Smitsi slave 40 godina albuma "The Queen Is Dead": Duh radničke klase i herojstvo pop kulture

Branislav Predojević
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Smitsi slave 40 godina albuma "The Queen Is Dead": Duh radničke klase i herojstvo pop kulture

MANČESTER - Prije četiri decenije grupa "Smits" objavila je album "The Queen Is Dead", izdanje koje se danas smatra jednim od najvažnijih i najuticajnijih ostvarenja u istoriji alternativnog roka.

Objavljen 1986. godine, ovaj album nije samo označio kreativni vrhunac mančesterskog sastava, već je ostavio neizbrisiv trag na generacije muzičara i ljubitelja gitarske muzike.

Sredinom osamdesetih godina "Smitsi" su važili za bend mračnog i melanholičnog izraza, dok je frontmen Morisi pažljivo gradio misteriozan imidž. Zbog različitog rasporeda objavljivanja u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, njihova ranija izdanja nisu svuda imala isti odjek.

Album koji je promjenio sve

Međutim, "The Queen Is Dead" promijenio je sve. Album je zadržao prepoznatljivu dozu egzistencijalne tuge, ali je istovremeno donio humor, satiru i oštre političke komentare usmjerene prema britanskom društvu, vladi Margaret Tačer, monarhiji, religiji i muzičkoj industriji. Upravo je ova kombinacija omogućila da se "Smitsi" obrate daleko široj publici nego ikada ranije.

Album "The Queen Is Dead" predstavlja vrhunac autorske saradnje Morisija i gitariste Džonija Mara. Album je dodatno definisao zvuk koji će kasnije biti prepoznat kao "džangl pop", a Marove prepoznatljive gitarske dionice snažno su uticale na brojne muzičare, uključujući Noela Galagera iz grupe "Oejzis" i Džonija Grinvuda iz "Redioheda".

Istovremeno, Morisi je nastavio da piše tekstove koji su spajali iskrenost, ironiju i literarnu sofisticiranost, baveći se temama otuđenosti, ljubavi, britanskog identiteta, slave i smrtnosti.

Muzički, album kombinuje indi rok, postpank i uticaje grupa "Studžiz", "Vlevet andergraud" i "Rolingstonsi", uz daleko bogatije aranžmane nego na prethodnim izdanjima.

Autorski povratak u Mančester

Nakon albuma "Meat Is Murder", Morisi i Džoni Mar veći dio autorskog rada preselili su u Mančester, gdje su nastale mnoge kompozicije za "The Queen Is Dead", daleko od pritiska koji je nosio život u Londonu.

Producenti su bili Morisi i Džoni Mar, dok je inženjer zvuka Stiven Strit odigrao ključnu ulogu u oblikovanju prepoznatljivog zvučnog identiteta albuma. Album je sniman između jula i decembra 1985. godine u studijima "Dron" u Mančesteru, studiju "RAK" u Londonu i "Džejkob" studiju u Farnamu. Snimanje albuma, posebno u studiju "Džejkob", po svim izvještajima, bilo je teško iskustvo za sastav. Odložili su ga nepredviđeni faktori, uključujući zavisnost basiste Endija Rurka od heroina i pravni spor sa izdavačkom kućom benda "Raf Trejd", ipak, to se nije osjetilo u samom zvuku.

Naslovna numera albuma je bila oštar i poetski i zvučni napad na monarhiju, ali sam Morisi rekao je kasnije da nije imao ideju da bude klasni obračun.

- Nisam želio da napadnem monarhiju na način mitskog čudovišta. Ali sam otkrio, kako vrijeme prolazi, ova sreća koju smo imali polako nestaje i zamjenjuje je nešto što je potpuno sivo i potpuno tužno. Sama ideja monarhije i engleske kraljice se pojačava i čini korisnijom nego što zaista jeste - rekao je Morisi.

Još jedan uticaj na ton albuma kako je u intervjuima naveo Mar, bile su drame iz šezdesetih godina prošlog vijeka koje su se bavile realizmom u kuhinji, filmovi poput "Subotnje veče" i "Nedeljno jutro" , za koje gitarista kaže da ih je bend svake večeri kupovao i gledao na VHS kaseti. Ova atmosfera je posebno uticala na pesmu "Frankly, Mr Shankly", za koju je Mar rekao da je Morisi pokušao nagovoriti Lindu Makartni da svira klavir u pjesmi, poslavši joj razglednicu. Nažalost, ona je odbila.

Taj osjećaj radničke klase bio je prisutan i na omotu albuma, jer je jedna od najpoznatijih slika sa njega, jeste fotografija članova benda "Smits" kako stoje ispred "Salford ledi kluba" u Mančesteru, koji se nalazi na unutrašnjoj omotnoj ploči rasklopivog LP-a. Fotografiju je snimio fotograf Stiven Rajt.

Među najpoznatijim numerama izdvajaju se "There Is A Light That Never Goes Out" i "I Know It's Over", koje su vremenom postale zaštitni znak benda.

Pjesma "There Is A Light That Never Goes Out" danas ima više od milijardu preslušavanja na platformi Spotify i važi za jednu od najvoljenijih kompozicija alternativnog roka. Njeni stihovi o ljubavi, smrtnosti i bliskosti postali su kultni među generacijama slušalaca.

Jednako značajne su i "Bigmouth Strikes Again" i "The Boy With The Thorn In His Side", koje su pokazale sposobnost benda da spoji melodičnost sa inteligentnim i višeslojnim tekstovima.

Posebno mjesto zauzima i "Cemetery Gates", u kojoj Morisi kroz brojne književne aluzije, uključujući pozivanje na Oskara Vajlda i Vilijama Šekspira, istražuje odnos između književnosti, sjećanja i identiteta.

Kritički i komercijalni uspjeh

Kritičari su tokom četiri decenije ostali gotovo jednoglasni u ocjeni da je "The Queen Is Dead" jedno od najvećih dostignuća rok muzike. Časopis "NME" proglasio ga je 2013. godine najboljim albumom svih vremena, dok ga je magazin "Roling stone" uvrstio na 113. mjesto liste 500 najboljih albuma svih vremena u izdanju iz 2020. godine.

Nakon raspada grupe  1987. godine, interesovanje za album nije jenjavalo. Deluks izdanje iz 2017. godine donijelo je demo snimke, alternativne verzije pjesama i do tada neobjavljen koncertni materijal, omogućivši novoj generaciji slušalaca uvid u proces nastanka ovog kultnog izdanja.

Četrdeset godina nakon objavljivanja, "The Queen Is Dead" ostaje mnogo više od albuma. To je svjedočanstvo jednog vremena, dokument britanskog društva osamdesetih godina i bezvremensko umjetničko djelo koje nastavlja da inspiriše nove generacije muzičara i slušalaca širom svijeta.

Naslov albuma inspirisan je romanom "Last Exit to Brooklyn" Huberta Selbija Mlađeg, dok se na omotu nalazi fotografija francuskog glumca Alena Delona iz filma "L'Insoumis" iz 1964. godine.

Oba izbora odražavala su Morisijevu dugogodišnju fascinaciju filmom, književnošću i pop kulturom, koja je u velikoj mjeri oblikovala vizuelni identitet benda. Da bude zanimljivije, Delon je dao dozvolu za korišćenje slike, iako je, prema Morisijevoj autobiografiji, glumac pomenuo da su njegovi roditelji bili razočarani naslovom albuma.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.