Braća Krsmanovići, simbol pregalaštva, rodoljublja i dobročinstva: Porodični kapital u službi otadžbine

Nekad velika srpska imena, kao i značajne i poznate porodice sijale su kao zvijezde na nebu zbog "zasluga za Otečestvo". Taj sjaj je vremenom trnuo, da bi se sjećanje na njih danas skoro ugasilo, pa ih srećemo tek "u tragovima". Osim dejstva vremena tome je kumovalo i još ponešto. Naš poslovični nemar nije bez ozbiljnog grijeha, ali se ne smije zaboraviti i jedan ozbiljniji uzrok. Sredinom prošlog vijeka desio nam se državni i ideološki prevrat, toliki kao kad bi rijeke odjednom potekle uzvodno.

Naime, većina onog što je kod Srba sve do 1945. smatrano dobrim, vrijednim i poštovanim postade prokazano i nepoželjno.  Komunističke vlasti su vrlo temeljito na marginu gurnule građanski sloj društva kao mrsku buržoaziju, a većina istaknutih ljudi su brisani iz narodnog sjećanja. Mnogi su satanizovani i progonjeni, posebno oni odani demokratiji, krstu i kruni, tako da danas kod rijetkih Srba postoji tek maglovito sjećanje na neke važne velike ljude koji su nas svojim svijetlim djelima zadužili za vijeki vjekova.

Takav je slučaj i sa braćom Krsmanovići, koje udžbenici istorije pominju samo zbog adrese gdje je u Beogradu 1. decembra 1918. rođena prva Jugoslavija (kuća Krsmanovića na Terazijama). Naknadna pamet kod mnogih Srba će reći da se "bogdo" to nije desilo, makar i ova slava zaobišla Krsmanoviće, jer je preskupo plaćen taj državni eksperiment.

Vlasnici pomenute kuće su bili pripadnici jedne od ekonomski najmoćnijih i kulturno najuticajnijih srpskih građanskih porodica 19. i prve polovine 20. vijeka, koji veliko ime i poštovanje u narodu stekoše najprije kao nesebični dobrotvori i zadužbinari.

Porijeklo im vodi od bratstva Radovića iz Martinića u Bjelopavlićima, odakle su prešli u Drobljak i Uskoke. Po predanju, Turci 1690. tu izvršiše pokolj, kad preteče samo jedna nevjesta Radovića sa čedom u naručju imenom  Krsman. Oni se vremenom skrasiše u Slanom u južnoj Hercegovini, odakle će se pomenuti Krsman, rodonačelnik porodice Krsmanović, naseliti u Teočaku. Jedan mu sin pređe u  obližnji Kozjak, a odatle mu se potomci počeše granati ka Brčkom, Tuzli i Bijeljini. Već oko 1775. pominju se Krsmanovići kao ugledna porodica.

Sredinom 19. vijeka Hadži-Mićo Krsmanović kao okretan trgovac steče znatan imetak u Brčkom,  jer je luka na Savi tu malu varoš učinila vrlo važnim trgovačkim i saobraćajnim centrom. Preko nje se ka zapadu odvijao izvoz robe iz bosanske Posavine, srednje Bosne i Podrinja. Sa ženom Anđom Mićo je imao sinove Jova, Nikolu i Rista Krsmanovića, značajne poslovne ljude i velike dobrotvore. Nikola (1813-1906) se nastani u Tuzli i tu  razvi veliku trgovinu stokom, suvim šljivama i solju. Oženi se Sarajkom Jelkom Hadži-Mijatović i bješe glava tuzlanske grane porodice čiji najznačajniji član posta njegov sin Aleksa (1842 - 1914). Nikolin rođeni brat Risto, vrlo vješt trgovac, vodio je brčanski ogranak porodice. Oženio se Petrom iz bogate tuzlanske trgovačke porodice, a sin im Ljubomir (1865 - 1914) bješe po mnogima i najjači izdanak loze Krsmanovića. Ta braća od strica Aleksa i Ljubo od kraja 19. vijeka biće glavni stubovi velike firme "Braća Krsmanović".

