Stevka Kozić Preradović objavila knjigu putopisa "Pokradeni putnik": U inat kradljivcima sreće i otadžbine

 Branislav Predojević
Stevka Kozić Preradović objavila knjigu putopisa "Pokradeni putnik": U inat kradljivcima sreće i otadžbine

BANjALUKA - Književnica i pjesnikinja Stevka Kozić Preradović objavila je, u izdanju "Besjede", svoju novu knjigu, zbirku "Pokradeni putnik".

Radi se o antologiji putopisa objavljenih u književnoj reviji "Sutra", a pisanih tokom perioda pandemije virusa korona 2020. godine, kojima je autorka prekraćivala vrijeme tokom izolacije i kako ona kaže liječila dušu u inat svim kradljivcima naše stvarnosti.

Pjesnikinja kaže da su junaci supružnici - pjesnici koji liječe iznenadnu tugu u rasturenoj zemlji koju su, bez očeva, decenijama gradili i voljeli s brojnom književnom bratijom, agilnim mladim pjesnicima dok su srećni i bezbrižni stasavali u ljude.

- Kradljivci su iznenada banuli i mnogo je mrtvih saputnika ostalo kojekuda da sami putuju imaginarnim nebeskim putevima, bez ostvarenih ljudskih snova. Ova knjiga im je svojevrsni nadgrobni spomenik od mene.

Sama naslovnica u liku golog putnika na magarcu, jasno odslikava našu dječiju nevinost i naivnost u slobodnoj domovini. Gledala na televiziji Evu Ras i sjetila se da imam još nekih putovanja u Mađarsku, Italiju i drugdje. Nekada su naši pisci slani na studijska putovanja po mjesec dana, moj Ranko je boravio u Pragu, a ja bih, zbog jezika sebi odabrala Moskvu. No, spriječili su me kradljivci, ti zlom nadojeni moljci novog svjetskog poretka. Nikada i nikome nijedan kradljivac na svijetu nije priznao da je lopov pa ni te žedne moćne krvopije.

Ja i dalje istovjetno pišem o ubogom svom životu, podudarno s onom mudrom mišlju patrijarha srpskog Pavla: "Ne branimo se od tuđeg zla, zlom u sebi" - kaže čuvena pjesnikinja za "Glas Srpske".

U epilogu knjige pominje da sadržaj knjige nisu klasični putopisi već životopisi i da svoje objavljivanje na neki način duguju pandemiji, koja nas je udaljila od putovanja i stavila u kaveze kućnih zidova.

- U kavezu, između zidova, za vrijeme korone koja je halapljivo uzimala i staro i mlado, nisam imala strah od smrti, ali je bilo realno očekivati da moj organizam ne bi bio pobjednik. Dakle, ko pred Bogom, ispovjedah se ko zadnji put, pišući o svemu i svačemu, što mi se na putovanju događalo. Lijepo je to kazao kolega Drago Vrućinić u recenziji: "Za razliku od drugih putopisaca, Stevkini putopisi su ispovjednog karaktera što im daje posebnu draž i samosvojnost. Dok čitamo njene putopise, vidimo je pred oltarom kako se zaklinje Bogu da sve što je ponudila čitaocima - istina i samo istina". Hvala mu - kaže ona.

Putopisi na jedan način predstavljaju dokument književnih i društvenih kretanja od 1963. godine do 2015. godine, uz dugi raspon dešavanja od 52 godine, koji ukazuje da je pjesnikinja opisala skoro cijeli ljudski vijek.

