Saša Knežević: Književnost je srž naših života, a ne trivijalna roba sa trafika

"Lutke" su zbirka kratkih priča nastala u pokušaju da se savremeni trenutak transponuje u literaturu. To ne znači da se fabulativno priče vezuju za sadašnjost, nego je prije svega jedan duh vremena involviran u mikrosvijet kratke priče.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" profesor Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu i istaknuti književnik Saša Knežević komentarišući osnovne karakteristike svoje nove knjige, zbirke kratkih priča pod nazivom "Lutke se ne čuvaju u izlogu".

Knjiga je predstavljena na nedavno završenom Sajmu knjiga u Istočnom Sarajevu, a kako Knežević ističe, njegovo novo prozno ostvarenje govori o temi koja sve više nedostaje u surovoj svakodnevici u kojoj su estetska mjerila sve češće potisnuta na marginu.

- Liričnost na kojoj se kratka priča bazira postaje predominantna nad radnjom koja, nažalost, u savremenoj prozi preuzima primat. Ovo je knjiga o ljudima, samim tim knjiga o ljubavi, jer nam ljubav najviše nedostaje. Prave ljubavi nema u svijetu kojem se olako drugim govori "volim te", a pogotovo ako se to govori ćukama i macama - rekao je Knežević.

GLAS: Zašto ne smijemo dozvoliti da se "Lutke" čuvaju u izlogu, već im trebamo naći neko novo mjesto, daleko ličnije od staklenog izloga koji su danas uglavnom postali mjesto prodaje nepotrebne robe?

KNEŽEVIĆ: Nikada se ne smije izgubiti onaj primarni osjećaj koji muškarac ima prema ženi. Žene se ne smiju doživljavati zdravo za gotovo. To zapravo znači ostaviti ženu u izlogu. Ne znači to da je ona izložena tuđim pogledima, nego da nije zaštićena i čuvana na onaj način koji zaslužuje i, na kraju krajeva, na način na koji žene očekuju da budu čuvane od muškarca. To je osnovni životni princip. Muškarac je taj koji onu ženu koju je odabrao treba da čuva, ne za sebe, nego da je čuva za nju samu.

GLAS: Zbirka ima tematsku liniju ljubavi, ali temu iskrene ljubavi koja je na neki čudan način postala nekako deplasirana u modernom svijetu, gdje se više cijene neke druge "vrijednosti"?

KNEŽEVIĆ: Knjiga ima 12 priča i sve se bave ljubavlju – ljubavlju koja počinje, ljubavlju koja nestaje, ljubavlju koja je prekinuta iz različitih razloga, a jedna je o ljubavi koja vječno traje. O ljubavi između muškarca i žene, ljubavi između roditelja i djece, o prijateljskoj ljubavi koja traje, pa se prekine raznim događajima kojima smo bili izloženi u ovom vremenu... Dakle, o svim aspektima ljubavi koji se mogu sresti u životu i koje smo svi, manje-više, proživjeli.

GLAS: Iza Vas je već bogat i raznovrstan opus – autor ste dvije drame i čak pet romana. Nepisano je pravilo da književnici stvaralački put započinju poezijom, a potom kratkim proznim formama, da bi tek u zrelijim fazama stigli do romana. Kod Vas je taj put išao drugačijim tokom. Iz te vizure i bogatog iskustva u različitim žanrovima, šta je po Vašoj ocjeni najzahtjevnije i najteže za pisanje?

KNEŽEVIĆ: Sa pozicije nekoga ko nije profesionalni pisac, ko od toga ne živi, najteže je pisati romane. Romani traže vrijeme, kojeg ja realno nemam, odnosno cijelog čovjeka, što ja realno ne mogu ponuditi književnosti. Kratke priče nastaju iz nekih treptaja, ja ih zaista doživljavam kao sekvence između važnih događaja o kojima se pišu romani. Kratke priče su ono trunje, žižljevina, koja ostane nakon pisanja romana, a zapravo predstavlja srž naših života.

GLAS: Čitajući ove priče one djeluju kao da su pisane s lakoćom, ali pisanje je lako samo onima koji ne pišu. Kako iz Vašeg autorskog ugla gledano teče sam proces pisanja, brzo ili je to ipak malo sporiji proces?

KNEŽEVIĆ: Ponekad i ja osjetim da sa lakoćom pišem, ali postoje oni vremenski periodi kada ne možete da napišete ništa, kada vam se čini da ništa nije vrijedno pisanja i truda. Čovjek koji piše čini to kroz različite faze. Dobro je da čitaocima izgleda da pisac piše sa lakoćom. Pravdajući se da puno piše, Ćopić je jednom prilikom rekao: "Za razliku od druga Andrića, ja to napišem i odmah predam u štampu." I tako je objašnjavao da je po opusu pisao više nego drugi pisci. Međutim, to nije tako. Postoje profesionalni pisci koji puno pišu i kada se pogledaju biografije nekih pjesnika, čini vam se da je to nevjerovatno. Kada vidite da neko objavi po trideset ili četrdeset zbirki pjesama, to je prosto impresivno. Meni se malo zamanta u glavi, jer svaka zbirka ima i preko 50 pjesama i jasno je da je to zaista veliki i zaista ozbiljan posao.

GLAS: Živimo u eri opšte digitalizacije i brzog protoka informacija. S jedne strane imamo statistike, a s druge realnost na terenu. Koliko se danas uopšte čita i kakvi sadržaji dopiru do savremenog čitaoca?

KNEŽEVIĆ: Statistički podaci govore da se u Evropi čita sve više, ama se mi ne damo lako u tu Evropu. Drugo je pitanje šta se čita i kako čitaoci dolaze do onoga što bi ih moglo zanimati. Osnovni postulat rijalitizacije jeste trivijalizacija ozbiljnog, odnosno relativizacija vrijednosti. U takvom poretku ljudi konzumiraju ono što im se najglasnije nudi i tu estetska mjerila nemaju šta da traže. Dakle, čitaju se knjige koje se mogu kupiti na trafici. Da imamo ozbiljnu kulturnu politiku, mi bismo čitaocima na trafici prodavali najbolje knjige za male pare, ali je nemamo.

GLAS: Kao profesor na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu u direktnom ste kontaktu sa mladim generacijama. Kakvo je danas interesovanje za studije srbistike i humanističke nauke uopšte, u vremenu kada se sve mjeri pragmatičnošću i tržišnom isplativošću?

KNEŽEVIĆ: Interesovanje za upis na humanističke fakultete u svijetu je dugo bilo u katastrofalnom padu, ali to nije trajno stanje. Danas uviđamo, čak i roditelji budućih brucoša to naslućuju, da informatika nije zanimanje budućnosti, da će i robote neko morati učiti da govore. Mali narodi i male literature moraju se mnogo više pozabaviti pitanjem vlastitog jezika i kulture, a u našem slučaju i pisma. Mi u Republici Srpskoj imamo i zakon koji bi trebalo time da se bavi, ali nikada niko nije pitao univerzitetske profesore srbistike šta može i šta treba da se učini na tom planu. Valjda imaju "neki" koji se i u to bolje razumiju.

GLAS: Često se sa sjetom govori o prošlim vremenima kada su knjige bile neizostavan dio svakog doma. Da li su savremeni mediji i elektronska izdanja potpuno potisnuli kult knjige i onaj prepoznatljivi miris papira, ili je problem ipak mnogo dublji i leži u kućnom vaspitanju i odnosu prema kulturi?

KNEŽEVIĆ: Ja mislim da je nekada samo bilo mnogo više ozbiljnih izdavača, knjižara i trgovačkih putnika koji su imali šta da prodaju. Ne možemo mi optuživati mlade generacije da ne čitaju ako u njihovoj kući nema pet knjiga. Od koga su mogli naučiti? Nekada je stvar opšte kulture, ili nekulture, bilo slaganje knjiga sa regalom, po boji ili izgledu knjiga, ali djeca su bar na taj način živjela među knjigama, sa sabranim djelima Andrića, Ćopića ili druga Tita. Danas u kafićima možete naći knjige isječene na pola da se uklope u enterijer i to ne rade mladi iz generacije Z, nego mi koji smo najpametniji i sve znamo, samo nam još niko nije otkrio kako.

GLAS: Pozicija umjetnika kroz istoriju često se mijenjala, ali se čini da je danas socijalni i materijalni status pisaca izuzetno nezavidan. Kako danas žive pisci u Republici Srpskoj i može li se u savremenim okolnostima uopšte živjeti isključivo od pisane riječi?

KNEŽEVIĆ: U socijalizmu je većina pisaca bila zaposlena u izdavačkim kućama, bibliotekama, na televiziji, prosto je društvo vodilo računa o njima. Ja ne znam da li u Srpskoj postoji kategorija "slobodni umjetnik" i da neki pisac živi od toga. Iskreno, bez umjetnika od kojih se ne očekuje da se bave bilo čime osim stvaralaštvom nema velike kulture. Oduvijek su veliki umjetnici živjeli pod patronatom mecena i to bi danas trebalo biti država, jer je teško očekivati od naših lažnih filantropokapitalista da podrže ijednu djelatnost od koje nemaju sigurnu materijalnu dobit.

GLAS: Sajam knjiga u Istočnom Sarajevu postao je važna tačka na kulturnoj mapi regiona. Kako iz ugla učesnika i profesora ocjenjujete ovogodišnje izdanje ove manifestacije i kakav je generalno status lokalnih sajmova knjiga u poređenju sa velikim regionalnim centrima?

KNEŽEVIĆ: Sajam knjiga u Istočnom Novom Sarajevu, koji sada već tradicionalno organizuje naša Matična biblioteka, postao je najznačajniji kulturni događaj u našem gradu. Sam spisak autora koji su do sada otvorili sajam i knjiga promovisanih na dosadašnjim sajmovima pokazuje ozbiljnost i širinu obuhvata te manifestacije. Sajmovi knjiga uvijek će biti siročići Beogradskog sajma knjiga i reper prema kome se neopravdano mjere ostali. Naš sajam je ono što treba našoj sredini i on će se razvijati u skladu sa trudom organizatora i potrebom građana za njegovim postojanjem, a nema razloga da sumnjamo da i jedno i drugo imaju svijetlu budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.