Kao što rekosmo njihov đed Hadži-Mićo steče veliki imetak, ali jače poslovanje u Bosni postade sve nesigurnije, posebno kad se dio bosanskih begova pobuni protiv reformi Stambola. Zadugo potraja taj sukob dok Omer-paša (opet Mićo) Latas konačno ne savi rogove Gradaščeviću i drugima. No i taj unutar-turski sukob pucao je preko leđa hrišćana, a posebno srpskih trgovaca, izloženih otimačini i ucjenama odmetnutih silnika. Tada dio porodice pod Nikolinim vođstvom poče postepeno prebacivati svoju trgovinu i kapital u Miloševu Srbiju. Prema legendi, malo po malo u Beogradu tako napuniše puno bure dukata. Tu uskoro postadoše i glavni osnivači i akcionari Narodne banke Kraljevine Srbije. Zadržavajući svoja već uhodana poslovanja sa Turskom, odnosno Austrougarskom, dio porodice je ostao u Brčkom i Tuzli na čelu sa Ristom i pomenutim Ljubomirom, koji i sam kasnije pređe u Beograd. I pored toga svi dijelovi porodice ostadoše tijesno povezani u jedinstven poslovni organizam, pomenutu firmu " Braća Krsmanović".

ZAJEDNIŠTVO

Unutarporodični odnosi su bili primjer sloge i počivali na patrijarhalnom moralu i odanosti. To zajedništvo je bilo iznad svakog pojedinca i njegovih zasebnih interesa. Svako je imao svoj dio kapitala unutar jedinstvene mreže poslovanja, a svemu je davala notu i njihova poslovična skromnost i radišnost.

Široko poznata i ugledna, njihova firma još od sredine 19.  vijeka  postade sinonim za srpsku izvoznu trgovinu. U svim većim mjestima Bosne i Hercegovine, Slavonije, Hrvatske i zapadne Srbije imali su svoje filijale, a trgovinom dopriješe i do važnih tačaka zapadne Evrope. Njihove robe su bile cijenjene i tražene kao visoko kvalitetne i konkurentne. U skladu sa željom knjaza Miloša da poslovni centar Beograda razvije van gradskih zidina, Krsmanovići postadoše začetnici urbanizacije "Beograda na vodi", jer su kupovali močvarna zemljišta u Savamali, koja urediše za gradnju. Tu sagradiše izvozno predstavništvo, han (danas hotel "Bristol"), zatim radionice i velike moderne magacine, a potom stambene i druge objekte. U taj posao uključuju kasnijeg poslovnog magnata Luku Ćelovića – Trebinjca, koji je trgovački zanat takođe pekao kod strica u Brčkom. Narasli poslovi "natjeraše" Krsmanoviće da osnuju i Prvo srpsko parobrodarsko društvo  u Beogradu radi transporta njihove robe Savom i Dunavom. U Rusiji kupuju nove moderne parobrode, a prve krstiše imenima "Bosna" i "Srbija".

Poslovna imperija Krsmanovića je izgrađena prvenstveno na trgovini suvim šljivama. Osim Posavine i Semberije šljive su otkupljivane u Podrinju, Šapcu i Valjevu, a u Savamali su bile velike sušare, gdje se prvi kvalitet pakovao u čvrstu burad za duži transport. Šljiva i druga njihova roba lađom su iz Beograda i Brčkog Dunavom i Savom, a potom dalje kopnom, zapregama i željeznicom, išle u zapadnu Evropu i sve do Trsta -  glavne austrougarske luke. Pomenuta burad su rađena od probrane hrastovine u bačvarskim zadrugama Podrinja. Na mjestima pretovara vršen je popravak bačvi oštećenih transportom da bi se sačuvala roba. Sav taj poduhvat pratili su njihovi pouzdani špediteri, komisionari i trgovački agenti.

Krsmanovići krajem 19. vijeka postadoše i pioniri izvoza tog "plavog zlata" u Ameriku. Upravo je fascinantan njihov poslovni prodor na to tržište. Za transport "preko bare" koriste logistiku i brodove svog kuma Jova Kurtovića, velikog magnata iz Trsta, inače rodom Trebinjca. Bitan igrač u poslu sa Amerikom bio je i zet Krsmanovića, takođe Hercegovac, Risto Paranos, muž Nikoline sestre Vasilije, sa ortačkom firmom "Paranos i Krsmanović". 

