Velimir Savić: Srbi su suviše mali i suviše veliki narod

Moj otac Jovo ima trenutno 96 godina. Ne znam kakve je on to matične ćelije još kao embrion dobio, kako se one tako uspješno dijele, ali sam zaista fasciniran koliko ga služi razum i sjećanje, rekao bih mnogo bolje nego mene. Dilemu olakšava činjenica da je on gorštak, Hercegovac i po ocu i po majci, odrastao i očvrsnuo u predjelu koji se zove Borač ili Boračka Vala, izvorištu ili ljepše rečeno, kolijevci rijeke Neretve, koja je tamo tek oveći potok. Ali, oskudica često rađa izobilje duha. Upravo tu, u toj Vali, okruženoj surovim ali lijepim planinama, plesu sunca, osoja i prisoja, što etimologiju vuče od riječi borba (a "život jeste borba", kako to reče Ivo Andrić) dešava se najveći dio radnje romana. Moj otac je najstariji živi čovjek rođen u Boračkoj Vali.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" pisac i publicista Velimir Savić, komentarišući svoju odluku da svoj posljednji roman "Neka smrt sačeka" napiše u zanimljivoj formi dijaloga oca i sina, koji su zajedno, ali i svaki na svoj način, živjeli svoje živote boreći se protiv tame, koja je prijetila da ih proguta nekoliko puta?

Kako Savić ističe ova ideja je počela od njegove želje da sačuva očeva sjećanja u formi pripovjedačke vještine, koja ga je tokom života očarala mnogo puta, ali je tokom pisanja ideja izrasla u nekoliko zanimljivih pravaca.

- Još 2000. godine, na razmeđu milenijuma, kada sam stvarao knjigu mojih eseja "Seansa", zapisao sam kako se nestankom svakog čovjeka (bez izuzetka) gube njegove vještine, kretnje, ideje, u kojima je bio bolji od ostalih - ili bar od većine. Može to biti vještina duvanja u staklo, podvodni ribolov, uvježbani plesni pokreti, lakoća otvaranja sefova ili jednostavno, umjetnost u svim njenim zadivljujućim oblicima. Da, istina je pravimo i danas violine, znamo mi to, ali nikad više tako dobre kao što su to radili Amati, Stradivari i Gvarneri. Nepovratno izgubljena vještina.

Svjestan toga nisam mogao da dopustim da iščeznu očeva sjećanja na proživljeni život, događaje i ljude, to je za mene nemjerljivo bogatstvo. Odlučio sam da nas dvojica stvorimo roman, jer je moj otac paradigma svega onog što čovjek može da doživi na ovom, balkanskom prostoru u jednom vijeku, a njegov vijek je gotovo stoljeće. Rekao sam mu: Znaš šta? Meni je zadivljujuće i plemenito ovo što radimo, zbog svih tih zaboravljenih ljudi, koje više niko ne bi pomenuo. Ta tvoja fantastična memorija drži ključeve sjećanja i zaborava za hiljade likova. Ti si biblioteka, kao u Kišovoj noveli "Enciklopedija mrtvih". Ti si fundus. Zbirka, zaostavština, legat. Ovo je roman testament. Da, testamentum, na latinskom znači svjedočiti. Zato se i Stari i Novi zavjet zovu testamentom. Bog ti je dao tako dug život i takvo pamćenje, s razlogom, da svjedočiš, a to nipošto nemoj raditi krivo ili nepravo. Ni s mržnjom, koju u tvojim očima nikad nisam vidio, ni onda kad je možda bila potrebna i opravdana. Ni s pristrasnošću. Unosi emocije. Obogati ovo. Svaki čovjek i svaki život, bio dug kao očev ili kratak poput Tutankamonovog, jeste roman, samo što roman treba znati napisati. To mogu izabrani, ali tajna je zapravo da se nađe zajednički imenilac, da se čitalac poistovjeti s knjigom, da u nekim trenucima zapravo i ne zna gdje završava naš, a počinje njegov život. Zato je čitalac dobre beletristike istovremeno i pisac, vrsni scenarista koji od pročitanog pravi sopstvene filmove onako kao što vješt muzičar proizvodi živu muziku od notnog zapisa. Tu prestaje granica između virtuelnog i realnog, ionako je sve na kraju nestvarno i zarobljeno u našoj moždanoj kori. Da, kratak odgovor na drugi dio pitanja: zla vremena rađaju i dobre i zle, ali sve one neljude koji nam jesu nanosili zlo ili to pokušali, otac je nadživio. Ali opet mislim, da nije zla, kako bi se poznalo dobro? Jeste, forma romana "Neka smrt sačeka" je krajnje neobična, pisana u dva prva lica, da bi se završio u trećem licu, rekao je Savić.

