“Zločin i kazna pukovnika Kalamande”

Pred sudom javnosti pojavio se roman Branka Perića u izdanju “Nezavisnih novina” pod nazivom “Zločin i kazna pukovnika Kalamande” inspirisan nedavnim ratnim događajima na prostoru BiH. Ova publikacija pravnika i publiciste Branka Perića na specifičan način slika protekli rat i daje psihosocijalnu analizu ličnosti jednog “izmišljenog” sudionika ratnih događanja, koji je, mimo svoje volje, uvučen u građanski rat i zbog toga trpi posljedice. Tekst je vrlo aktuelan i predstavlja analizu uzroka ratnih događaja, posljedica, sudionika i sunovrata međunarodnog prava i pravde i čini traktat o pravdi i pravu, politici, i pokušajima nametanja kolektivne krivice srpskom narodu.

Gradeći priču o visokom srpskom oficiru, pukovniku Mijatu Kalamandi osuđenom na dugogodišnju kaznu za ratne zločine, Perić čitaocu nudi ispovijest svog junaka protkanu dubokim razmišljanjima i analizom društvenih i političkih procesa i događaja. Perić se ne stavlja ni na jednu stranu i kroz svog junaka otvoreno progovara o problemima, dilemama i žestoko žigoše nepravde koje se čine prema ljudima. On nedvosmisleno osuđuje rat i razotkriva prljavost politike, bestijalnost građanskog rata i negativnu ulogu međunarodnih subjekata u etiketiranju odgovornosti jednog naroda za rat i stradanja u BiH.

Roman predstavlja monološku ispovijest junaka, pukovnika Mijata Kalamande, vojnika i čovjeka koji služi devetu od 24 godine zatvora, izrečene od suda, za ratne zločine koji je uvažio imaginarne činjenice i “zaštićene svjedoke”. Perić je vrlo dobro oslikao svog junaka kao oficira JNA, čovjeka pripremljenog i opredijeljenog da brani državu koja se naočigled svih raspada i srpski narod, koji se po ko zna koji put našao na raskršću. Na početku romana mnogo je dilema koje Kalamanda nije mogao razumjeti. “Došlo neko čudno vrijeme”, priča Kalamanda. “Svi sve znaju. Hoće svoju vojsku. Svi bi da komanduju. Predsjednik opštine navukao vojnu uniformu, formirao bataljon za odbranu grada! Sveštenik zaprtio 'kalašnjikov', preko krsta redenik...! Zatvorio jevanđelja... Pitaš se šta se dešava?”

Saznanje za hapšenje Ratka Mladića i njegova predaja Haškom tribunalu izazvala je kod Kalamande zaprepašćenost sramnim aktom srpskih vlasti da izruče generala. “Tako se svoji generali ne izdaju. Ili im se sudi ili im se dodjeljuje ordenje. Izručiš li ga izručio si sebe!”, gnjevan je Kalamanda. “Oni ga prvo ponižavaju u samozatočeništvu kao mučenika, a onda ga bolesnog predaju da se cijeli svijet smije srpskom generalu. Većeg narodnog samoponiženja neće biti u istoriji srpskog naroda”. Kalamanda priča da je znao generala Mladića i da je siguran da on kao vrstan oficir nikada ne bi naredio ubijanje civila. Ipak na kraju postavlja pitanje: “Zašto bih ja branio Mladića? On svoj krst nosi kao i ja svoj. Oficir je ili pobjednik ili je kriv. Ako nisi pobjednik kriv si”.

Suočen sa dugogodišnjom zatvorskom kaznom koja je plod sudskih manipulacija pukovnik Kalamanda priča: “Više nije važna pravda. Haški tribunal je u međunarodno pravo uveo i zločin protiv pravde. Tako se zlo pretvara u dobro, a zločinci u spasioce i dobre momke. Zašto u Haškom sudu za hrvatske generale, počinioce masovnih zločina nad Srbima u Krajini, nema krivice. Ili za masovne zločine nad Srbima na Kosovu nema odgovornosti za komandante OVK. To je nova međunarodna pravda. Tako za Amerikance ne važi Međunarodni krivični sud jer njihovi vojnici i komandanti ne mogu odgovarati za masovne zločine počinjene nad civilima u Iraku, Avganistanu, Libiji i širom svijeta gdje zavode demokratiju. Nikada nijedan američki vojnik nije odgovarao za zločin, što je sunovrat međunarodne pravde”, konstatuje Kalamanda.

Što se tiče suđenja za ratne zločine, Kalamanda ukazuje da što duže traje istraga i suđenje to je veći zločin. Što veći zločin to je veća kazna. “To je strategija Haškog tribunala i Suda BiH. Pričaj narodu svako veče o suđenju za ratni zločin da ga ubijediš da je Mijat Kalamanda monstrum koji je palio i ubijao iz obijesti”. Njegovo suđenje trajalo je tri i po godine pa je zato i dobio dugogodišnju robiju. “Svjedočilo je u mom slučaju nekoliko 'zaštićenih svjedoka'. 'Zaštićeni' su i niko ne smije da otkrije njihova imena. Dovedu svjedoka da potvrdi tvoju krivicu a ne znaš ko je i ne daju da ga vidiš. Ne možeš da čuješ ni ime, samo A, B i slično. Smjeste ga u neku prostoriju, izmijene mu glas i slušaš njegovu priču. Sve što tužilac pita 'zaštićeni' zna i govori bez greške. Režirani lažov!”, zaključuje Kalamanda. Nekada su svjedoci bili ispred sudija i gledali optuženog u oči, a danas njih nema, oni su imaginarni. “Jedan 'zaštićeni' iz mog slučaja se proslavio”, priča Kalamanda. “Kad god tužiocu zatreba dokaz on se pojavi. Sa njim je sklopio sporazum da će umjesto trideset za počinjeni zločin dobiti pet godina zatvora ako svjedoči protiv oficira i vojnika brigade. Ima svjedoka koji su lažnim svjedočenjem profitirali. Postali bogati. Dobili iseljenje u treće zemlje, drugi identitet i posao. Tako se trguje dokazima. To je strategija Haškog suda”.

Zapanjen nečovječnim ponašanjem pojedinaca Kalamanda kaže: “Naš čovjek je jeftin. Za pare sa njim možeš kako hoćeš. Plate mu i on kaže da ga dželat u logoru nije mučio. Platiš i ne ideš u rat. Platiš i ideš na razmjenu. Otkupiš život. Tako je svjedok u mom slučaju, kaže on, bio profesionalni svjedok u mnogim slučajevima. Radi se o običnom seoskom lopovu koji je od rođenog oca ukrao volove i prodao ih na pijaci u Derventi i za novac će učiniti sve”.

U sudskoj predstavi optuženi je protiv čitavog svijeta. Ne može biti pravde kad ti sudi cijeli svijet. Poznato je da poslije rata sudi osvetnička strast i politika. O suđenjima Kalamanda kaže: “Više nije dovoljan ratni zločin kako ga običan čovjek razumije. On mora biti 'udruženi zločinački poduhvat', jer onda možeš da biraš koga ćeš optužiti. To je ublažena varijanta kolektivne krivice. Mora se prikazati da se moj narod udružio radi zločina, a ne da sačuva državu i svoja prava. Naše sudije i advokati poslušno učestvuju u ruganju pravdi… O sudijama sam imao drugačije mišljenje”, ističe Kalamanda. “Zamišljao sam ih kao antičke mudrace, ozbiljne i zamišljene likove. Ništa od toga. Tupavi i odsutni pogledi, razgovor preko volje i nedopustiva površnost. Optužnice i pisane odluke su posebna priča. Toliko nepismenosti i besmisla na jednom mjestu teško je naći. Često rečenice nemaju nikakvog smisla. Neznanje sudija se skriva represijom. Najteže kazne izriču najlošije sudije i najgori ljudi. U rukama sudija je ogromna moć zbog čega se ljudi moraju zabrinuti za pravdu”.

“Rat je danas najveća investicija”, ističe Kalamanda. “Ko je danas profitirao od našeg ratovanja i međusobnog ubijanja? Stranci! Oni su rat osmislili, izveli i danas izvlače profit. Na početku krize zemlje Evrope i SAD podržavale su secesionizam i bili saveznici nekim stranama u sukobu. A onda ti isti ratni huškači ude što si ratovao za njihove ciljeve. Ne bi bilo Srebrenice da nije bilo zaštićene zone koju su oni osmislili. Čovjek svoju bol i nesreću najčešće liječi tuđom nesrećom. Možda je u tome suština istorijske spirale zločina”. “Priča o genocidu je politička upotreba rata”, ističe Kalamanda. “Nastavak rata političkim sredstvima i propagandom. Na sceni su drastične zloupotrebe žrtava na svim stranama. Nečasno je od ljudske tragedije praviti političku priču. Nema koga pitati zašto se ne govori o Jasenovcu, Drakuliću, Kozari gdje moji mrtvi preci počivaju, a gdje se uistinu desio genocid”.

Govoreći o crkvi i vjernicima pukovnik Kalamanda ima jasan stav: “Sad su u crkvi prvi oni koji su Boga pominjali samo u psovkama. Pomiješali se vjernici i bezbožnici, pošteni i lopovi, grešni i pravovjerni. Ratni profiteri, kriminalci i zločinci su na slobodi. Pomoliće se Bogu za oprost grijeha”. I sam pukovnik Kalamanda ističe svoju odgovornost za ponašanje takvih pojedinaca: “Oni su moja kazna. Ja sam jedan od krivaca što oni spas za svoje grijehe traže u crkvi. Ja sam im potpisivao potvrde da ne ratuju i da zarađuju za vojsku. U ratu mi je dosta smetalo petljanje Crkve u politiku i vojsku. Počeli sveštenici da obilaze linije, dižu moral. A dižu tako što pljuju na prošli sistem, na oficire komunjare i JNA”.

Govoreći o svom angažovanju u ratu i kasnijem odnosu prema njemu Kalamanda kaže: “Ratovao sam da zaštitim moj narod”. Međutim, on pita: “Gdje je moj narod kada su me hapsili. Jesu li protestovali kada je hapšen njihov pukovnik. Što se ne ugledaju na komšije Hrvate koji listom ustaju u odbranu i podršku svojih oficira i priučenih generala. Ni institucije moje republike nisu prstom mrdnule da nam na suđenjima pomognu. Kao da se njih taj rat ne tiče, iako uživaju plodove borbe srpskih boraca. Nisam zaslužio kaznu od dvadeset četiri godina zatvora, zbog navodne komandne odgovornosti”.

Nije njemu teška samo kazna, više ga vrijeđa odnos srpskih vlasti i javnosti u Srbiji, zbog kojih mu se sin ubio, a kćerka živi u teškoj situaciji. I o odlikovanjima Kalamanda ima svoje mišljenje: “Odlikovan sam više puta visokim odlikovanjima za zasluge u ratu. Zbog nebrige institucija dođe mi da ih vratim. Ne smije biti odlikovan neko za smrt mojih 530 vojnika u brigadi… Ako nekome treba dati ordenje to su poginuli borci. Odlikovanja živima je dokaz ljudske pohlepe”.

“Među oficirima je uvijek bilo ljudskog otpada kao što ga ima i u drugim profesijama”, ističe Kalamanda i dodaje: “Pobjegneš neprijatelju, odneseš mu tajne podatke i postaneš junak… Ti si heroj i dokazuješ da su ti novi poslodavci bolji. Ima primjera izdajnika za školsku lektiru. U napadu na vojnu kolonu on naređuje da se ne puca a njega niko ne sluša. Komandant koga vojska ne treba bolje je da se ubije. Nije svjestan da protivnicima služi samo za propagandu. Ima ljudi koji niču tamo gdje nisu posijani. Beskorisni su. Postaju društveni korov. Moj kolega pod uticajem raznih snaga postao humanitarac. Oficir iza koga su ostali mrtvi bavi se humanitarnim radom, pa zar to nije sunovrat čovječnosti”.

U svojoj ispovijesti Kalamanda kaže da mu odnos vojske i politike uopšte nije jasan. “U ratu sam znao da tu nešto ne štima. Radovan jedno, Mladić drugo. Politika je čudo. Daje moć. Opijum je. Manipuliše masom. To ti je kao magija. Popneš se na binu i gledaju te kao boga. Govoriš a oni aplaudiraju. Ti povisiš ton oni još jače. Ti podvikneš oni u trans... Naše politike ugrožavaju razum... Narod je obnevidio od perfidnih političkih prevara i podlosti. Niko ne brine o državi i narodu... Kod nas u politiku idu oni koji treba da riješe neke svoje probleme. Jedan dio tih ljudi odrastao je na mržnji. Zgadila mi se politika u ratu. Nema saglasnosti oko nacionalne politike. Ako toga nema, onda nema ni jake države”.

“Ne mogu nikako da zatvor prihvatim za kaznu. I smrtnu kaznu bih lakše podnio jer znam da nisam kriv. Zatvor je škola za buduće kriminalce. Za nas ratne zločince drugi su paviljoni. Ulažu u nas. Donijeli su nova pravila i njima ukinuli zatvorske pogodnosti. Kada sam ulazio u zatvor znao sam da gubim svoje mjesto u normalnom životu i ulazim u potpuno nepoznat svijet. Dođe vrijeme kad čovjek svodi račune. Brojiš izgubljeno. Vidiš da gubitak preteže. Učine ti drugi da život nije ništa. I svakim danom u zatvorskoj ćeliji čujem crkvena zvona i čekam kada će ona zazvoniti za mnom, pukovnikom Kalamandom”.

Kratkim i preciznim rečenicama Petrić smjelo iznosi stavove i zaključke pukovnika Kalamande oko mnogih pitanja koja opterećuju bosansko-hercegovačku stvarnost. Mada u romanu nema velikih zapleta, karakteriše ga duboko i otvoreno promišljanje društvenih i političkih fenomena. Neki od predstavljenih stavova autora vrijedni su detaljnog iščitavanja. Zbog otvorenog prilaza te aktuelnosti sadržaja roman će imati značajan odjek u javnosti i poslužiti objektivnijem poimanju pravde i prava u BiH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.