Željko Đukić za "Glas": Sterija je preteča drame apsurda

Sa ponosom i sa tremom, u isto vrijeme pristupam trećem postavljanju ovog Sterijinog klasika na scenu banjalučkog teatra. Posao reditelja je uvijek odgovoran: radite sa glumcima koji na sceni iznose sebe, sa publikom koja vam poklanja jedno veče. Pored toga radite pisca za koga se odavno zna da je genijalan, i za publiku koja misli da komad već zna.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Željko Đukić profesor i pozorišni reditelj povodom predstave "Pokondirena tikva" po tekstu Jovana Sterije Popovića koja će u njegovoj režiji biti premijerno izvedena u nedjelju, 18. oktobra sa početkom u 20 časova na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ovo je treće postavljanje ovog Sterijinog klasika na scenu nacionalnog teatra (prvi put je izveden 1948. godine, a drugi put 1975. godine) kojim će svečano biti otvorena 97. sezona NPRS i obilježen Dan pozorišta, a Đukić ističe da je glavni cilj postavljanja klasika otkriti nešto novo u dobro poznatom tekstu

- "Pokondirenu tikvu" svi znamo iz škole, kao lektiru i kao poslovicu. U tome je zamka: da se ne odigra ono što svi unaprijed očekuju, kliše o smiješnoj pomodarki. Cilj postavljanja klasika i jeste da se u starom tekstu otkrije nešto novo, da se prepoznaju univerzalni obrasci, u kojima se ogleda trenutak u kome pravimo predstavu.

"Tikva" je, kad se pažljivo čita, izuzetno sofisticiran i težak tekst. Prvo zbog jezika. Svaki lik govori posebnim jezikom: Fema nakaradnim francusko-njemačkim, Ružičić slavenosrpskim, Mitar zanatlijskim, Sara jezikom salona u koji nikad nije istinski ušla. To je prava mala Vavilonska kula: niko nikoga zapravo ne razumije. Drugo, zbog strukture. "Pokondirena tikva" je složena partitura sa naročitim ritmom i tempom, tako da podsjeća na muzički komad. I treće, režija "Tikve" traži preciznu orkestraciju svega: glume, kostima, muzike, svjetla, prostora...

GLAS: Lik Feme je kroz decenije postao sinonim za snobizam i pomodarstvo. Da li smatrate da je Femina tragedija u tome što ona prezire svoj stalež i svoju prošlost, ili u tome što ne prepoznaje naličje tog "višeg svijeta" kome toliko želi da pripada?

ĐUKIĆ: Femu ne možemo posmatrati izolovano od njenog okruženja i sila koje na nju djeluju. Ona ne postoji "po sebi". Njen karakter je rezultat komplikovanih odnosa sa pokojnim mužem, bratom, ćerkom, slugama, komšilukom. Cijeli život je gazila kože pored muža opančara. Kad on umre, ona prvi put prepoznaje slobodu i poželi da pobjegne od osrednjosti svakodnevice i od zatvora u koji žele da je stave oni koji vjeruju da su baš oni nosioci zdravog razuma i svenarodne pameti. Fema žudi za nečim uzvišenim, nečim što postoji samo u bajkama. I u pozorištu.

Druga strana je jednako zanimljiva. Fema zaista, modernim rječnikom rečeno, "nekritički zagovara zapadne vrijednosti": pokondirena je. Nasuprot njoj je brat Mitar, koji se ponosi narodnom mudrošću i tradicijom (ponosno pamti u čemu mu je baba sahranjena), a u suštini mu je najvažniji novac i klan čiji želi da bude jedini i neprikosnoveni vođa.  Zvuči poznato?

GLAS: U centru dramskog sukoba je Femin odnos prema ćerki Evici i okolini. Koliko ova predstava progovara o tome kako roditeljske ambicije i lični kompleksi mogu da postanu teret za mlade generacije?

ĐUKIĆ: I roditeljski odnos je samo odraz sveopštih odnosa u okruženju u kojem se događa "Pokondirena tikva". Ako pogledate konstelaciju likova, vidjećete da porodica nije ni tema ni središte radnje. Središte je opančarski klan pokojnog Feminog muža i njegovo nasleđe, za koje se bori Femin brat Mitar. Evica se nalazi imeđu dvije vatre: između majke, koja hoće da je „od azbuke reparira" u damu, i ujaka, koji joj bira mladoženju po mjeri novca i ugleda. Mladi kod Sterije nisu samo žrtve. Oni brzo uče pravila života odraslih. Čini mi se da u toj klanovskoj logici Sterija vidi mlade koji ponavljaju greške roditelja i tako u krug dvjesta godina.

GLAS: Dramaturg Adam Ranđelović ističe da se u Sterijiom tekstu mogu čuti i glasovi Čehova, Beketa i Brehta. Na koji način ste kroz rediteljski postupak istraživali te modernističke slojeve teksta?

ĐUKIĆ: Ti slojevi teksta su se javljali sami, na probama, kroz glumačku igru. Na primjer, Fema na početku izbacuje iz kuće sve što podsjeća na muža. U praznoj sobi pokušava da izgradi svijet koji ne postoji, kao Beketova Vini u "Srećnim danima", koja svaki dan proglašava srećnim iako tone u pijesak. Tako i Fema svaki svoj postupak proglašava "nobles". I jedan brehtijanski primjer (a mislim da ih ima više) u kojem se pokazuje vidljivim ono što sam lik skriva i potiskuje: kad Jovan kaže da krava gladuje i da joj treba dati sijena, Fema sa lepezom potrči u štalu da je nahrani, kako je radila cijeli život, pa se na pola puta zaustavi i vrati u otmenu pozu. U istoj sekundi vidite i opančarku i damu. Naši reditelji su i ranije ukazivali da je Sterija preteča drame apsurda.

GLAS: Ovo Vam nije prva režija u Banjaluci, može se reći da ste dijelom i "domaći" ovdje. U predstavi je angažovan izuzetan glumački ansambl predvođen Nikolinom Friganović, Ljubišom Savanovićem, Aleksandrom Stojkovićem i drugim istaknutim glumcima. Kakvo je bilo vaše zajedično iskustvo rada na ovom komadu?

ĐUKIĆ: Ovo je, poslije Čehovljevog "Ivanova", moja druga režija u Banjaluci. Iskustvo u režiji ovih predstava bilo je divno i nezaboravno. Bila bi mi čast da me smatraju "domaćim", ne samo zbog umjetničkih kvaliteta ansambla nego i zato što su to divni i dobri ljudi. Radili smo dugo i intenzivno, ali smo počinjali od igre, kao što se djeca igraju: ozbiljno, do kraja, sa punom vjerom u izmišljenu situaciju. Često smo se na probama smijali do suza. Nikolina Friganović je Fema kakva se samo poželjeti može: maštovita, razigrana, hrabra. Tu su Ljubiša Savanović (Mitar), Aleksandar Stojković (Jovan), Sandra Pravuljac (Sara), Željko Erkić (Ružičić), a mladi Isidora Davidović (Anča), Tara Jovanić i Vojin Topalović (Evica i Vasilije) donijeli su svježinu i dali poseban ton predstavi. Divno je gledati kad se iskusni i mladi glumci međusobno zaraze igrom.

GLAS: Pozorišna estetika nikada nije samo spoljašnja dekoracija. Na koji način kostim, muzika i scenski govor doprinose stvaranju vizuelnog i zvučnog identiteta ove predstave?

ĐUKIĆ: Ništa ne bismo postigli bez kompozitora Petra Bilbije, kostimografkinje Nataše Vučurović Đukić, dizajnera svjetla Aleksandra Čavleka i Dragane Purković Macan, koja nam je svojim iskustvom nesebično pomogla da scenografija zaživi na sceni. Posebno moram da izdvojim rad Dejana Sredojevića na scenskom govoru, Ane Tešić na scenskom pokretu i dramaturga Adama Ranđelovića.

GLAS: Komedija je uvijek prilika da se kroz smijeh razotkriju anomalije ljudske prirode. Zašto nam je danas, možda više nego ikada ranije, potrebna komedija koja ne nudi samo zabavu, već i oštru društvenu kritiku? Stiče se utisak da je smijeh postao opasnost za sistem, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu?

ĐUKIĆ: Kada god izgubite sistem vrijednosti, izgubite i pamet. Opasno tada postaje ne samo ono što je smiješno, nego i ono što je normalno. Sterija je to znao prije skoro dvjesta godina. Dok slušam kako Sterijini likovi gomilaju i guše se u riječima, svojim Vavilonskim kulama, to me podsjeća na današnje gomilanje riječi na društvenim mrežama i u medijima, kojima se uljuljkujemo jer smo potpuno izgubili vezu sa stvarnošću. Možda nas komedija iz toga na trenutak probudi.

GLAS: Osim režijom, bavite se i pedagoškim radom. Kako Vam djeluje nove generacije, da li imaju zdrav odnos prema umjetnosti i generalno prema vremenu u kojem stastavaju, a koje nije pretjerano blagonaklono prema  kulturi osim onoj koja se diktira "odozgo"?

ĐUKIĆ: Da li mladi imaju ili nemaju zdrav odnos prema životu i kulturi, ne zavisi od mladih, nego od onih koji ih podučavaju: od roditelja, školskog sistema, od nas pedagoga. Upravo prenošenje kulture, tradicionalnog i opšteg znanja je odraz svakog zdravog društva. Bez toga nema ničega. To nam je poručio i Sterija, i to ne samo riječima. On nije bio samo pisac komedija. Bio je profesor i načelnik Ministarstva prosvjete, jedan od pokretača Društva srpske slovesnosti i Narodnog muzeja u Beogradu, u vrijeme kad se moderna srpska država tek stvarala. Vidio je stvari "iznutra". Znao je da se zdrava država gradi školom i knjigom, a ne ispraznim govorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.