Srđan Sekulić, književnik, za “Glas Srpske”: Nikad nećemo do kraja razumjeti jedni druge

Milanka Mitrić
Srđan Sekulić, književnik, za “Glas Srpske”: Nikad nećemo do kraja razumjeti jedni druge

U zbirci “Kavalov jek” sebe sam potpuno ogolio. Ispisao sam u pojedinim pesmama neke od najintimnijih događaja iz svog života, a u nekima razmišljanja o religiji, identitetu, politici i kompleksnim kulturnim preplitanjima na ovim prostorima.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Srđan Sekulić iz Novog Sada osvrćući se na svoju zbirku pjesama “Kavalov jek”, koja je objavljena prošle godine. Sekulić je jedan od učesnika programa “Poeziju će svi čitati” Festivala književnosti “Imperativ”, u organizaciji istoimenog udruženja za promociju i popularizaciju književnosti.

- Verujem da se nisam snebivao prilikom pisanja - nije bilo zadrške i to je dobro. Za mene to i jeste poezija, da glasno kažem ono što mi je na duši i na vrhu jezika. U iskrenosti je bit poezije.

GLAS: Kako je nastajala pomenuta zbirka i šta ste sve smjestili među stihove?

SEKULIĆ: Zbirku sam pisao nekih šest-sedam godina. U njoj se nalaze neke pesme koje sam napisao još kao gimnazijalac, dok se takođe mogu naći pesme koje su napisane 2018. godine. U te sam stihove pokušao smestiti neka svoja izbeglička, putopisna i identitetska iskustva. Hteo sam opevati ono što me se zaista tiče i što me je formiralo u životu i kao čoveka  i kao pesnika.

GLAS: Mislite li da ljudi ikada mogu dovoljno da razumiju jedni druge i da li je možda poezija jedna od niti koja pomaže tom zajedničkom pronalaženju? 

SEKULIĆ: To je još davno na fantastičan način opevao jedan od naših najvećih pesnika, vladika Petar Petrović Njegoš, stihovima: “Tajna čojku, čovjek je najviša”. Teško je da će ljudi ikada uspeti da razumeju jedni druge do kraja. Tu je i ona legenda o Babilonskoj kuli koja govori isto. Poezija pomaže u međusobnom razumevanju i pronalaženju, bar nama koji je čitamo i pišemo. To je njena svrha pa nam ne preostaje ništa drugo nego da ka tome težimo.

GLAS: Što se književnih nagrada tiče, zanima me koliko smatrate da su vrijedne sada, u ovom trenutku? Da li su dovoljno dobro mjerilo kvaliteta i da li su uvijek pravedno dodijeljene?

SEKULIĆ: Književne nagrade su bitne za afirmaciju književnika i njihovog rada. Donose pažnju u javnosti, dovode do toga da nečiji književni rad bude preveden na strani jezik i pređe granice sopstvenog jezika, što je divno. Imamo primer Darka Cvijetića koji je nominovan za nagradu “Evropski pesnik slobode” koja mu je donela to da mu knjiga bude prevedena na poljski jezik na kome stvaraju i na kome su stvarali neki od najvećih književnika u svetu. A da li su uvek pravedno dodeljene, u to čisto sumnjam. Verujem da je milion faktora koji dovode do toga da nagrade odu u pogrešne ruke,  a u većini slučajeva ti su faktori politički motivisani. To bi se stanje moglo popraviti jedino tako da se ne gleda ništa drugo do književno delo stvaraoca, što, iskreno, ne verujem da će se dogoditi u ovom pokvarenom svetu u kome živimo. Danas je poželjno biti “politički korektan”, govoriti ono što bi drugi voleli da čuju, itd.

GLAS: Imaju li mladi književni glasovi dovoljno mogućnosti i da se iskažu? Od čega to, prema Vašem mišljenju, najviše zavisi?

SEKULIĆ: U ovo doba interneta i onlajn književnih portala imaju dovoljno mogućnosti da se iskažu, ili da njihov glas lakše dopre do ljudi koji prate i čitaju književno stvaralaštvo. Uspeh najviše zavisi od toga da li je to što radite kvalitetno ili nije. Ako neko da sve od sebe da stvara dobru književnost, uvek će se naći neko ko će to prepoznati i pomoći mladim književnicima da se afirmišu. Imao sam sreće da su moj rad prepoznali Miljenko Jergović, Darko Cvijetić, Almin Kaplan, Semezdin Mehmedinović, Muharem Bazdulj, Ranko Risojević i drugi veliki pisci koji su mi dosta pomogli i dali mi vetar u leđa.

GLAS: Kakvo je Vaše mišljenje o regionalnim festivalima posvećenim književnosti i šta na tom polju treba da bude poboljšano?

SEKULIĆ: U regiji postoje dobri festivali koje vode sjajni ljudi. Tužno je to što ti ljudi uglavnom ostvaruju pobede samo svojim entuzijazmom, te dobijaju gotovo nikakvu podršku od vlasti i onih koji bi trebalo da pomognu da kultura živi i opstane. Izdvojio bih “Slovo Gorčina” u Stocu koje Gorčin Dizdar i Vesna Pirija vode i organizuju. Iskreno se divim tim ljudima jer znam kroz šta prolaze i u kakve muke upadaju da bi organizovali kvalitetan festival u predivnom Stocu. Tu su i festival “Rukopisi” u Pančevu koji organizuje književnik Vule Žurić, “Bookstan” u Sarajevu, “Krokodil” u Beogradu, itd.

GLAS: Kakva su Vaša očekivanja od “Imperativa”?

SEKULIĆ: Moja očekivanja su da ću u Banjaluci provesti kvalitetno vreme sa sjajnim ljudima. Sa velikim interesovanjem sam pratio prošlogodišnji festival i mogu samo reći da Sanela Babić radi sjajan posao. Velika mi je čast da će moj domaćin biti Ranko Risojević, po meni jedan od najvećih književnika sa ovih prostora, no takođe se radujem susretu sa Sanelom Babić, Alminom Kaplanom, Darkom Cvijetićem, Magdalenom Blažević i banjalučkim književnicima koji ne učestvuju na festivalu, ali koje ću sresti, kao npr. Vladanu Perlić i Ranka Pavlovića.

Prevodi

GLAS: Prevodite prozu i poeziju sa makedonskog i bugarskog jezika. Da li biste mogli po kvalitetu posebno da izdvojite neke autore?

SEKULIĆ: Makedonci i Bugari imaju sjajne pisce i pesnike. Krivo mi je što u regiji nisu više zastupljeni u književnoj periodici i na književnim portalima. Od makedonskih književnika bih izdvojio Elizabetu Bakovsku, Tihomira Jančovskog, Andreja Al-Asadija, Frosinu Parmakovsku, Petra Andonovskog, Đoka Zdravevskog i Rumenu Bužarovsku. Od bugarskih književnika to su Petar Čuhov, Ivan Hristov, Valentin Dišev i, naravno, Georgi Gospodinov.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana