U vremenima kada na mnogim mjestima nije bilo hramova, upravo su ovakva zborišta predstavljala središta duhovnog života, mjesta gdje su se narod i Crkva okupljali o velikim praznicima, čuvajući vjeru i narodnu tradiciju.

Posebno mjesto u istoriji Gojakovca zauzima Petrovdan 1892. godine, kada je osveštana novopodignuta crkva posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. Bio je to jedan od najvećih zborova koji je ovaj kraj doživio. Na svečanosti se okupio veliki broj uglednih gostiju, a bogosluženjem je načalstvovao dabrobosanski mitropolit Georgije Nikolajević.

O veličanstvenoj proslavi svjedoči izvještaj objavljen iste godine u sarajevskom časopisu "Dabrobosanski istočnik", u kojem je posebno opisano darivanje hrama od strane kuma crkve Teodora Đurića, zemljoradnika iz Male Bukovice. Nakon zdravice koju mu je uputio sveštenik R. Jokanović Đurić je pred okupljenim narodom rekao:

"Fala svoj gospodi na zdravici! Ja ne umijem mnogo govoriti, ali oću po svojoj mogućnosti da učinim prilog ovoj svetoj crkvi i kao njezin kum da je darivam."

Potom je na poslužavnik položio 200 srebrnih forinti, a uz to priložio i jednog vola, sto janjaca, bure piva i šezdeset oka vina, koje je toga dana podijeljeno i potrošeno sa okupljenim narodom.

Izvještač je zabilježio i atmosferu koja je vladala poslije bogosluženja. Dok je mitropolit sa gostima posmatrao narodne nošnje i kolo koje se igralo ispred crkve, jedni su se pridruživali igračima, drugi su ostajali za trpezom, treći pjevali, a kako duhovito primjećuje autor izvještaja, bilo je i onih koji su "dolazili do uvjerenja da se zaista ova naša grešna zemlja uveliko okreće oko svoje ose".

Veliki narodni vašar

Prema kazivanju starih mještana, koje je zabilježio proto Budimir Anđelić, nakon izgradnje crkve Petrovski zbor je vremenom dobio i obilježja velikog narodnog vašara. Na Gojakovac su dolazili trgovci iz okolnih krajeva, donoseći poljoprivredne proizvode, zanatske izrađevine i industrijsku robu, a pojedini su ostajali i po dva ili tri dana. Tako je, uz duhovnu, ova manifestacija dobila i snažnu privrednu i društvenu ulogu, sličnu velikim vašarima u Derventi, Tešnju i Prnjavoru.

Narod na zboru 1979. godine (Foto: Ustupljena fotografija / Veljko Vuković)

Da se tradicija nije prekidala ni u najtežim vremenima, svjedoči i zapis Simeona Tomića, rodom iz Vitkovaca, koji je kasnije emigrirao u Australiju. On bilježi da je na Petrovdan 1943. godine svetu liturgiju na Gojakovcu služio sveštenik Savo Božić sa Trebave. Bogosluženju je prisustvovao veliki broj naroda i vojnika, među kojima je bilo i boraca iz Brezovih Dana kod Teslića, a sam Simeon je nosio jednu od malih litija u svečanom ophodu oko crkve.

Pripreme za veliki praznik

Pripreme za Petrovdan počinjale su mnogo prije samog praznika. Stariji mještani pamte da se nekada postio gotovo čitav petrovski post, dok se u novije vrijeme postilo jednu ili dvije sedmice. Post nije bio samo vjerska obaveza, već i duhovna priprema za veliki dan kada se cijeli Krnjin okupljao na Gojakovcu.

Mjesto pjesme i mladosti

Iako je tradicija mnogo starija, najviše znamo o tome kako je Petrovdan obilježavan poslije Drugog svjetskog rata, zahvaljujući brojnim sačuvanim sjećanjima mještana.

- Rano ujutro na Petrovdan domaćice su pripremale čanke - velike drvene posude sa ručkom. Iz svakog zaseoka kretale su povorke ljudi prema crkvi. Mladići i djevojke, često zagrljeni, pjevali su usput, dok su stariji razgovarali i pozdravljali se sa komšijama. Iz udaljenijih sela dolazilo se volovskim i konjskim zapregama, a put do Gojakovca bio je podjednako važan kao i samo odredište, jer je predstavljao prvi dio prazničnog saborovanja - priča proto Anđelić.

Po završetku svete liturgije, nakon višednevnog posta, vjernici su pristupali svetom pričešću. Potom bi uslijedila licitacija za nošenje časnog krsta, barjaka i ikona u litiji. Sveštenik ili crkvenjak vodio je nadmetanje, a vjernici su svojim prilozima darivali hram, smatrajući da je čast nositi svetinje jedna od najvećih koje mogu zadobiti. Svečanost se završavala trokratnim ophodom oko crkve, uz molitvu, pojanje i zvuke zvona.

Nakon bogosluženja život se prenosio u portu hrama. U hladu starih lipa domaćice su prostirale ponjave, otvarale korpe i na zajedničku trpezu iznosile hranu koju su pripremale danima. Bio je običaj da svaka kuća iz Cerovice donese svoj čanak. U njemu su se najčešće nalazili domaći hljeb, uštipci, svinjetina, jagnjetina, suvo meso, ponekad piletina, kao i sir, jaja i mladi luk. Od pića se najprije služila domaća rakija, a kasnije su na trpezu stizali i pivo, vino i sokovi.

Trpeza nije bila namijenjena samo ukućanima. Po starom krnjinskom običaju sveštenik i domaćini najprije su pozivali goste - sveštenike iz susjednih parohija, ugledne domaćine, trgovce, činovnike i sve putnike koji su tog dana došli na Gojakovac. Tek kada bi gosti bili posluženi, za trpezu su sjedali domaćini i ostali mještani.

Sredinom XX vijeka na zboru se igralo uz tamburu i dvojnice. Zagrljeni, momci su pjevali šaljive, ljubavne i momačke pjesme, a nakon Drugog svjetskog rata često su se čule i partizanske pjesme. Jedna od pjesama koju su momci pjevali djevojkama iz susjednog sela Ljeskove Vode glasila je: "Ljeskovčanka, odmotaj se, evo tebi banka, budi Cerovčanka." Djevojke iz Cerovice uzvraćale su pjesmom: "Cerovico, moje selo kleto, ostavih te, odoh u deveto."

Dio naroda nastavljao je druženje uz muziku i veselje ispod šatora, kojih nije bilo mnogo, jedan-dva, sa izvornom ili narodnom muzikom. Postojale su i tri kafane na Gojakovcu, koje je i narod masovno posjećivao. Bilo je i nekoliko štandova sa različitom robom.

Sjećanja: Na zborovanje i sa nogom u gipsu

O značaju Petrovdana kao porodičnog i rodbinskog okupljanja svjedoči i Novak Gojić iz Cerovice. On pamti da je ovaj praznik bio posebna prilika da se okupe i oni koji su živjeli daleko od zavičaja. Tako su, sve do sredine XX vijeka Gojiće na Petrovdan redovno posjećivali njegovi rođaci iz Suhog Polja kod Doboja, odakle su se njihovi preci doselili u Cerovicu krajem XIX vijeka.

Odlaska na Zbor na Gojakovcu iz šezdesetih godina prošlog vijeka prisjeća se Milan Gavrić, učitelj u penziji iz derventskog sela Osinja. On navodi da je na Petrovdanski zbor došao 1965. godine, nedugo nakon završetka Učiteljske škole. Iako je tada imao povrijeđenu nogu i nosio gips, želja da prisustvuje zboru bila je jača od prepreke. Dan uoči Petrovdana krenuo je prema Cerovici, gdje je prenoćio kod rođaka u Jelanjskoj, a sutradan je, oko 10 časova, zajedno sa njim pješke nastavio put prema Gojakovcu.

Kako se prisjeća, tada se na zbor nije išlo samo zbog vjerskog obreda, već i zbog susreta, druženja i narodnog veselja. Za njega je taj odlazak imao i poseban razlog - nadao se da će na Gojakovcu sresti jednu djevojku. Iako se ona tog dana nije pojavila, on i rođak su ostali na zboru sve do kasnih večernjih časova, uživajući u atmosferi velikog narodnog okupljanja.

Prema njegovom sjećanju, Gojakovac je te godine bio prepun naroda.

