Novica Bogdanović: Najlakše je razumjeti čovjeka u pozorištu

Nagrade uvijek prijaju, ali ne zato što dokazuju da je nešto dobro, već zato što vam kažu da je neko pažljivo slušao ono što ste željeli da ispričate. Pozorište je prolazna umjetnost. Predstava traje koliko traje jedan susret glumaca i publike, a onda ostaje samo sjećanje. Zato su ovakva priznanja, posebno kada dolaze od stručnog žirija, dragocjena, jer potvrđuju da je taj susret imao smisla.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Novica Bogdanović, komentarišući uspjeh predstave banjalučkog DIS teatra, pod nazivom "Plamen tišine", koja se vraća iz Trebinja sa regionalne smotre amaterskih pozorišnih predstava, sa tri vrijedna priznanja stručnog žirija.

Ovaj iskusni glumac, scenarista i režiser, ujedno jedan od osnivača i dugogodišnji umjetnički direktor DIS teatra, kaže da je prelijep osjećaj kada struka na ovako značajnoj regionalnoj smotri nagradi rad kompletnog umjetničkog ansambla?

- "Plamen tišine" nije nastajao sa ambicijom da osvaja nagrade. Nastajao je iz potrebe da progovorimo o tišini koju svi nosimo u sebi, o ljudima koji su ostali nevidljivi i o pitanjima koja nemaju jednostavne odgovore. Ako je žiri prepoznao vrijednosti predstave, onda vjerujem da je prepoznao i ono što je bilo najvažnije, zajednički rad ansambla. U ovakvim predstavama pojedinačne nagrade gotovo da ne postoje. Svaka pripada cijeloj predstavi, svakom glumcu, saradniku. Zahvalan sam za svaki njihov doprinos - rekao je Bogdanović.

GLAS: Za razliku od klasične dramske biografije koju je publika možda očekivala kada je u pitanju ljubav Alekse Šantića i Anke Tomlinović, izabrali ste forme poetskog i fizičkog teatra. Šta Vas je navelo da ovu priču ispričate kroz pokret, ekspresiju i istraživanje, umjesto kroz tradicionalni dramski okvir?

BOGDANOVIĆ: Bilo je već mnogo priča o Šantiću i Anki i nismo osjećali potrebu da ispričamo još jednu. Zanimalo nas je ono što ne piše u knjigama, ono što ostaje između istorijskih činjenica i onoga što čovjek nosi u sebi. Tokom rada smo mnogo istraživali, ali nas nije zanimala samo rekonstrukcija jednog vremena, već prije svega pitanje kako izgleda čovjek kada ostane sam, kako izgleda ljubav koja se nije mogla dogoditi i kako ono neizgovoreno ponekad postane snažnije od svih riječi. Upravo zbog toga nam klasična dramska forma nije bila dovoljna. Neke unutrašnje borbe i neka osjećanja teško se mogu objasniti samo dijalogom. Tijelo ih često pamti bolje od riječi, pokret može izraziti ono što monolog ne može, a muzika otvara prostor koji tekst ponekad ne može dosegnuti. Ovo je bio dug i inspirativan proces u kojem nismo bježali od priče, naprotiv, pokušali smo joj se približiti iz drugog ugla, iz ugla savremenog gledaoca. Nismo željeli da rekonstruišemo jedan život, već da osjetimo njegov trag. Zato je ova predstava više o onome što je ostalo između Šantića i Anke nego o onome što se zaista dogodilo. Vjerujem da pozorište nije mjesto na kojem dokazujemo istoriju, već mjesto na kojem pokušavamo da razumijemo čovjeka.

GLAS: "Plamen tišine" ne govori samo o Šantiću i Anki, već otvara pitanja o tome koliko naši životi zaista pripadaju nama, a koliko porodičnom pamćenju, vjeri i vremenu. Na koji način ova priča iz prošlog vijeka reflektuje dileme sa kojima se ljudi susreću i danas, posebno u svjetlu činjenice da je dramski fokus ispričan iz Ankinog ugla?

BOGDANOVIĆ: Upravo u tome je razlog zbog kojeg nam je ova priča bila važna. Nismo željeli da pravimo samo priču o jednoj velikoj ljubavi koja nije imala svoj srećan kraj, već da postavimo pitanje šta se dešava sa čovjekom kada njegov život počnu određivati okolnosti koje nisu samo njegove. Tradicija, vjera, običaji, očekivanja sredine i vrijeme u kojem živimo često su nevidljivi zidovi oko naših izbora. O tome govori naša priča.

Anka nam je bila posebno zanimljiva jer je u istorijskim zapisima ostala gotovo kao sjenka jednog velikog pjesnika. A iza te sjenke postojao je čovjek sa svojim željama, strahovima i pitanjima. Pokušali smo da joj vratimo glas i da pogledamo tu priču iz njenog ugla, jer ponekad tek kada promijenimo tačku gledišta možemo vidjeti ono što je dugo bilo skriveno.

Iako je vrijeme o kojem govorimo daleko iza nas, pitanja su i danas identična. Koliko sami biramo svoj put, a koliko ga nasljeđujemo? Koliko živimo ono što želimo, a koliko ono što se od nas očekuje?

Možda se zato ova priča i danas prepoznaje, jer se ne bavi samo Šantićem i Ankom, već čovjekom koji pokušava da sačuva sebe u vremenu koje od njega traži nešto drugo.

GLAS: DIS teatar postoji još od 1991. godine i na mnogo načina predstavlja centar okupljanja mladih ljubitelja umjetnosti u Banjaluci. Kako iz današnje perspektive gledate na taj razvoj pozorišta za mlade i šta danas znači DIS?

BOGDANOVIĆ: Kada se osvrnemo na više od tri decenije postojanja DIS teatra, možda je najvažnije to što je on uvijek ostao prostor u koji mladi ljudi mogu doći sa nekom svojom idejom, nemirom ili potrebom da nešto kažu. Pozorište za mlade nikada nije bilo samo pitanje scene i predstave. Ono je prije svega mjesto susreta, učenja i traženja sopstvenog glasa.

DIS se mijenjao zajedno sa generacijama koje su prolazile kroz njega. Neko je ostao u pozorištu profesionalno, neko je otišao drugim putem, ali vjerujem da je svako ponio nešto iz tog vremena provedenog na sceni, na probama i u zajedničkom radu. To je možda i najveća vrijednost jednog omladinskog pozorišta, što njegov trag nije samo u predstavama koje ostanu na repertoaru, nego u ljudima koji kroz njega prođu.

Danas DIS znači isto ono što je značio i na početku, potrebu da mladi ljudi imaju svoj prostor za stvaranje. Vremena se mijenjaju, mijenjaju se teme i načini na koje pričamo priče, ali potreba čovjeka da se izrazi, da bude viđen i saslušan ostaje ista. Mi se trudimo da ne gledamo samo ono što je iza nas, već ono što tek dolazi. Nove generacije, nove predstave i nove ideje su razlog zbog kojeg DIS i dalje postoji.

GLAS:. Šta je za Vas, kao reditelja i pedagoga, najvažnije u trenutku kada oblikujete mlade glumce i pomažete im da pronađu svoju scensku slobodu?

BOGDANOVIĆ: Najvažnije je "ostati svoj". Mislim da je najveća greška kada mladog glumca pokušavamo naučiti da bude neko drugi. Pozorište nije mjesto gdje se proizvode kopije. Svako ko dođe na scenu već nosi neki svoj svijet, svoje pitanje, svoju nesigurnost i svoju snagu. Naš posao je da mu pomognemo da to otkrije i da mu damo hrabrost da to pokaže. Gluma se ne uči samo kroz tehniku. Tehnika je važna, ali ona je sredstvo, zanat. Suština je u sposobnosti mladog čovjeka da bude prisutan, da sluša, da osjeti drugog i da na sceni bude istinit. Mladi ljudi danas često žive u vremenu u kojem su stalno izloženi pogledima drugih, a pozorište im daje jedan specifičan prostor u kojem mogu da traže sopstveni glas.

Vjerujem da dobro pozorište ne počinje od pitanja kako napraviti dobrog glumca, već kako pomoći čovjeku da postane svjesniji sebe i svijeta oko sebe. Ako iz tog procesa nastane dobar glumac, onda je to veliki dar. Ali ako neko ode iz DIS-a sa više samopouzdanja, više osjećaja za druge ljude i sa potrebom da stvara, onda je i to velika pobjeda. Pozorište je jedno od posljednjih mjesta gdje mladi čovjek može biti nesavršen, a da upravo u toj nesavršenosti pronađe nešto vrijedno.

GLAS: Na svim festivalima na kojima učestvuje DIS teatar niže nagrade, što potvrđuje i skorašnji trijumf u Trebinju. Koliko je teško, ali i bitno, održati kontinuitet u razvoju dramske umjetnosti za mlade, iako se kao amaterski teatar sreće sa brojnim problemima?

BOGDANOVIĆ: Nagrade su svakako važne, ne zbog same nagrade, već zato što su potvrda da je neko prepoznao rad koji se dešava dugo prije izlaska na festivalsku scenu. Posebno nam znači što taj kontinuitet postoji u svim uzrasnim kategorijama, od najmlađih disića do složenijih produkcija u kojima rade mladi glumci sa više scenskog iskustva. Pretpostaviću da je ključ u tome što nikada nismo pravili razliku između mladih i ozbiljnog scenskog rada. Mladi ljudi zaslužuju najbolje uslove, najbolje mentore i najviše standarde. U DIS teatru sa njima rade profesionalci iz različitih oblasti pozorišta i vjerujem da upravo taj susret mladalačke energije i profesionalnog znanja daje rezultate. Mi sebe doživljavamo kao "treći teatar", koji obuhvata upravo one scenske zajednice koje nisu dio klasičnog profesionalnog sistema, ali svoj rad grade na disciplini, istraživanju i visokim umjetničkim kriterijumima. Mi se oslanjamo na rad, na ljude koji vjeruju u pozorište, na prijateljstva koja su godinama građena i na energiju svih koji su prošli kroz DIS. Nemamo namjeru da budemo nešto što nismo. Važno nam je da ostanemo svoji, da čuvamo standarde i da svaka nova generacija dobije prostor da napravi svoj korak na sceni.

Planovi

GLAS: DIS teatar gostuje u regionu, ali pretpostavljamo da se kuju i planovi za novu sezonu. Šta publika može očekivati od disovaca tokom jeseni i zime?

BOGDANOVIĆ: Disovci nikada ne spavaju i nikada ne prave pauzu. Tokom avgusta naša scena biće pod otvorenim nebom, na "Vrh sceni", na krovu Doma omladine, gdje će se ljetne večeri pretvarati u male susrete sa pričama.

Jesen nas vodi festivalskim putevima. Očekuju nas festivali u Tuzli, Mostaru, Vodicama i Jaši Tomiću, a posebno nas raduje dvadeset peto izdanje Festivala omladinskih pozorišta Republike Srpske, koji ove godine organizujemo u Bratuncu. U toku si i probe za nove predstave "Nulta frekvencija" i "Crno magnovenje". Dobro nam došli

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.