Tanja Stupar Trifunović za „Glas“: Nemoguće je izmjeriti pustoš rata

Nagrade imaju svoje dobre i loše strane. Skreću pažnju na knjigu, a imaju i finansijski udio, što je, s obzirom na slabu zaradu od vlastitog rada, koja mahom prati pisce, isto značajan segment. NIN-ova nagrada ima još jak uticaj na čitaoce, ne ulazeći sada u to da li je uvijek opravdan ili nije. Uz pojačano interesovanje za knjigu, ide i pojačano interesovanje za autora, što jeste pomalo stresno.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Tanja Stupar Trifunović, književnica, objašnjavajući koliko ulazak u najuži izbor za NIN-ovu nagradu njoj znači lično, a koliko njenom romanu "Duž oštrog noža leti ptica". Jedna od najtalentovanijih književnica svoje generacije kaže da je ova nominacija bila jedna vrsta potvrde da je napisala dobar roman, kojim je prije svega pomjerila vlastite umjetničke standarde, ali u isto vrijeme dobila poštovanje i publike i kritike.  

- U svoj toj priči o romanu najznačajnija mi je upravo ta prihvaćenost pa i prilična usaglašenost od strane čitalačke publike i kritike u doživljaju knjige - rekla je Stupar Trifunović.

GLAS: Sačuvali ste tradiciju dugih i poetskih naslova Vaših romana, ali u odnosu na prethodna dva, novi roman "Duž oštrog noža leti ptica" dao je značajnu promjenu, kako u tematici, tako i u formi? Bavite se ratom, istina na dosta indirektan način, a roman osim dužine ima i dosta šturiju rečenicu, kraće forme i direktnije emocije! Šta Vas je nakon skoro 30 godina vratilo ratu, rodnom kraju i toj direktnosti izraza?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Postoji vjerovatno više faktora. Neki su svjesni, neki nesvjesni. Spremnost da se sada suočim sa tim, činjenica da se sa vremenske distance o ratu može racionalnije razmišljati i kritički ga sagledati. Moglo bi se vjerovatno naći još puno razloga, ali ono što je meni bilo iznenađujuće je to da se istovremeno pojavilo više romana o ratu, što je ove godine bilo vidljivo i u užim izborima i NIN-ove nagrade i "Beogradskog pobednika". Indikativno je da nešto "radi" u pozadini kao motivacija na širem planu. Rat u Ukrajini, izraelsko-palestinski sukob, sve veće prisustvo te ratom nabijene atmosfere, kakvu smo mi imali u vazduhu devedesetih, i mislim da je bila nesvjesni ili svjesni okidač mnogim autorima za pisanje ratnih priča.

GLAS: Djeluje da ste kao autor vlastiti spisateljski jezik dobro prilagodili podneblju u kojem se radnja odvija, postao je ogoljeniji, oštriji, spreman da posiječe i ubode čitaoca pa čak i ozbiljno povrijedi, kao kamen i trnje u dalmatinskom zaleđu.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ideja knjige je i bila da jezik bude svezan uz podneblje, njegov mentalitet i atmosferu, da čitaoca dodatno uvuče u taj ambijent, da mu prenese njegove mirise, prizore, način na koji ljudi žive u miru i takođe način na koji im rat transformiše živote. Možda je u tom bilo i malo želje da bude sačuvan izgubljeni zavičaj sa njegovim ljepotama i stravama, da ono što iščezava bude oteto od proždrljivog vremena, da ožive zvukovi, stari strahovi, vile koje su zavodile mještane po mračnim sjecištima seoskih puteva, da negdje budu sačuvani glasni, brbljivi i jurodivi ljudi koji su hodali selom.

GLAS: Ova svedenost forme prisutna je u Vašem pisanju još od grafičke novele "More je bilo mirno", nastavila se u zbirci poezije "Zmijštak", da bi eskalirala u "Nožu". Koliko je sama tema romana uticala na tu svedenost rečenice, a koliko je to posljedica "brušenja" zanata?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ima od svega toga pomalo. Primijetila sam da u pisanju imam dvije faze, jedna je, nazovimo je tako, opširna, a druga svedena. To se možda može bolje primijetiti u pjesničkim knjigama, koje ciklično variraju od dugih i složenih stihova do onih svedenijih, kao u "Zmijštaku". I te faze se smjenjuju. Sada sam već duže vrijeme u ovoj svedenijoj, kada me "viškovi" iritiraju.

GLAS: Dotakli smo se već rata kao teme, tj. katalizatora radnje ("rat je iščekivanje"). On se dešava negdje u pozadini, kao daleka, ali stalna opasnost koja visi nad stanovnicima sela i glavnim junakinjama Vanjom i Milenom, ali njegovo prisustvo u selu dozirali ste na jako male doze, uglavnom na počeku poglavlja. Posljedice rata su sve strašnije i sve veće po živote stanovnika sela kako i rat i roman odmiču i kako se on pužući postojano fizički primiče selu do završne tragedije.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Bila mi je dragocjena dječija perspektiva, njihova nesvjesnost i naivnost, koja još nema jasne predstave, već ima slutnje nečega što dolazi i kroz naslućeno je zapravo bliže istinama.

Lako se ove generacije koje su to proživjele mogu prisjetiti, u zraku se pred početak rata čak osjećala izvjesna euforija, iščekivanje, nabujali nacionalni zanosi sa svih strana, prezir prema društvu koje se raspadalo. Rađalo se nešto novo. Kao djeca nismo imali toliku svijest o opasnosti novog, dok ono nije počelo da lupa izloge po gradu, kuće pa poslije i ljude. Euforija novim društvom pretvorila se u strah od nepoželjnosti, koji se u Vanjinom slučaju samo transformiše iz jednog straha u drugi, sa stalnim pritiscima i pokušajima adaptacije, dok se ne desi obrt i nepristajanje na to.

Htjela sam prikazati gradaciju rata, kako se on "uvlači" u ljude i šta biva poslije kada zavlada svom silinom ljudima i seoskim putevima. I šta ostaje kada ode. Teško je bilo izmjeriti tu mjeru pustoši.

GLAS: Niste od pisca koji svoju prozu definišu rodom, ali ovo jeste na neki način ženski roman o ratu, koji se bavi sudbinom majki, supruga i kćerki, koje rijetko imaju značaj za sam rat i njegov vojno-strateški aspekt, ali njegove posljedice daleko brutalnije osjećaju nego vojskovođe ili daleko bilo, političari? Čitav jedan ogromni mozaik tragičnih ženski sudbina u pozadini velikih istorijskih i ratnih zbivanja, koje rijetko koga zanimaju, osim, onih kojima se, nažalost, dešavaju.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ne definišem svoje pisanje rodom, ali mene u ovom svijetu, ali i svijetu književnosti, i te kako definiše moj rod. Svjesna toga stvorila sam junakinje kroz koje se vidi kako to njihov rod oblikuje njihov život mimo njihove volje, za šta je prostor Dalmacije, otkud sam rodom, svojevrstan lakmus papir. Čim se rodite, tu stižu jasne poruke o tom kako je "žensko tuđe čeljade/tuđa radost" i brojne inačice izjave koja proriče i poručuje da ste tu, u vlastitoj kući privremeno, da ste tuđinka, drugo i da ćete u skladu s tim ići u neku drugu kuću.

Brzo spoznate da vam je i prezime privremeno. Žene odmah dobijaju poruke o promjenjivosti i nestabilnosti svog identiteta. Jezik kolokvijalnih uzrečica odaje: "Kad muška glava govori" i "Ćuti, ženska glavo". Muškoj glavi se daje važnost govora, ženskoj ućutkivanje sa prizvukom aluzije na ludi, besmisleni, trivijalni govor. Pozitivan prizvuk nema ženska glava, ali ima ženska ruka: "Teško kući bez ženske ruke", one su u radnoj, ne u mislećoj funkciji. Logično je da su žene zaključile da su njihova iskustva manje važna, da je njihov trud manje važan i da su najzad i njihove kćeri manje važne od njihovih sinova pa su se silno upinjale da rode sinove i kćerkama su prenosile poruku nevažnosti. Trebalo je i trebaće još puno vremena da budu ispravljene nepravde nanesene ženskom svijetu kod nas, koji je iznio teret očuvanja porodica i podizanja djece u nezavidnim i nama danas teško zamislivim okolnostima.

GLAS: Likovi Vanje i Milene povezani su međusobnom željom Vanje da ima slobodu Milene, a Milene da ima porodicu i ljubav kao Vanja, ali sloboda i ljubav ispostave se kao tragične stvari za obje. Koliko je bilo teško Tanju distancirati od Vanje u pravom proznom omjeru i koliko je bilo teško stvoriti Milenu, jednu od najtragičnijih figura u Vašem opusu, dijete koje nije želio niko i koje je tražeći tog željenog nekog zauzvrat dobilo samo zlostavljanje i nasilje?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: O romanu se prvo misli, kada likovi krenu oživljavati u svijesti i pričati svoje priče, tada počinje pisanje.