- Duž zborišta bili su postavljeni mali privremeni štandovi na kojima su se prodavali različiti napici, slatkiši i sitna roba. Posebnu pažnju mladih i djece privlačila su liciderska srca, ukrašena crvenom i bijelom glazurom, malim ogledalcem i raznobojnim bombonama, a koja su u to vrijeme bila pravi praznični ukras i dragocjen poklon - ističe Gavrić.

Zborištem su, dodaje, odjekivali zvuci šargije i pjesme.

- Najčešće je svirao jedan šargijaš, dok su iskusniji muzičari znali svirati i u paru - jedan bi vodio glavnu melodiju, a drugi ga pratio basovskim dionicama. Kolo se igralo na poseban način. Počinjalo bi sa manjim brojem igrača, a zatim bi se postepeno širilo kako su mu se pridruživali novi momci i djevojke. Kada bi postalo toliko veliko da više nije bilo prostora za dalje širenje, neko od momaka bi izašao pred šargijaša i pljeskom najavio kraj igre. Ako bi svirač nastavio da svira, to bi ponekad značilo i da će šargija stradati, pa bi nakon kratke pauze svirku nastavio drugi muzičar, a kolo bi ponovo zaigralo - ističe Gavrić.

- Na Petrovdan je bio najveći zbor na Krnjinu. Pojedinih godina okupljalo se i više od 5.000 ljudi. Narod je dolazio od Doboja, iz Rudanke, od Tešnja, iz Crnog Vrha, ali i iz derventskih sela. Zborno šetalište prostiralo se od Popovog gaja do kuće Marka Nikolčića. Do sredine sedamdesetih godina dominirala je izvorna muzika, a od tada, sa pojavom šatora, preovladala je narodna muzika. Tuče su bile česte, a najčešće su ih izazivali momci iz susjednih sela – priča Tatomir Josić iz Cerovice.

Stanovnik Cerovice Dragan Milivojević sjeća se da su do rata 1992. godine stariji članovi domaćinstva mlađim ukućanima govorili da ako ne okopaju kukuruz, kako treba, neće ići na Petrovdan na Gojakovac. To je mlađe motivisalo, te su vrijednije radili, i nadali se slatkišima na zboru.

- Djeci su bili najinteresantniji sladoledi i slatkiš „cigla“, kojima su se radovali i sa nestrpljenjem čekali mjesecima prije Petrovdana. „Cigle“ je pravio poslastičar iz Stanara, koji je redovno dolazio na Petrovdan - ističe Milivojević.

 Turnir u malom fudbalu

 Turnir u malom fudbalu sedamdesetih godina (Foto: Ustupljena fotografija/Savo Josić)

Posebnu vrijednost ovom narodnom okupljanju daje i tradicionalni turnir u malom fudbalu, koji već više od pola vijeka prati zborovanje na Gojakovcu i predstavlja važan dio savremenog identiteta ove manifestacije.

Okupljajući brojne učesnike, navijače i goste turnir je postao prepoznatljiv sadržaj koji na jedinstven način spaja tradiciju, sport i druženje.

"Zborovanje uoči Petrovdana"

"Zborovanje uoči Petrovdana"(Foto: JU Centar za kulturu opštine Stanari)

Posljednjih godina u Gojakovcu na Petrovdan okupi se po nekoliko stotina ljudi. Nakon liturgije i litije prisutni se okupe na ručku na kojem biraju kuma hramovne slave za idući Petrovdan.

Na Gojakovcu je 11. jula ove godine održana manifestacija "Zborovanje uoči Petrovdana", kojom je obilježeno 270 godina od prvog pisanog pomena Petrovdanskog zbora u Cerovici. Program obilježavanja počeo je u prostorijama Zavičajnog muzeja na Gojakovcu, gdje su održani kulturno-duhovni susreti pod nazivom "Korijeni i pamćenje - 270 godina Petrovdanskog zbora". Obilježavanje je nastavljeno večernjim bogosluženjem u hramu, nastupom Kulturno-umjetničkog društva "Cerovica", kao i tradicionalnim Petrovdanskim fudbalskim turnirom.

Litija oko crkve na Petrovdan 2026.

Tako je i ovogodišnji Petrovdan na Gojakovcu još jednom pokazao da ovaj drevni zbor nije samo uspomena na prošlost, već živa tradicija koja i danas povezuje ljude sa njihovim zavičajem i korijenima. 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.