Stefan Višekruna: Orfejski pjevam u vrtoglavim ponorima ovog svijeta

To je moj sasvim spontan književni izražaj. Priče, pjesme, aforizmi ili nešto drugo, sasvim svejedno... Za mene je samo jedno oduvijek bilo važno, o tome sam sanjao dvadeset godina, a to je da ispalim te stihove iz sebe i podarim ih svijetu.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Stefan Višekruna, talentovani pjesnik, objašnjavajući da li postoji neki određen razlog što njegova knjiga "Nezacijeljena rana" dolazi u kombinaciji proze i poezije.

Talentovani pisac, pjesnik, publicista, odnedavno i scenarista kaže da u njegovom slučaju književnost nije stvar izbora nego posvećeništva.

- Književno i umjetničko posvećeništvo je temelj stvaralačkog uspjeha.

Prvi put sam to otkrio kod sebe kao klinac. Izmišljao sam najluđe i najraznovrsnije termine, nadimke i još mnogo toga. Poslije se to sve pretočilo i kanalisalo u mom neobičnom književnom izražaju - rekao je Višekruna.

GLAS: Sama knjiga počinje biblijskim motivom "Priče o bludnom sinu", što nije novina u Vašem opusu, posebno u svjetlu činjenice da ste u međuvremenu postali školovan teolog, ali koliko će njena uzvišena poenta biti shvaćena u vremenu koje blud glorifikuje kao vrijednost, a iskreno pokajanje kao znak slabosti?

VIŠEKRUNA: "Ja sam pokisli vrabac koji progoni malodušje zemno. Pjevam čitavom svijetu blagočežnjivim umozrenjem na putešestviju ka sveštenosnim gorama. Pjevanje je nadilaženje relativnih tlapnji i prevazilazi sve filosofije čovjeka. Kamenje prikovano za zemlju, pokorava se nedoumnim i olako juriša na pjesnika, iz katapulta neukosti..."

Stihovi moje pjesme su najbolji odgovor na vaše pitanje. Pričao sam u "Vjetrometini" o dubokoj povezanosti pjesnika sa starozavjetnim prorocima. Moje je da orfejski pjevam u vrtoglavim ponorima ovoga svijeta. Oni će stupiti na put preumljenja tek kada dožive veliko stradanje i onda će začuti glas pjesnika i obasjaće ih iskra koju tama neće obuzeti.

GLAS: Knjigu otvarate ljubavnom poezijom u poglavlju "Čeznoumlju", ali kako knjiga odmiče u poetskom ciklusu "Smrt obećava život na svakom ćošku" kroz stihove provijavaju dosta mračnije teme i emocije, u toj kako naslov sugeriše "vječnoj igri života i smrti", gdje nema jednog bez drugog i obrnuto.

VIŠEKRUNA: Gete je rekao da je čovjek predodređen za stvaralaštvo u onoj mjeri u kojoj nosi demonsko u sebi. Nije lako saobraziti te različite strane ljudskog življenja, ta bogatstva životnih kontrasta, ali to se ostvaruje sa određenom zrelošću ličnosti. To je duhovni ples po krajnjim tačkama bezdana koji nas prati čitav život. U tim vratolomijama je sakriveno demonsko i božansko, iz kojih proističe stvaralaštvo.

GLAS: Od novina u Vašoj karijeri jeste i scenaristički projekat u kojem ste udružili snage sa glumcem Branislavom Lečićem. Kako je došlo do ove veoma zanimljive saradnje?

VIŠEKRUNA: Bio sam na predstavi "Magbet" od Šekspira u Narodnom pozorištu u Beogradu, a tu je između ostalih dramskih umjetnika igrao i naš proslavljeni dramski umjetnik Branislav Lečić. Poklonio sam mu svoje knjige prije predstave i on mi je rekao da dođem u kafić pozorišta poslije predstave da popričamo. Moja ideja je bila da on recituje neke od mojih pjesama. Poslije našeg drugog susreta u kafe-restoranu preko puta Jugoslovenskog dramskog pozorišta Branislav mi je rekao da ima za mene jedan zadatak, a to je da izaberem neke pjesme iz istorije književnosti koje su na mene ostavile poseban utisak i da tu uvrstim i svoje pjesme, što bi na kraju bila svojevrsna monodrama. Kada sam to učinio na najbolji mogući način, Lečić je bio oduševljen izborom mojih pjesama, a nakon toga me angažovao da pišem scenario o znamenitom Srbinu grofu Savi Vladislaviću, začetniku Ruske spoljne obavještajne službe.

GLAS: Ko je taj "nezacijeljeni" čovjek iz naslova, onaj kojem nedostaje nešto fizičko ili onaj koji je izgubio ono duhovno i duševno, o poetskom i da ne govorimo.

VIŠEKRUNA: Čovjek iz "Nezacijeljene rane" je ličnost 21. vijeka u svim mogućim varijantama koja se proteže od raja do pakla i ona se na vrhuncu svojih lutanja i najstrašnijih zastranjenja susrela sa licem Hristovim. Njegove rane su njegov usud i "Tavorska gora preobraženja". Ali, uprkos svemu on sada leži u ogromnoj komi nepokajanja, bolesti i velike duševne i duhovne rascijepljenosti i plače za jarkim suncem, ne prestajući da vjeruje u svoje iscjeljenje i da se muči sa Bogom poput gadarinskog bjesomučenika.

Kovanice

GLAS: Pomenuli smo pojam "Čeznoumlje", tim naslovom i u novoj knjizi nastavljate Vaše igranje sa kovanicama, koje na autentičan i vrlo zanimljiv način spajaju riječi, ali i emocije. Otkud ta "kovačka" misija unutar jezika na kojem stvarate?

VIŠEKRUNA: Od prve zbirke pjesama "Pauk ili čovjek" osjetio sam veliku potrebu za stvaranjem kovanica. Taj proces mi se uvijek događa u samom činu pisanja, što je za mene posebno zanimljivo i značajno. Sam termin opjesmozdan je zadivljujuće višeslojan i on je glavna pozornica svih mojih kovanica. Bezrezervno ljubujući "Nezacijeljena rana" prezire i proždire smrt poput paučine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.