Iskreno bilo mi je teže kreirati Vanju nego Milenu. Pisala sam roman iz Vanjine perspektive i odjednom se pojavila Milena. Malo je sada blesavo reći vidjela sam u svojoj svijesti Milenu i odlučila poslušati šta priča. Naravno da se to pojavljivanje lika ne dešava ni iz čega, da se kristalizuju neka davna sjećanja, priče koje neoprezno skliznu do dječijih ušiju i pretvaraju se u mutne djetinje predstave stvarnosti, pročitane priče i sve se to ukombinuje i ugradi u lik.

Što se tiče njihovih sudbina, one istina reflektuju jedna drugu, krećući se kroz život, kao i svi mi, opsjednute su svojom fantazijom i idejom vodiljom koje su se formirale iz njihovih unutarnjih gladi, u jednom slučaju, ljubavlju, a u drugom, slobodom. Život se uvijek ispostavi kao nešto drugo. Ogromna glad za ljubavlju koju u sebi nosi Milena je jedna od najopasnijih i često najtragičnijih gladi, jer vas goni da bez promišljanja zagrizate u bilo šta što bi moglo nekom napuštenom i nenaviklom na ljubav nalikovati na ljubav. Za Milenu privid ljubavi samo je još jedno novo stradanje. Strašno je to, ali stvari tako funkcionišu, djeca koja nisu naučena da dobijaju i prepoznaju ljubav tražiće je na najgorim i najcrnjim mjestima, tamo gdje je nema, tamo gdje je gora i crnja glad nego što je u njima.

GLAS: Da li zbog rata kao "muškog" posla niste baš naklonjeni muškarcima u ovom romanu, koji su redom prikazani ili kao nasilne i opasne figure ili sa druge strane kao inertne osobe, koje svojim nedjelovanjem i tupim pristankom na patrijarhalni ključ ratnog herojstva ("pišulje u ničemu ne mogu biti bolje od muških") dovode pomenutim inertnim pristajanjem na nametnute obrasce svoje porodice u opasnost i stradanje, čije se posljedice dugo osjećaju čak i kad mir dođe?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Čini mi se da sam bila blaža u odnosu na stvarnu sliku. Veliki problem seoskih zajednica je činjenica o kojoj se slabo govori, da su, u značajnom procentu, odrasli muški stanovnici bili, pa nije prejaka riječ, alkoholičari. To počinje još u mladosti, pa i djetinjstvu. Po selima se puno pije, to je dio podrazumijevane tradicije koju niko ne preispituje. Ako tome dodamo rat i sve što on sa sobom nosi, jasno je kakvi prizori mogu iz toga proizaći i proizlazili su. U opisanom selu se, kao i u većini sela, od toga prave humorističke skaske, ali kada bi se razgrnuo taj gorki smijeh, iza njega bi stajala lica prebijanih žena i djece, zapuštenih života i zajapurenih likova nasilnika za koje su svi smišljali neka opravdanja. Galerija nasilnika i zlostavljača je posuđena iz života i spakovana u priču. Ostali muški likovi, koji su u pitanju, a mogla bih se s tim složiti, označeni kao pasivni i inertni su takođe slomljeni od strane patrijarhata, često i sami žrtve porodičnog nasilja, koji ili samo nastave ili se slome, jer ne nađu snagu da sebi priznaju da nešto nije u redu i da traže pomoć. Takav je lik oca u romanu koji nema snage da se odupre ratnoj destrukciji oko sebe i da izbavi porodicu iz nje.

GLAS: Jedno je sigurno, roman ima dobre kritike, jako je čitan, među kandidatima je za glavne nagrade za romane na srpskom jeziku, ukratko ljestvica je podignuta uvis. Šta možemo očekivati od Vas dalje, novi roman, knjigu poezije ili nešto treće?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Obično se desi da pišem knjigu pjesama i roman paralelno pa bi tom logikom sada trebalo da ide knjiga pjesama. Imam odavno jedan nezavršeni roman za koji još nisam sigurna da li ću mu se vraćati. Tako da ne planiram, pustila bih to da ide nekim svojim tokom, prevelika očekivanja me plaše.

Žanr

GLAS: Zanimljiv je jedan drugi aspekt romana, sve snažnijeg oslonca na atmosferu blisku žanrovskim formama trilera i horora, jedne tihe paranoje koja u nekoliko riječi bezazleni izlet na more, dječiju igru sa gušterom ili porodični izlet u okolinu sela pretvori u mučnu i jezivu scenu nalik hororu.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Zanimljivo mi je zapažanje, nisam o tom razmišljala, ali mogla bih odgovor svesti na to da rat jeste horor i da je ta bliskost stigla otud.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.