U Trstu su suve šljive ponovo rigorozno sortirana u hermetički dihtovane bačve, da preko okeana stignu svježe i higijenski ispravne u luke Njujorka i Filadelfije. Tako je njihova šljiva bila "prima" kvaliteta i tražena luksuzna roba, jer u SAD nije gajeno ovo voće. Kilogram je u maloprodaji koštao paprenih oko 1,20 dolara, u vrijeme kad dolar bješe velik kao kolski točak.  Poređenja radi, za taj iznos se moglo kupiti oko 20 kilograma brašna. Krsmanovići su u Ameriku izvozili hiljade tona suvih šljiva godišnje, što im je uz trgovinu žitom i kožama, donosilo golemu zaradu, jer je i poslije plaćanja mnogih posredničkih ruku profit bio veliki. U Americi im je njihove poslove vodio blizak prijatelj Gerhard Jensen, uz trgovinsku mrežu srpskih iseljenika. Taj Jensen će 1. juna 1879. ukazom kralja Milana postati prvi konzul Srbije u SAD.

Pomenućemo i da je u Trstu tih vremena egzistirala moćna i kompaktna zajednica Srba trgovaca i brodovlasnika i većina njih su imali uspješne bratstveničke firme, sa razgranatim filijalama po svijetu, poput braće Kurtovića iz Trebinja, braće Riznića i braće Nikolića iz Sarajeva, te braće Gopčevića iz Boke itd. Krsmanović su lako ušli u taj poslovni krug i odmah postali dobrotvori tamošnje srpske škole, dajući značajan prilog pri izgradnji veličanstvene "srpske" crkve - hrama Svetog Spiridona u centru grada na Ponte Rosu.

DUŽNOST

Međutim, ova priča o uspjehu ima još jednu dimenziju, jer silne dukate i dolare stečene marljivim radom i praktičnim duhom nisu čuvali kao Kir Janja, već su kao visoko moralni i pobožni ljudi smatrali da takav veliki kapital ne može pripadati samo pojedincima, već i otadžbini u kojoj je stečen, pa je njihova nacionalna dužnost da ga utroše na opšti napredak i dobrobit naroda.

Zato se od Soluna do Budima i širom Srpstva ime Krsmanović izgovaralo sa velikom hvalom i poštovanjem, zbog plemenitog srca i široke dobročiniteljske ruke. Gdje god Srbima bješe potrebna kakva pomoć nesebično su davali. Pored pomoći sirotinji, finansirali su izgradnju srpskih škola, najprije u Brčkom, Tuzli i Bijeljini, kupovali učila i plaćali učitelje, stipendirali siromašne đake na dalje školovanje itd. Pomagali su gradnju i obnovu crkava, rad kulturnih i humanitarnih organizacija i ko zna šta sve ne. Kada je u Beogradu trebalo osnovati  prvi dom za napuštenu djecu, Krsmanović Nikola na zboru uglednih građana odmah iz kese izruči na sto 250 zlatnih Napoleona priloga. Na sve strane se pričalo kako su Krsmanovići mnogom paćeniku obrisali suzu i pružili utjehu i pomoć. Množila su se njihova dobra djela i teško da je bilo ustanove, zavoda ili društva čije osnivanje ili rad bar malo nisu pomogli.  Kao umni rodoljubi finansirali su izdavanje kapitalnih srpskih knjiga. Pored toga, oni će postati veliki legatori i zadužbinari. Bili su politički neutralni i bliski sa obje srpske dinastije, ali i sa najistaknutijim Srbima svoga vremena.

Krsmanovići su znali da nema nacionalnog oslobođenja od tuđinske vlasti u Bosni, bez obrazovanja i ekonomskog jačanja srpskog seljaka i trgovca, pa su ih širokom mrežom otkupa produkata sela štitili od državnog monopola Beča. List "Težak" iz 1884. piše: "Krsmanović i Paranos su pomagali svakome s kim su poslovali da u njihovoj dobiti i svoju korist nađu, tekli sebi i dozvoljavali tekovinu drugima; i tako su odista pomagali i unapređivali blagostanje čitavih krajeva." Oni uspostavljaju partnersku saradnju i sa drugim ekonomski moćnim srpskim porodicama prije svega sa Jeftanovićima u Sarajevu u sektoru trgovine i bankarstva. Tako se stvarala jaka, ekonomski nezavisna, nacionalna građanska elita u Bosni i Hercegovini, koja se mogla oduprijeti gušenju crkveno-školske autonomije i nacionalnog identiteta za vrijeme austrougarske okupacije.

Tokom balkanskih ratova silne priloge daju u vojni budžet, opremaju sanitete i vojne bolnice, pomažu Crveni krst, ratne invalide i brojne domove ratne siročadi. Čak petorica ratnika iz šireg bratstva Krsmanovića nosioci su Karađorđeve zvezde sa mačevima.  