- Putopisi su moja biografija, bez laži i mašte i svedeni su na neophodnu informaciju da usput, odslikaju društvenu zbilju i sve njene bitne tokove u datom vremenu, van politike. Ja se time nisam bavila, a danas su, manje-više, aktivni političari najvidljiviji umjetnici. Čast izuzecima. Penzioneri su vazda na margini, ali moj radni vijek biješe prebukiran silnim i raznovrsnim obavezama. Dok sam pisala putopise, čitala sam sačuvane novinske članke i odabirala prateće fotografije, čudila sam se kako sam sve to angažovanje izdržala. Bez podrške voljenih i velike ljubavi za njih, sigurno, ne bih. Objektivnost se ne može dovesti u sumnju ali mogu istaći da je minimum događaja obuhvaćen u putopisima. Dobar dio je izostavljen ili skraćivan zbog prilagođavanja rezervisanom prostoru u reviji "Sutra" - dodala je veteranka domaće književne scene. Knjiga počinje putovanjem mladih pjesnika u Mostar 1963. godine, a završava u Ljubljani sa poemom "Gdje nam je grad", napisanoj u Mostaru 2005. godine, što je prema riječima autorke, više od slučajnosti.

- Ništa nije slučajno, mene je neko nevidljiv vodio kroz opasnosti, boleštine, ratove i eto, održao u životu da napišem  "Pokradenog putnika",  u ime svih koji su stvarno voljeli svoju jedinu domovinu, sa svim što je ona imala u priznatim granicama SFRJ.  S druge strane, tu, namjerno, ništa nije montirano da bi se dobio bolji literarni efekt. U literaturi nema svjesnog, umjetnost je ogledalo nesvjesnog - kaže autorka.

Ona ističe da je svako putovanje, bez obzira na destinaciju vrijedno pamćenja, iako ne čuvamo iste emocije u vezi s njima.

 Najdraži zapis

U knjizi je opisano mnogo događaja, ljudi i mjesta, jednako dragih autorki, ali autorka ističe da bi jedan zapis izdvojila kao najdraži ili makar najemocionalniji.

 - Sjećam se da sam "Prvi susret sa Mostarom" napisala čuvši jedno dijete kad kaže majci koja neće da ga upiše u neki sportski klub: "Ali, ja hoću da upoznam cijelu Bosnu i Hercegovinu"! I moja generacija je imala iste želje naspram zemlje Jugoslavije. Svi zapisi su mi dragi. Jedno je putovati mlad u španska sela, a drukčije, bolan i mator, stići među ruske breze. Prije koji dan srela sam u ,"Jazavcu" svog vječnog mangupa, beskrajno uživala u scenskoj izvedbi "S Jesenjinom u srcu" po poetskoj zbirci "Dajte mi otadžbinu moju" Sergeja Jesenjina. Moj boravak kod  Grofa Drakule u Evropskoj uniji bio je najopušteniji s vedrom Rumunkom Ileanom Ursu, suprugom Milana Nenadića. Po svemu što sam doživjela sama kao  srpska pjesnikinja ili s mužem pjesnikom, izdvajam putopis "Vijek ljubavi nosim(o) u Francusku" - rekla je pjesnikinja.

Najdraži zapis

U knjizi je opisano mnogo događaja, ljudi i mjesta, jednako dragih autorki, ali autorka ističe da bi jedan zapis izdvojila kao najdraži ili makar najemocionalniji.

 - Sjećam se da sam "Prvi susret sa Mostarom" napisala čuvši jedno dijete kad kaže majci koja neće da ga upiše u neki sportski klub: "Ali, ja hoću da upoznam cijelu Bosnu i Hercegovinu"! I moja generacija je imala iste želje naspram zemlje Jugoslavije. Svi zapisi su mi dragi. Jedno je putovati mlad u španska sela, a drukčije, bolan i mator, stići među ruske breze. Prije koji dan srela sam u ,"Jazavcu" svog vječnog mangupa, beskrajno uživala u scenskoj izvedbi "S Jesenjinom u srcu" po poetskoj zbirci "Dajte mi otadžbinu moju" Sergeja Jesenjina. Moj boravak kod  Grofa Drakule u Evropskoj uniji bio je najopušteniji s vedrom Rumunkom Ileanom Ursu, suprugom Milana Nenadića. Po svemu što sam doživjela sama kao  srpska pjesnikinja ili s mužem pjesnikom, izdvajam putopis "Vijek ljubavi nosim(o) u Francusku" - rekla je pjesnikinja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana