Senka Marić, književnica, za “Glas Srpske”: Živimo s previše informacija, ali nam nedostaje smisao

Milanka Mitrić
Foto: J. Medić

Roman “Gravitacije” sam počela da pišem prije romana “Kintsugi tijela” i taj tekst je tražio više promišljanja i sazrijevanja od “Kintsugija”, tako da je uzeo i više vremena za pisanje.

Kazala je ovo za “Glas Srpske” književnica Senka Marić započinjući priču o romanu “Gravitacije”, koji je promovisan juče u vijećnici Banskog dvora. Promociju, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, a u saradnji sa Banskim dvorom, vodila je Marija Pejić.

- Vjerujem da sam naučila bolje i ozbiljnije raditi na jeziku. Vjerovatno sam postala i samouvjerenija, manje sumnjam u ono što radim. U “Kintsugiju” se radi o autofikciji, dok su “Gravitacije” najvećim dijelom fikcija, tako da se radi o dva različita procesa i načina rada - dodaje ova književnica zaključujući da su oba romana fragmentirana, te da je u tome njihova sličnost.

GLAS: Ko je lik Mike i šta za nju predstavljaju likovi Hibe i Đulse?

MARIĆ: Mika je žena u četrdesetim godinama, univerzitetska profesorica i majka djevojčice koja već postaje djevojka. Nakon lošeg braka pokušava da sastavi svoj život, pronađe pravi put, istinu, odgovor na pitanje kako to treba da se živi da bi se bilo sretno. Hiba i Đulsa su njene nene, dva različita i suprotstavljena lika. Prisjećajući se te dvije žene, Mika, koja gubi dodir sa stvarnošću i tone u fantazije jer stvarnost ne pruža ništa što bi je moglo zadovoljiti, pokušava da pronađe odgovor na pitanje kako to žena može ili treba da živi da bi preživjela i pri tome bar na tren osjećala sreću. To bi bilo pitanje o smislu, te problematizovanje romantične ljubavi kao zadnjeg uporišta kroz koje ona pokušava da nađe smisao zaljubljujući se u oženjenog muškarca.

GLAS: Govorite o cjelovitosti i krhotinama. Kako pronalazimo cjelovitost u stvarnosti u kojoj više i češće obitavamo u krhotinama? I kakvo značenje imaju krhotine?

MARIĆ: “Gravitacije” na izvjestan način govore o potrazi za istinom. Živimo u svijetu u kojem ništa ne možemo znati sa sigurnošću. Ne mislim da postoji stabilan sistem vrijednosti. U tom smislu postoje samo krhotine, razlomljeni komadići koji se opiru sastaviti u cjelinu. Vjerujem da danas sve imamo, bar u smislu informacije, ali ukupni smisao nam nedostaje. “Gravitacije” pokušavaju da postave pitanje kako možemo išta zaista znati. Kada se osvrnemo iza sebe, imamo mnoštvo slika, detalja, informacija, kako god da to posmatramo, ali i dalje na znamo pravi put. Mika se upravo s tim bori, okrećući se svojoj porodici, ženama iz svoje porodice kao mjestu na kojem traži odgovore, a onda dalje svim mogućim mjestima, uključujući i praznovjerne rituale kroz koje se nada smislu. Nailazi samo na suprotstavljene informacije.

GLAS: Šta je za Vas istina? I gdje joj je mjesto? Da li možemo do nje uvijek da dođemo i da je iznesemo pred sebe i druge?

MARIĆ: Ne znam šta je istina i kako se dolazi do nje. Ne vjerujem čak ni da postoji. Možda postoje istine, različite i sukobljene, i možda u tome i leži težina života. Tu­ i­ma i utjehe, ako je to utjeha, da je svako može pronaći za sebe. I u tome naći mir. To je jedina stvar koja može da bude stvarna. Vjerujem da je stvarno samo ono što mislimo da jeste. Objektivna stvarnost je prvenstveno materijalna, sve van toga spada u drugu, sivu, nejasnu zonu. Moguće je i da istina postoji samo u retrospektivi. Npr. u istorijskom kontekstu neupitna je uloga Hitlera i da je fašizam zlo. Ako to pomjerimo u intimnu sferu, postaje komplikovanije. 

GLAS: U čemu nalazite slobodu?

MARIĆ: U sebi samoj. U pravljenju izbora da ostanem dosljedna sebi, koliko god da je to teško. U preuzimanju odgovornosti za sve ono šta jesam. U nepristajanju da mi bilo ko drugi može ili treba nešto dati, a po toj logici onda mi to ne može ni oduzeti. Potpuna sloboda ne postoji, ali nije zanemariva  težnja da je dosegnemo, niti put koji pri tome prelazimo.

GLAS: Kako se svijet sada mijenja i kako mislite da se prilagođavamo svemu? Kakve tragove to ostavlja na umjetničko izražavanje (ako gledamo na umjetnost kao na nešto što nastaje i pod uticajem različitih društvenih, socijalnih i političkih dešavanja u svijetu)?

MARIĆ: Svijet se mijenja brzo, mi se prilagođavamo sporo. Ali to mi, to je uvijek ja, koje sve mjeri iz svoje generacije i svog vremena. Svijet moje djece nije isto što i moj svijet. Ja se prilagođavam jer sam formirana kao ličnost u drugom vremenu, moja djeca žive ovu stvarnost, a sutra će se oni prilagođavati stvarnosti svoje djece. Možda umjetnost prvenstveno govori o tome, o našim pokušajima da uhvatimo korak sa stvarnošću koja je fluidna i promjenjiva. Zato ne možemo pisati danas kako se pisalo prije pedeset ili više godina.

Stvaraoci

GLAS: S obzirom na to da ste urednica portala “strane.ba” i da se svakodnevno susrećete sa različitim autorima i autorkama, kako iz tog ugla posmatrate trenutno stanje u književnosti u regionu?

MARIĆ: Danas se u regiji piše dobra književnost. Kako za autore književnost nije finansijski isplativa, to otvara značajan prostor slobode da zaista možemo da pišemo onako kako želimo i mislimo da treba pisati. Nismo uslovljeni zakonima tržišta kao što je to, recimo, slučaj u većini zapadnih zemalja. Književnost koju pišu žene, bez obzira na to da li se radi o ženskom pismu ili drugoj poetici, postaje sve artikulisanija. Istodobno se pojavljuje jedna jaka pjesnička scena među autorima/cama mlađe generacije, čini mi se, prvenstveno u Srbiji.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana