Stevo Grabovac prvi put za medije u Srpskoj nakon osvajanja NIN-ove nagrade: Živimo u eri pritiska da treba misliti pozitivno

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Stevo Grabovac, književnik i laureat 70. NIN-o­ve nagrade za najbolji roman, komentarišući da li je bio iznenađen, kada je saznao da je njegov drugi roman u karijeri, nazvan “Poslije zabave”, trijumfovao u trci za ovu prestižnu nagradu. Pisac, već hvaljenim prvencom “Mulat, albino, komarac”, ušao u uži izbor za NIN-o­vu nagradu, kaže da vjeruje da je sud žirija vođen književnim mjerilima, ostavljajući sva druga tumačenja u sferi bespotrebnih nagađanja.

- Mislio sam da ne postoji šansa da je dobijem, ali po svemu sudeći žiri je ove godine ipak odlučivao manje ostrašćeno, vezano za političku ili ideološku priču, više su vođeni književnim razlozima. U ovom slučaju želim da vjerujem da je književnost pobijedila sve ostale faktore koji utiču na odluku žirija - dodao je Grabovac.

GLAS: Od trenutka kada ste postali svjesni da ste dobili nagradu, znali ste da slijedi oluja pitanja i preispitivanja. Koliko je teško pričati umjesto pisati književnost?

GRABOVAC: Jako teško. Mislim da je tu Marko Tomaš rekao: “Napišem knjigu i onda dvije godine pričam o toj knjizi”. Dobro, da ne pretjerujem, ovo je jedna od ljepših stvari koje sam doživio kao pisac. Ne mislim da mi je teško, u smislu da ja to ne mogu da podnesem, jer se trudim da svakom izađem u susret koliko god mogu. Poštujem novinarsku profesiju i koliko god je u mojoj moći, trudim se da budem svima dostupan. Jednako se trudim da budem što iskreniji u tome što govorim, jer najlakše bi bilo sad naučiti tekst pa ga ponavljati kao papagaj svima. Često sebe uhvatim da se preispitujem kada me ljudi pitaju za neke dijelove knjige ili se dohvate citata, pa onda moram da mislim što sam neke stvari napisao. Međutim, to je ide u opis posla, stisnem zube, odgovaram, čekam da se situacija smiri.

GLAS: Prvi roman napisali ste tokom rada u praonici, a drugi u prodavnici, što daje hemingvejski ili karverovski šmek životnosti, u odnosu na sveprisutnu mistifikaciju književnosti kao neke visoke umjetnosti?

GRABOVAC: Djelimično jesam, takva vrsta književnika, u pogledu jednostavnosti i tečnosti stila, ali prije svega, u smislu, da ne vidim pisanje kao nešto posebno, nego kao unutrašnju ljudsku želju ili potrebe za pisanjem, koja se nadograđuje radom. Danas se pojam pisac olako stavlja kao epitet, kao profesija, pošto živimo u kapitalističkom svijetu i sve mjerimo, kroz prizmu, da li živiš od toga i je l' ti to plaćeno. Legitimno je posmatrati stvaralaštvo i kroz taj aspekt, ali pisac je nešto što postoji u tebi, što si od početka, tako da mislim da je nebitno čim se baviš i u kakvim si okolnostima pisao. Sa druge strane, ta životnost i realni svijet u kojem živim, svijet radničke klase ili običnog čovjeka, mi je mnogo više pomogao negoli odmogao. Uvijek postoje životne, egzistencijalne borbe sa kojima se čovjek nosi iz dana u dan, ali sad, kad iz ove perspektive gledam, možda mi je to bio vjetar u leđa, jedan još jači podstrek da pišem. Kada se vratim na vrijeme nastanka “Mulata” i na ovaj posao, koji sada radim - lakše je pisati u prodavnici, nego u auto-praonici. Priroda posla u trgovini je drugačija, obično sad ljudi misle da ja nosim neke kutije preko leđa, radim i to, ali imao sam više vremena za pisanje, što se vidi, roman je mnogo obimniji (smijeh).

GLAS: Koliko je pisanje jedan zanat, težak i posvećen rad, a koliko inspiracija i nadahnuće?

GRABOVAC: Pisanje je sve to. Kada imaš dobru ideju, treba da prođe dosta vremena da ona postane pisana riječ. Jedan sam od onih koji misle da ne treba ­baš previše srljati, da ne bi trebalo prvo što ti padne na­ pamet napisati. Treba to zapisati, ali ne treba objaviti. Vidim da je danas to postala neka vrsta trenda, ljudi misle da ono što do čega oni dođu i zapišu, da je to odmah automatski umjetničko djelo. Da se ne lažemo, nije! Potrebno je mnogo rada. Čovjek stvarno mora da bude spreman da odbaci gomile teksta, to sam recimo uradio sa ovim romanom, jer je u prvoj verziji imao oko 800 stranica. Roman je i sada obiman, ali sam odbacio stranice i stranice teksta, plus urednički rad, koji je sve uredio i zgusnuo tekst na nekih 400 strana.

GLAS: Roman slijedi tradiciju prethodnika, pulsirajući u ritmu rokenrola, filma i pop kulture. Koliko su Vas takvi uticaji oblikovali kao pisca i doveli do stvaranja tog autorskog rukopisa?

GRABOVAC: Na to gledam kao na neku vrstu škole. Nemam akademsko zvanje, nisam u formalnom obrazovanju, ali to je bila moja škola, “ulični fakultet”, iako se grozim tog izraza. Na pisanje mojih romana uticao je recimo ratni film “Idi i gledaj”, opus Tarkovskog ili EKV i “ Nirvane”, koliko i proza Danila Kiša ili nekog drugog pisca. Moje rečenice su prisutne u realnom, normalnom razgovoru, teško će moji junaci pričati u metaforama, koje moj čitalac kojeg uvijek vidim kao sagovornika ne bi mogao razumjeti. Hoću da budem razumljiv u svojim knjigama, nemam ništa protiv pisaca koji se oslanjaju na stil, na jezik, ali ja nisam takav profil pisca, nisam ni pokušao da eksperimentišem u tom kontekstu. Važno mi je da kad prenosim neku priču, da je ispričam kao što pričam, da steknemo više bliskosti sa sagovornikom.

GLAS: U kom omjeru se miješaju Vaš stvarni život, a koliko fikcija u oba romana?

GRABOVAC: Prvi i drugi roman su lična priča. Lična u tom smislu da to jeste moja priča. Ne postoji bolja definicija osim baš tih riječi, lična priča. Postoje savremeni pojmovi, poput autofikcije, ali meni su strani. Autobiografski roman nije, ima tu dosta autobiografskog, ali ovo nije dokumentaristička proza. Trudio sam se da iznesem prave detalje i realne stvari, likovi u romanima su temeljeni na stvarnim ličnostima, ali tu je dosta stvari mijenjano iz poštovanja prema tim likovima i ličnostima na kojima su ti likovi temeljeni.

GLAS: Da li ste osjećali neku vrstu straha da se pretjerano ne ogolite pred čitaocima, koje biste možda prećutali u razgovoru sa sobom?

GRABOVAC: Naravno, u svakom pisanju postoji dosta pretjerivanja, možda zvuči, kao da se pravdam, jer opisujem pojedine epizode iz mog života, pa ljudi koji čitaju moje knjige mogu recimo zaključiti da ja samo pijem i drogiram se, jer tako ispada, kad se čitaju moji romani. Ipak, to su pojedine epizode, iz prošlosti, koje se pominju i koje su zgusnute ili kondenzovane u romanima. Interesantno je da ja ne pijem alkohol, posljednjih nekoliko godina, o drogiranju da ne pričam, osim ako se ne računaju tablete za glavobolju. Nemoguće je postaviti jasnu granicu između fikcije i autobiografskog u ovim romanima, to se preklapa i varira u svrhu pričanja same priče.

GLAS: Odbili ste svog junaka staviti u ulogu žrtve, tako omiljene književne pozicije u toj postratnoj književnosti.

GRABOVAC: Možda je pogrešan izraz, ali malo me šta iritira kao lažno pozitivni mislioci. Živimo u eri pritiska da treba misliti pozitivno, da treba da živimo pozitivno, što su glupe i banalne priče koje se serviraju maltene u svemu. Ne želim da doživljavam tu lažnu vrstu optimizma, jer ne mogu da zanemarim postojanje te druge tamne strane u svačijem životu. Činjenica da čovjek preživi sve to, da je ostao živ, da nastavlja dalje, može se posmatrati kao optimizam. Ne pričam o ljudima koji su digli ruku na sebe, možda su odustali u nekom momentu od ideala, od stvari u koji su vjerovali, ali su pronašli nešto što ih je tjeralo da izguraju do kraja.

GLAS: U prvom i drugom dijelu romana, radnja se odvija sporo, sa skokom u naraciji, da bi u trećem dijelu knjiga dobila strelovito ubrzanje, atmosfera dotiče momente horora, ostavljajući glavnog junaka, ali i čitaoce emocionalno slomljene. Koliko ste svjesno, a koliko instiktivno postavljali takav ritam romana?

GRABOVAC: Kad sam pisao, pokušao sam da ispričam prije svega tu priču. Priča u prva dva dijela je morala da bude ispričana polako, kao što je u drugoj polovini romana moralo da se nađe nešto užasno. Znao sam da ću morati doći do toga jer roman se bavi tim temama kojima se bavi, onda jednostavno mora da dotakne i najdublji užas. Dugo sam razmišljao o tome kako da poštedim čitaoca, čak sam i o tome razmišljao kad sam pisao baš te brutalne horor scene. Koliko i do koje granice da idem? Međutim, shvatio sam na kraju ljudi koji čitataju, čitaće sve.

GLAS: Nemoguće je pisati o zločinu, a ne okrvaviti ruke?

GRABOVAC: Apsolutno!

GLAS: Iza ovog zločina, koji na makroplanu dominira romanom, odvija se i potresan mikrozločin, u porodičnom krugu na relaciji otac i sin. Koliko generacijske skripte nasilja unutar porodičnih odnosa oblikuju postupke glavnih junaka i možemo li se oduprijeti tom porodičnom prokletstvu?

GRABOVAC: Možemo. To je dio romana koji je najviše fikcija jer sam pokušavao da rekonstruišem lične istorije i namjerno nastavio u tom kontekstu priče. U stvarnosti nije bilo tako. To je bila neka vrsta lične zadovoljštine kroz tu priču. Priča i jeste završila na neki način, bez mog uticaja. Sad ovo zvuči kao mistifikacija, ali peti dio završava još jednim zločinom koji pripisujem svom junaku, a u stvarnosti se taj zločin zaista desio i nema veze sa mojim junakom. Opet, ako ćemo sad pričati o tim nekim nejasnim univerzalnim silama, koje ja zaista ne razumijem i ne usuđujem se da sad nešto tu pretjerano pričam, ta vrsta zadovoljštine se zaista desila u stvarnom životu, iako ja nemam veze sa njom.

GLAS: Koliko ste stravičnu prirodu zločina nad romskom djecom, kojim se bavite u romanu, iskoristili kao oružje za izazivanje dubokih reakcija kod čitaoca u vremenu koje sve manje ima empatije, sve manje saosjećanja za bilo koga drugog?

GRABOVAC: Upravo sam ga zbog toga i pisao. Efektivno to ponavljam stalno u posljednje vrijeme, meni je prvo bilo neshvatljivo kad sam saznao da može da postoji neko ljudsko biće, čovjek, kao što smo mi koji možda ima porodicu i djecu i koje funkcionišu u nekom normalnom okruženju, može da počini takve stvari. To je prvo što mislim da bi svaki čovjek zdravog razuma trebalo sebi da postavi kao neku dilemu. Druga stvar jeste da nikog nije zanimalo, kako se to uopšte desilo i kako se zataškalo. Nije jednostavno dvadeset mačića podaviti, to je monstruozna stvar, a kamoli dvadesetoro djece ubiti na surov i takav užasan način. Imao sam želju da na neki način utičem na savjest čitaoca. Nemam razloga da osjećam svoju savjest čistom, mislim da je moja savjest čista vjerojatno ne bih pisao. Moja savjest nije čista sa te strane što sam pripadnik ljudskog roda, čak i treba da osjećamo neku vrstu odgovornosti. Kada se takve stvari dese, moraš da imaš ljudsku empatiju, osjećaj koji će u tebi izazvati - kajanje, tuga, bilo šta, mora da izazove nekakvu refleksiju, ako ne izazove, moramo se pitati šta je sa nama.

Planovi

GLAS: Čuveni sindrom “drugog albuma” ili u ovom slučaju druge knjige, više ste nego uspješno prevazišli. Koliko Vam je ova situacija postala jedna vrsta opterećenja za treću knjigu ili bilo kakvo pisanje?

GRABOVAC: Trenutno pišem SMS poruke i odgovaram na pozive iz medija i institucija (smijeh). Atmosfera je takva da nema šanse da se posvetim bilo čemu smislenom. Imao sam ideje koje sam počeo da razrađujem, to sada još uvijek stoji na nekom nivou ideje, trebaće vremena da se ovo malo sve slegne i da se ova situacija smiri pa da se posvetim tome i uopšte ne sumnjam da će se to desiti. Ne volim davati predviđanja, jer otkud znam gdje će me priča odvesti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.