GLAS: Drugi lajtmotiv koji se na mnogo načina provlači kroz roman jeste posljedica gubitka supruge i majke na živote dvojice Savića i bezuspješna potraga za pravdom i mirom koji je taj gubitak izazvao kod dvije generacije jedne porodice.

SAVIĆ: Pravda jeste vječiti nedostižni ideal kao i Sloboda, zato ih i jesam napisao velikim slovom. I Pravda i Sloboda imaju više lica ("Šest lica traže pisca" kako bi rekao genijalni Luiđi Pirandelo). Ali čini se da nikada kao u ova "vunena vremena" nije jače odzvanjao stih vladike Rada iz "Gorskog vijenca": "Kome zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom". Naš roman je svojevrsna osuda zločina, ma ko da ga je počinio. Pravda jeste zadovoljena, zločin je počinjen, ali nije uspio, jer smo žrtve "vaskrsnuli", oteli ih iz zaborava i to ne samo očevu i moju majku, majku Božidarke Frajt, nego i sve nevine majke zaspale u snijegu kao šumske jagode pod crkvom jelikom u snijegu bez groba i biljega (a kako da čovjek uopšte prepriča tu potresnu i nenadmašnu pjesmu Rajka Petrova Noga). I zločin i kazna su tu, nema Dostojevskog, ali roman jeste - dostojan. Dostojan i dostojanstven, jer je pisan visokim moralnim porivima bez mržnje i osvete. Za razliku od Kafkinog "Procesa" ovdje su zločinci, zapravo žrtve, žrtve sopstvenog zla, kojima opraštamo, jer nisu znali šta čine, iako su znali šta čine. U ovoj samo naizglednoj, nesmislenoj igri riječi leži najveća moralna vrijednost romana.

GLAS: Jedan od tragičnih usuda ove pripovijesti jeste da se istorija za Saviće ponavlja, na jednako tragičan način, dva puta u jednom vijeku, samo se mijenjaju lokacije i direktni akteri. Radnja se proteže kroz gotovo cijeli 20. vijek, od stradanja srpskog naroda u hercegovačkoj Boračkoj Vali tokom Drugog svjetskog rata, preko političkih previranja i represija u poslijeratnoj Jugoslaviji, do krvavih sukoba nastalih raspadom države krajem vijeka. Istorije je, reklo bi se, imao i previše za jedan narod, ali ne djeluje da smo iz njenih lekcija kao narod naučili vrijedan nauk.

SAVIĆ: Iako je roman zasnovan na tragičnim događajima, kao autor i stvarni pisac pripovjedač ja ga ne doživljavam tako. Otuda i podnaslov - roman o životu jačem od tame. Otac je glavni junak, koautor, on je u ovom našem romanesknom tkanju osnova, a ja sam potka. Obojica smo upoznali važne ljude po istoriju, ne samo našeg naroda nego i bivše Jugoslavije. I međunarodne aktere, i mešetare, i predsjednike država i vlada, i narodne heroje i moralne veličine, a bogami i izdajnike i ubice. Sve ih pominjemo poimen'ce (kako bi to skratio narod). U romanu je takav konglomerat likova da bi nam i pomenuti Pirandelo pozavidio, samo da može. Desetak trilera bi se od te građe moglo snimiti, toliko je gusta radnja. Pratimo kroz retrospektivna poglavlja očev veoma uzbudljiv život, tu čudesnu i istinitu faktografiju, koju on iznosi, a moj odgovor na to su kritička esejistička i filozofska razmišljanja potrebna da bi roman bio ne samo hronika nego i umjetničko djelo. Šta smo naučili kao narod? Da imamo kolektivnu pamet (jer individualnu imamo najjaču, tako o sebi mislimo), sigurno ne bismo imali toliko poslovica koje nas uče pameti. A imamo ih više nego vaskolika Kina. Izdvojiću jednu koju sam još u osnovnoj školi naučio od nastavnice Sparavalo Kane (pa da i nju vaskrsnemo). "Pametan se uči na tuđem iskustvu, a blesav ne zna ni na svome." Adekvatna je za sva vremena.

Lajtmotiv ovog romana je opominjuća rečenica Meše Selimovića: "Srbin je slavno biti, ali i skupo". Ne znamo se čuvati kao narod. Imamo hrabrost, srčanost, ali ne i duboku mudrost, previše smo ljudi uludu izgubili. Imamo jak individualni, ali ne i kolektivni duh. Zar nas ni opominjuća četiri ocila na grbu i državnoj zastavi tome nisu naučila? Mi smo jedini narod koji na državnim znamenjima ima poslovicu. Jeste moj otac glavni lik, ali u suštini ovo je patriotski roman o srpskom narodu. Suviše malom i suviše velikom narodu. U tome nam mogu parirati samo Jevreji.

GLAS: Iz drugog plana oko centralne pripovjedačke linije pletu se brojne sudbine sporednih junaka poput, rođaka Blagoja, doktora Lukača ili pukovnika Lončarevića, ali one ne da rasplinjuju centralni motiv knjige, već ga samo dodatno ističu. Ove epizode su priče koje na neki način koristite kao vezivni "materijal" za centralnu pripovijest.

SAVIĆ: Tačna je konstatacija u ovom pitanju. Navedena trojica koji su odigrali važne uloge u našim životima časno su živjeli i baš zbog toga bili žrtvovani. Ali to je najviše hrišćanski zar ne? Stradalni put i Golgota! Blagoje nam je trebao da osvijetlimo situaciju na Kosovu i Metohiji. Ako bih ga gramatički označio, on bi bio glagolski pridjev trpni. Svi mi trpimo, nosimo svoj krst i vijenac od trnja. I porobljeni smo, a pravimo se da smo slobodni. Jednu pjesmu počeh ovako: "Zašto dva roba, rode, čedo Slobode rode, a dvije slobode uvijek jedno ropstvo?"

GLAS: Kada nas više ne bude, ostaje ono što smo stvorili i ostavili: djela, riječi, pamćenje, istina, ali priča iz ovog romana djeluje kao nemoguća fikcija, da je nisu proživjeli u stvarnosti ljudi od krvi i mesa. Koliko je teško bilo u zanatskom smislu napraviti granicu između stvarnosti i fikcije?

SAVIĆ: Svi događaji su stvarni, nema fikcije i ta Istina i Sloboda je ono što zaprepašćuje čitaoca. Kad pišem, nemam na umu zanat, ni okvir ni fabulu, nemam ni plan. Uključim Baha ili Leonarda Koena i padnem u duboki i nadahnjujući stvaralački trans. Ali ako pitate da li pažljivo istražujem činjenice - to da! Zato sam roman pisao četiri godine. I otac mi je prigovarao da će otići na onaj svijet prije nego što ja to završim, a ja mu kažem: "neka smrt sačeka" i shvatim da je to odličan naslov. I bi tako! Citirao bih sjajnu impresiju Maje Iskjerdo, psihologa (i supruge preminulog čuvenog slikara Miloša Šobajića): "Ovo je knjiga koja boli i podiže. Ako bi je smrt čitala, možda bi se i ona zamislila i sačekala još malo".

GLAS: Vaša prethodna knjiga "Ljubavi, volim tvoj jezik" zbirka je poezije, ali ponovo konstruisana u netipičnoj formi, da bi se vjerno prenijela tema kojom se bavite u ovoj knjizi stihovima, crtežima i videima. Koliko je u organizacionom smislu bilo teško napisati knjigu na 22 jezika, koja okuplja više od 100 umjetnika u njenom stvaranju?

SAVIĆ: Na projektu te zbirke u formatu monografije u kojoj je 80 pjesama ljubavne poezije radio sam 10 godina. Ali sama ideja za ovu formu koja premošćuje jezik kao prepreku za poeziju je rođena prije šest godina za vrijeme mog boravka u Kini. Ta multimedijalna knjiga čijeg se nezaboravnog naslova ljudi formalno ustručavaju, a intimno ga neporecivo vole, ne može se lako objasniti. Trebalo bi nam puno prostora. No oni koji nemaju privilegiju da tu knjigu imaju (a mogu da je nabave kod mene), najjednostavnije će da je dožive ovako: Na televizoru, kompjuteru ili telefonu uključite "Jutjub", potom ukucate @velimir-savic i tako otvorite moj zvanični kanal posvećen toj izuzetnoj knjizi; trenutno su tamo 54 videa, pjesme, filmovi i intervjui za obje knjige. Uživaćete u projektu 100 +1 umjetnika, znam.

GLAS: Pišete, izdajete, organizovali ste nekoliko promocija. Kako su ljudi reagovali na obje knjige, da li su tačne tvrdnje da se danas ne čita ili je to floskula kojom se opravdava odsustvo jasne i definisane kulturne politike, ne samo prema književnosti, već i ostalim umjetničkim formama?

SAVIĆ: Autor sam više knjiga, pjesama, pripovjetki, eseja, evo i romana. I urednik sam, član žirija. Ove dvije posljednje knjige koštaju zajedno 15.000 konvertibilnih maraka. Ušteđevina - koju nisam štedio. Jedna je štampana u hiljadu primjeraka, druga u pet stotina. Bogato su opremljene, a vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta su radili potpuno besplatno, iz ljubavi prema umjetnosti i ideji. Nisam morao da plaćam prevodioce, ni slikare, ni glumce, ni izradu video-materijala. Niko mi nije pomogao finansijski, ni jedna institucija kojoj sam se obratio. Samo jedan čovjek za prvu i jedan za drugu knjigu, oba samoinicijativno i to zato što su shvatili veličinu ideje. Toliko i direktno o "kulturnoj" politici (rekao bih politika kulture) i podršci umjetnicima. A čitaoci... mislim da vole moje knjige. Zapravo znam, kažu mi.

GLAS: Za kraj kakvi su planovi u vezi sa promocijom romana "Neka smrt sačeka" i generalno daljim književnim radom?

SAVIĆ: Ovaj intervju je najava budućih promocija, a moje su promocije žive, igrokazi. Putovaću i radovati se novim čitaocima. Počeo sam novi roman. Neobičan i snažan će  biti, jer zašto bih bespotrebno trošio celulozu? Trudim se i trošim kao da pišem jevanđelje. To je trka sa životom.

A smrt - neka sačeka!

Pisanje

GLAS: Tokom života i karijere bavili ste raznim profesijama, ali od čitanja, a kasnije od pisanja, niste odustajali. Šta je za Vas bila književnost i otkud ta fascinacija riječima zabilježenim na strancima knjiga?

SAVIĆ: Da, i živio sam od pisanja, bio sam novinar. Kao uostalom i Remark, Ljosa, Momo Kapor, brojni poznati i nepoznati pisci... Mogu da budem štur, škrt, jezgrovit, da riječi cijedim kao Marko Kraljević suvu drenovinu. Naučio sam to. No, neću, fasciniran ljepotom i dubinom našeg maternjeg jezika, ronim u te beskraje, bogatim i sebe i čitaoce. Stil se vidi i iz ovog intervjua. Zato volim Markesa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.