Aleksa, poznat kao izuzetno vrijedan besporočan čovjek, primjer građanskog džentlmena, pored vođenja krupnih porodičnih poslova bio je i predsjednik Beogradske trgovačke banke. Uz to bješe istinski posvećen i opštem dobru srpskog naroda. Sa suprugom Linkom (baš tako se zvala) svoj veliki imetak, vrijedan blizu tri miliona zlatnih dinara je zavještao u "Fond Alekse N. Krsmanovića" za školstvo i Kraljevsku akademiju. Poznati dobrotvori bjehu i njegova braća Dimitrije i Jovo, viceguverner Narodne banke.

Ipak, mi ćemo se ovaj put fokusirati na jednog od najvećih dobrotvora svoga vremena Ljubomira Krsmanovića koji je decenijama nesebično pomagao sve što je bilo od srpskog nacionalnog značaja u Bosni i Hercegovini. On nije bio tek altruista koji spontano i nesebično pomaže ugroženom, već istinski filantrop, čovjek koji svojim postupcima pokušava sistemski dugoročno uticati na jačanje srpske zajednice, kako bi postala bolje mjesto za život. Imao je razvijen osjećaj dužnosti prema otadžbini i potrebu ulaganja u njen razvoj.

Svjestan velike nemaštine u narodu uočio je da će mnoštvo čestitih valjanih duša propasti u bijedi i pomagao najprije slabe i klonule,  hrabreći ih i potičući na radan i koristan život, jer od  takvih, ukoliko dobiju šansu, nastaju svijetli blagorodni karakteri. "Takve ljude treba obrazovati, a to se ne može u sirotinji", govorio je Ljubo i rado finansirao školstvo, dajući brojne stipendije za one najmarljivije, uvjeren da će oni valjati svima i da će se jednom i on i zajednica njima ponositi. Jedan od njih kada završi medicinske nauke i poče fino zarađivati prikupi priličnu svotu i donese svom dobrotvoru da mu vrati bar dio od onog što mu je Ljubo slao. "Ne prijatelju", odgovori ovaj, "uzmi te pare natrag i sad ti školuj nekog siromaška, tako će zajam biti stostruko vraćen".

Svuda je bio poznat i uvažavan, tih i skroman, on nije činio da se zna, a krajnje neuljudnim smatrao je trubiti o tome. Često bi davao u četiri oka i za njegov dar bi znali samo oni što su ga dobili.

Svoju veliku dvospratnu kuću u Brčkom, gdje je rođen, pokloni crkvenoj opštini. Tu je djelovalo pjevačko društvo i čitaonica. Kada se pri tuzlanskoj crkvi podizao konvikt za siromašne učenike, Ljubomir za tu svrhu pokloni nasljeđeno imanje svoje majke Petre.

Braća Krsmanovići su bili glavni ktitori gradnje "Prosvjetine" palate u Sarajevu i među njenim glavnim finansijerima. Pri osnivanju Narodne srpske banke u Sarajevu, Ljubo upisuje 50 akcija, vrijednih golemih 12 000  kruna, koje sa dividendom takođe poklanja "Prosvjeti". Slično tome radi u Mostaru, Banjaluci, Zagrebu, Dubrovniku i drugim mjestima. Poslije smrti majke 1912, on pokojnicu upisuje za dobrotvora mnogih kulturnih i prosvjetnih srpskih ustanova u BiH. Tom prilikom samo na prvi mah podijeli 80.000 dinara. Snažno pomaže "Bosansku vilu", otkupljujući velike tiraže, koje dijeli srpskim čitaonicama i školama.

Na kraju će Ljubomir, bezmjerno oduševljen ogromnim podvizima srpske vojske u balkanskim ratovima, u znak zahvalnost za ispoljeno besprimjerno junaštvo, riješiti da im svojim prilogom oda dostojno priznanje. Prvi je dobrotvor koji je svoj cijeli milionski kapital zavještao srpskoj vojsci, u svrhu jačanja odbrane Otadžbine.

Rijetko je ko u Sarajevu bio cijenjen kao on zbog svog rodoljublja i humanosti. Na vijest o njegovoj smrti 29. marta 1914. sva srpska društva i ustanove, od "Prosvjete",  "Srpske riječi" i "Bosanske vile" do "Sokola" i đačkih trpeza, na svojim zgradama istakoše crne zastave, a porodici poslaše mnogobrojne telegrame saučešća. "Srpska riječ" tog dana piše: "Umro je plemeniti sin Bosne i Hercegovine, najveći srpski dobrotvor i odani patriota. Klonula je ruka koja je po čitavom srpstvu pomagala nevoljne, sa puno razumijevanja za narodnu muku i potrebu." 

Čudna sudbina odredi da u nedjelju, 30. aprila 1914. godine, na Novom groblju u Beogradu bude sahranjen Ljubomir, a samo dan ranije, na Lazarevu subotu, na istom mjestu je u vječni počinak ispraćen njegov brat od strica Aleksa Krsmanović, čuveni beogradski trgovac i dobrotvor, kada je njegovo tijelo dopremljeno iz Beča gdje je umro.   

DUBOK TRAG

Neki će reći za Krsmanoviće "pa šta, imali pa davali", ali zna se da svi bogati nisu bili takvi. Većina brzo postane nezajažljiva u sticanju kapitala i što više imaju, to sve više grabe i pune kase i račune, pri tome gazeći sve pred sobom, ne obazirući se na Boga i bližnje. To je posebno vidno danas, u vrijeme surovog egoističnog materijalizama, zato sad i nema velikih dobrotvora poput nekadašnjih Krsmanovića, Luke Ćelovića, Kapetan Miše, Ilije Kolarca, Vladimira Matijevića, Sima Igumanova i brojnih drugih. 

Krsmanovići su ostavili dubok trag i u arhitekturi Beograda, gradeći palate koje predstavljaju bisere prestoničke arhitekture, poput pomenute kuće Krsmanovića na Terazijama, koja je služila i kao privremeni dvor (1918/19) regenta Aleksandra, zatim parnog kupatila (u cara Dušana), kuće Dimitrija Krsmanovića (Kosančićev venac), Krsmanovića kuće u Brčkom itd.

Kao i mnoge ugledne građanske porodice koje su bile nosioci društvenog i privrednog života zemlje, tako su i Krsmanovići dolaskom komunista na vlast izgubili i sav imetak i društveni status. Potpuno opljačkani, zadugo su živjeli na ivici bijede, a usput bili prokazani i kinjeni kao mrski buržuji i klasni neprijatelji. Tada su nacionalizovani fondovi i zadužbine, te su mnoge institucije, organizacije i društva, ostajući bez materijalne podrške "zatvorili radnju". Pored toga, upropaštena su mnoga važna privatna "kapitalistička" preduzeća, poput recimo tri fabrike aviona u Srbiji.

O njemu je 1906. Milorad Pavlović – Krpa objavio knjigu  "Jedan srpski dobrotvor". U predgovoru, između ostalog, stoji da je Ljubo pobornik duhovnog jedinstva Srba, koji duboko osjeća šta jedan častan Srbin mora da radi na tom svetom i uzvišenom zadatku. A kad jednom bude ostvaren taj san, naraštaji će sa velikim priznanjem i dubokom zahvalnošću pominjati i doprinos Ljuba Krsmanovića. 

Ova naša priča je mali omaž njemu i članovima njegove porodice, u pokušaju da njih i njihovo djelo otmemo od zaborava.

SAHRANA

Koliko je poštovanja Ljubomir Krsmanović uživao među Srbima, a posebno kod vojske, najbolje pokazuje njegova sahrana koju je predvodio mitropolit Dimitrije, uz učešće cjelokupnog beogradskog sveštenstva. Opijelu u Sabornoj crkvi je kao izaslanik starog kralja prisustvovao lično prestolonasljednik Aleksandar i princ Đorđe, zatim predsjednik Vlade Pašić sa svim ministrima, veliki broj narodnih poslanika, najviši oficirski kor, na čelu sa generalom Jankovićem, koji je držao govor. Kovčeg iz crkve su iznijeli viši oficiri, a i najveći vijenac je bio od Srpske vojske za njihovog dobrotvora.

Ispred kovčega na čelu povorke je išlo 40 sveštenika, za njima pitomci vojne akademije, zatim vod garde, pa podoficirske škole, pa odred dobrovoljaca i Sokola, a pored kovčega su išli pitomci sirotinjskog doma, čiji je najveći dobrotvor bio počivši Ljubo Krsmanović. Na Terazijama se od pokojnika toplim govorom oprostio njegov zemljak Nikola Kašiković, urednik "Bosanske vile". U povorci je koračalo "pola Beograda", kao i mnogobrojna izaslanstva raznih društava i organizacija iz Srbije i Bosne i Hercegovine. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.