Tanja Stupar Trifunović, književnica, za “Glas Srpske”: Pisci uvijek otvarali vrata tabu temama

Milanka Mitrić
Tanja Stupar Trifunović, književnica, za “Glas Srpske”: Pisci uvijek otvarali vrata tabu temama

Ono što sam naučila baveći se književnošću je da ne postoje tabu teme i da su pisci često bili među prvima koji su simbolički u svojim djelima otvarali ta vrata koja je određeni društveni kontekst tabuizirao.

Za svakog autora je bitno da piše o temama koje su njemu važne, koje osjeća i kroz koje se može izraziti.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučka književnica Tanja Stupar Trifunović, osvrćući se na djelo “Otkako sam kupila labuda”. Ona će biti gost ovogodišnjeg izdanja Festivala književnosti “Imperativ”, a nastupiće u okviru programa “Poeziju će svi čitati”.

- Meni je od same teme važniji način na koji se njoj pristupa i jezik knjige. Pogotovo u romanu, koji gotovo da je nesvodiv na jednu temu i koji ima tendenciju da obuhvati makar segment života, a to često podrazumijeva mnoštvo isprepletenih tema. Kada govorimo o knjigama, dešava se da ih, da bi nam ih bilo lakše predstaviti javnosti, svedemo na osnovnu temu, što pojednostavljuje stvari, ali stvara i nesreću da navodi na pogrešne, paušalne i često banalizovane zaključke - dodala je ona.

GLAS: Šta je sve i dalje tabu u književnosti? I da li je dovoljno progovarati o nekim temama? Mislite li da to svi koji se okušaju ili skupe hrabrost, u stvari i učine na pravi način?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Sve teme su dobre, ali sva izvođenja nisu. Mi živimo u svijetu koji je trajno takav, zarobljen u podjelama, interesima i pregrupisavanjima. U kojem su kao po nekom obrascu jedni pravovjerni, a drugi krivi. U takvim situacijama lako se poseže za nasiljem. Čim obezvrijedite nekog i smatrate se boljim, eto nevolje. Zavisno od društvenog konteksta te grupe i moć su drugačije raspoređene, ali “igra” u kojoj je neko označen kao manje vrijedan pa ga možemo eksploatisati, potpuno obezvrijediti pa u krajnjem i uzeti mu život je prisutna. Negdje su to pripadnici druge klase, negdje nacije i/ili vjere, negdje su pol ili seksualna orijentacija podloga za diskriminaciju drugog.

GLAS: I u književnosti mogu da nađu razumijevanje?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Sklona sam vjerovati u to da je književnost oduvijek pokazivala tu tendenciju da razumije drugog, da okuplja i uboge i prognane i nesrećne i nevoljnike koji često nisu nalazili načina da budu djelom većinskog društvenog poretka koji je rijetko imao sluha za drugačije. Kada se osvrnemo unazad, vidjećemo da je pravda ka kojoj čovjek svojom suštinom teži često bila na strani te neshvaćene i proganjane manjine, a ne glasne i snažne većine. Promjene i napredak su dolazili od pojedinaca ili manjinskih grupa. To su sve stvari o kojima se govorilo, govori, a i u budućnosti će se govoriti u književnosti. Ona je kao ono ogledalo koje uvećava ne da bi se bolesno naslađivalo u manjkavostima, nego da bi ih se lakše uočilo i upoznalo sa njima.

GLAS: Mislite li da nam budućnost nosi bolji svijet u kojem neke stvari neće biti odbacivane zato što su drugačije?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Preostaje nam da se nadamo i da ga koliko možemo činimo boljim. Prošlost nam možda neće dati previše optimizma, ali će nas pojedinci koji su istrajavali u tom nastojanju ohrabriti i inspirisati da i mi pokušamo svijet načiniti ljepšim mjestom.

GLAS: Da li ćemo na ovim prostorima moći ikada da živimo od umjetnosti?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Kod nas nikad umjetnost nije imala neki posebno dobar status u društvu. Nekada je to bilo bolje, nekada gore, ali može se to svesti na skromno. S obzirom na to da se prostor raspadom zemlje umanjio i rascjepkao te da smo dodatno osiromašili ratom - to skromno se svelo na vrlo malo. Ne bih da ovo bude još jedno naricanje kako se od umjetnosti ne može živjeti. Mi od nje živimo trajno od kad postoji, kao ljudski izraz i potreba i nužno je zapitati se kako su neka društva svjesna ove vrijednosti dok je druga gotovo ignorišu. I vjerovatno će i u budućnosti ona kod nas, u materijalnom smislu, donositi malo ili ništa. I dok to bude tako i napredak društva u kojem živimo će varirati između malo i ništa. Koliko cijenite stvari duha, u takvoj stvarnosti živite.

 GLAS: Da li biste za sebe rekli da ste pesimista, optimista ili realista što se pogleda na svijet i društvo tiče?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Za sebe bih rekla da sam idealista. Da nisam, bavila bih se nečim drugim, a ne pisanjem. Bez idealizma, ma koliko ljudi bili podsmješljivi prema njemu, ništa ne bi nastalo.

GLAS: Šta danas može da nas spasi od nas samih? Smatrate li da se ljudi u ovom vremenu plaše da budu sami sa sobom?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Jedino se sami (svojim izborima) možemo “spasiti” od sebe samih. Užurbanost postoji da ne bismo bili sami sa sobom i da bismo “bolje” pobjegli od sebe. Istrajavati u sebi to je jedna zeznuta i teška vještina. Ne u predstavi ili onom što mi mislimo o sebi, nego u stvarnom sebi. U svom sopstvu sa svim njegovim darovima i zamkama.

GLAS: Šta biste rekli da je Vama kao književnici najveća sloboda?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Zvuči kao stereotipan odgovor, ali pisanje mi je najveća sloboda. Odabrala sam tu vrstu slobode i dala joj prednost nad ostalima.

Džep

GLAS: Šta biste mogli da nam kažete o pokretanju “Džepa” u Banjalučkom studentskom pozorištu?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Učinilo nam se da nedostaje jedno takvo mjesto gdje bi se okupili ljudi koji pišu ili imaju neku sličnu formu umjetničkog izražavanja, gdje je akcenat na izvođenju i direktnom kontaktu sa publikom. Za sada to dobro ide i publika pokazuje sve više interesovanja. Koncept je takav da za pojedine programe naplaćujemo ulaznice po simboličnoj cijeni da bismo mogli platiti izvođače i njihove troškove dolaska, jer često imamo i goste iz drugih gradova. Nažalost imali smo neželjenu korona pauzu i pratimo situaciju da bismo u skorije vrijeme mogli opet pokrenuti programe.

Preminula Isidora Bjelica
Preminula Isidora Bjelica
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana