Sunčica Lončar za "Glas": Naša snaga leži u kreativnoj transformaciji

Izuzetno je izazovno, ali u tome je i draž i to nam je zapravo najveći pokretač i inspiracija. Kada imate samo dvije flaute, nemate raskoš orkestra ili pratnju klavira da harmonijom popune zvučnu sliku, tako da smo potpuno ogoljene pred publikom. Svaka epoha zahtijeva potpuno drugačiji pristup, barok i klasika traže preciznost, jasnoću i specifičnu artikulaciju, dok savremeno stvaralaštvo od nas zahtijeva da istražimo krajnje granice instrumenta koristeći različite tehnike sviranja.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Sunčica Lončar, flautistkinja, koja zajedno sa Marijom Pilipović čini ansambl "Flutete" komentarišući njihov predstojeći koncert. Duo će nastupiti 13. jula sa početkom u 21 čas u Art dvorištu Banskog dvora. Umjetnica ističe da je veliki izazov na samo dvije standardne flaute dočarati tako širok spektar epoha, senzibiliteta i zvukova, dodajući da će u intimnom prostoru Banskog dvora kroz minimalistički duet stvoriti pravu muzičku magiju.

- Naš zadatak je da kroz samo dvije melodijske linije izgradimo čitave svjetove dišući kao jedno tijelo. Art dvorište Banskog dvora je savršen, intiman ambijent za takvu vrstu zvučne transformacije, rekla je Lončareva.

GLAS: Često ističete da ansambl teži izvođenju savremene, moderne klasične muzike, zbog čega su mnogi kompozitori počeli da pišu namjenski za vas. Koliko je za razvoj jedne muzičke scene važna ta živa saradnja između izvođača i savremenih autora i koliko ona pomjera granice u percepciji flaute?

LONČAR: Živa saradnja između izvođača i savremenih autora predstavlja, bez pretjerivanja, kako u prošlosti, tako i danas, stvarni život svake zdrave muzičke scene. Kada kompozitor piše namjenski za nas, to nije samo mehanički proces, to je dijalog u kojem se međusobno inspirišemo. Za razvoj domaće scene to je ključno, jer tako zajedno stvaramo novu kulturnu baštinu i ostavljamo nasljedstvo budućim generacijama. Sa druge strane ta saradnja nevjerovatno pomjera granice u percepciji flaute. Stereotip o flauti kao isključivo nježnom, lirskom ili "ptičijem" instrumentu potpuno nestaje u savremenom stvaralaštvu. Kroz moderne tehnike sviranja kompozitori od nas traže nove zvučne boje, perkusivnost i ekspresivnost za koju publika često i ne zna da je izvodljiva na flauti. Na taj način pokazujemo da klasična muzika nije nešto što pripada samo prošlosti, već da je i te kako živa, moderna i aktuelna danas.

GLAS: "Flutete" su osnovane u februaru 2014. godine, što znači da iza sebe imate već više od decenije kontinuiranog rada, nastupa u zemlji i inostranstvu te više od stotinu koncerata. Kada se osvrnete unazad, na koju ste savladanu prepreku ili uspjeh ansambla danas najponosniji?

LONČAR: Kada pogledamo unazad kroz sve ove godine najponosnije smo na činjenicu da smo opstale i ostale vjerne svojoj početnoj viziji, ali i na to što smo naučile da se razvijamo i mijenjamo kroz različite formacije. Naša snaga leži u transformaciji, u zavisnosti od programa i ideje, nastupamo kao kvartet, trio, duo sa klavirom ili kao ogoljeni duo flauta. Ta prilagodljivost nam je omogućila da istražimo nevjerovatno širok repertoar. Najveća prepreka za svaki nezavisni kamerni ansambl na našim prostorima jeste kontinuitet. Napraviti jedan koncert ili projekat je lijepo, ali trajati više od decenije, održati više od stotinu koncerata i konstantno podizati izvođački nivo, to je pravi izazov. Ponosne smo na to što smo uspjele da izgradimo sopstveni, prepoznatljiv muzički izraz i što smo od početne ideje razvile organizaciju koja ne samo da izvodi muziku, već aktivno pokreće scenu, edukuje mlade i stvara prostor za domaće autore. Svaki izlazak na međunarodnu scenu i svako novo djelo koje je napisano za nas su veliki uspjesi, ali naš najveći trijumf je upravo ta konstantnost, međusobno povjerenje i publika koja zajedno sa nama raste sve ove godine.

GLAS: Izazov za svakog pedagoga i muzičara jeste kako motivisati djecu u eri brzih internet sadržaja da se posvete instrumentu koji zahtijeva godine stroge discipline. Šta je Vaš glavni adut kada mlade pokušavate zaljubiti u zvuk flaute, ali i generalno umjetničke muzike?

LONČAR: To je vjerovatno najveći izazov moderne pedagogije. U vremenu kada je sve dostupno na jedan klik i kada se pažnja mjeri sekundama, tražiti od djeteta da sjedne i satima vježba duge, izdržane tonove ili tehničke vježbe djeluje skoro utopijski. Disciplina koju traži instrument danas je u potpunom kontrastu sa brzinom života. Moj glavni adut u toj borbi jeste autentičnost, lični primjer i empatija. Djeca nepogrešivo osjećaju strast, ne možete ih prevariti. Ako vi sami iskreno živite tu muziku i pokazujete im njenu magiju kroz sopstveno sviranje i nastupe, oni će poželjeti da i sami to urade. Trudim se da im klasičnu muziku ne predstavljam kao nešto kruto, dosadno ili muzejsko, već kao živ prostor u kojem mogu da izraze svoje emocije. Kada dijete kroz instrument prvi put osjeti tu vrstu slobode i kada shvati da zvuk koji je upravo proizvelo ima moć da nekoga dotakne, internet brzo gubi bitku. Ključ je u tome da ih ne učimo samo suvoj tehnici, već da ih naučimo da slušaju, osjećaju i, na kraju, zaljube se u taj proces stvaranja.

GLAS: Otvoreno govorite o tome da nam nedostaje medijski prostor za popularizaciju umjetnosti, posebno na televiziji, gdje nema emisija u potpunosti posvećenih kulturi. Na koji način "Flutete" i slični ansambli danas vode tu bitku za vidljivost te da li su društvene mreže postale vaša primarna alternativna scena za komunikaciju s publikom?

LONČAR: Potpuno odsustvo televizijskih emisija koje su u cijelosti posvećene kulturi i klasičnoj muzici veliki je sistemski problem. Umjetnost je potisnuta na margine informativnih programa, gdje za kulturu ostane svega nekoliko minuta, i to samo ponekad, na kraju Dnevnika, i to uglavnom u formi kratke vijesti. U takvim okolnostima mi se za vidljivost ne borimo samo kao izvođači, već i kao sopstveni menadžeri, agenti za odnose s javnošću i producenti. U toj borbi društvene mreže su neizbježno postale naša primarna alternativna scena. Ipak, one ne mogu u potpunosti zamijeniti ozbiljnu medijsku podršku. One su sjajan alat za direktnu komunikaciju sa našom postojećom publikom, ali da bismo doprli do novih generacija i šire zajednice, javni prostor mora ponovo prepoznati vrijednost kulture. Naša "bitka" se zato vodi na dva fronta: na mrežama gradimo zajednicu, a na sceni Banskog dvora i drugih dvorana nudimo vrhunski kvalitet koji opravdava naše trajanje.

GLAS: Publika je "Flutete" tokom godina upoznala u različitim formacijama (kvartet, trio), a danas nastupate kao duo koji činite Marija Pilipović i Vi. Koliko je izazovno bilo prolaziti kroz sve te različite "formate" sastava i šta je svaka od tih promjena donijela Vašem ličnom i profesionalnom sazrijevanju?

LONČAR: Svaka transformacija kroz koju su "Flutete" prošle bila je i veliki izazov i nevjerovatna škola. Svirati u kvartetu, triju, sa klavirom ili u duu zahtijeva potpuno drugačiji način razmišljanja i slušanja, ali i drugačiju odgovornost na sceni. Što je sastav manji, to je prostor za "skrivanje" manji, u duu svaki ton i svaka promjena tempa ili dinamike zavise isključivo od te dvije linije zvuka.

Prolazak kroz sve ove formate donio mi je ogromno profesionalno i lično sazrijevanje. Naučila sam da budem fleksibilna, da brzo reagujem i da instrument prilagođavam različitim ulogama, nekada ste vođa koji nosi temu, a nekada podrška koja boji zvuk iz pozadine. To što danas Marija i ja nastupamo kao duo rezultat je prirodne evolucije našeg dugogodišnjeg zajedničkog rada. Nas dvije se toliko dugo poznajemo i muzički dijelimo scenu da je naše razumijevanje postalo intuitivno. Svaka prethodna formacija nam je dala širinu, ali ovaj trenutni duo format nam donosi jednu posebnu, duboku kamernu zrelost i slobodu koju publika, vjerujem, i te kako osjeti.

GLAS: Kada ste osnovali "Flutete" izvođačka scena za kamernu muziku ovog tipa bila je u potpuno drugačijoj poziciji. Da li ste tada, na samom početku, vjerovali da ćete deset godina kasnije i dalje sa istom svježinom i entuzijazmom pomjerati granice domaće scene? Šta je Vaše pogonsko gorivo za sve ove godine?

LONČAR: Ako ću biti potpuno iskrena, na samom početku nismo previše razmišljale o tome gdje ćemo biti za deset ili dvadeset godina. Bile smo vođene čistim entuzijazmom i ogromnom željom da sviramo, stvaramo i ponudimo nešto što je tada našoj sceni ozbiljno nedostajalo. Pozicija kamerne muzike je tada bila nezavidna, a mi smo u taj prostor ušle otvorenog srca, bez kalkulacija. Da nam je neko tada rekao šta ćemo sve postići, kroz koje formate ćemo se transformisati i koliko će djela biti napisano baš za nas, vjerovatno bi nam to djelovalo kao nestvaran san.

GLAS: Šta je Vaše pogonsko gorivo tokom svih ovih godina koje održava svježinu Vašeg umjetničkog izraza i ne dozvoljava entuzijazmu da utihne?

LONČAR: Moje pogonsko gorivo za sve ove godine čine tri stvari: ljubav prema instrumentu, odgovornost prema muzici koju izvodimo i razmjena energije sa publikom. Svaki izlazak na scenu, pa tako i ovaj predstojeći u Art dvorištu Banskog dvora, za mene je novi početak. Svijest o tome da kroz svoj rad pomjeramo granice, da inspirišemo neke nove klince da zavole flautu i da stvaramo novu kulturnu baštinu za ovu sredinu - to je ono što drži svježinu i što ne dozvoljava entuzijazmu da utihne. Kada znate da to što radite ima dublji smisao i vrijednost koja ostaje, motiv nikada nije teško pronaći.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.