Region se oprašta od književnika i prevodioca Bekima Sejranovića: Pisao iskreno od srca i iz duše, kako je i živio

Milanka Mitrić
Region se oprašta od književnika i prevodioca Bekima Sejranovića: Pisao iskreno od srca i iz duše, kako je i živio

BANjALUKA - Govorio je da je pisac samo jedna njegova uloga u životu, da sve o čemu je pisao izabere njega, a da mu je značajno bilo da i kad u fikciji laže, čini to tako da čitalac povjeruje, jer je iskreno.

Odrastao je uz Savu, bio je kapetan broda, volio je rijeke i plovidbu, a mnogi su ga zvali posljednjim nomadom južnoslovenske književnosti. Otišao je posljednji nomad - književnik i književni prevodilac, tvorac djela poput “Nigdje niotkuda”, “Ljepši kraj”, “Dnevnik jednog nomada”, “Tvoj sin Haklberi Fin”, Bekim Sejranović napustio je ovaj svijet u četvrtak nakon kraće bolesti u 48. godini.

Bliski ljudi, prijatelji, njegove kolege i poštovaoci njegovih riječi, svako na svoj način, oprostili su se od Bekima Sejranovića, a književnik Marko Tomaš se sjetio svog susreta i prijateljstva s njim. Prema njegovim riječima, od trena kada ih je Goran Samardžić upoznao u Oslu, razgovarali su kao da se oduvijek poznaju.

- Bili su to lakši neki trenuci u našim životima. Pravili smo po stotinu planova u minutu i svaki je bio luđi i nesuvisliji od drugog. Bekim je neke od njih realizovao, neke samo pokušao realizovati. Ja sam već upao u period kad ne možeš tek tako otići, jer drugi ljudi imaju očekivanja od vas, imate obaveze, odgovornosti. Na kraju, takve su stvari i njega počele sputavati i nikako nismo uspijevali pronaći onaj pravi prostor slobode. On je imao više petlje da samom sebi katkad slomije srce i ode za snom. Lutao je, tražeći svoje mjesto, jer ga nije mogao naći ni u kakvim postojećim strukturama, moralo je to biti njegovo mjesto, prostor za dječaka koji živi svoju avanturu. Ljudi avanturiste vole gledati sa strane, čitati o njima, ali malo je onih koji se usude biti, što se kaže, “mimo svijet”. Taj nas svijet lomi koliko god mu se odupirali, pripitomljava nas, a neko u toj borbi mora odustati. Radio je stvari na svoj način, živio na svoj način, uvijek pažljiv da ne povrijedi nikoga na tom putu. Ljudi s kojima se razumijemo po pogledu, s kojima se ne objašnjavamo, spram kojih nemamo očekivanja i koji ih nemaju od nas su rijetki – rekao je Tomaš za “Glas Srpske” i dodao da je Serjanović bio jedan od takvih.

Njegova djela voljeli su čitaoci širom regiona, a prema Tomaševim riječima, Sejranović je životom dokazao da čovjek ne mora da bude ambiciozan i penje se po socijalnoj ljestvici da bi nešto postigao.

- Dvorske borbe je prepustio drugima, on je pokušavao živjeti i pisati onako kako živi. Nije pokušavao docirati, pokazivati kako je pametan, pisao je i živio otvorenim i slomljenim srcem.  U par knjiga ispisao je više istina nego svi istrenirani intelektualci zajedno. Ono oko čega su se oni morali mučiti njemu je dolazilo prirodno. Bio je primjer da se može uspjeti na drugačiji način. Bez diplomatskog poslovanja koje je odlika većeg dijela naše, a i svjetske književnosti. Ljudi su prepoznavali njegovo srce u svemu što radi – dodao je Tomaš.

Iza sebe je ostavio i sjećanje na dječački osmijeh i iskrene riječi u djelima, u pričama, u obraćanju drugima.

- Ova vijest me je šokirala. Bekim je bio sjajan pisac, jedan od onih koji su pisali srcem i dušom. Jedan od rijetkih koji su na takav način bili bliski sa čitaocem. Tako da sam ga “upoznao” mnogo prije kroz njegove knjige. Prekratko smo se poznavali, a svaki susret s njim pamtim po njegovom dječačkom osmijehu.  Iskrenom, kao što su i bile njegove knjige. I kao što je on bio – kazao je za “Glas Srpske” književnik Stevo Grabovac o Bekimu Sejranoviću.

Bekim Sejranović bio je i dio Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” iz Banjaluke, čijeg festivala je bio umjetnički direktor.

- Zabavljali smo se smišljajući “biznise” jer patnja je to - živjeti od književnosti. Omiljena ideja mu je bila agencija za organizovanje sprovoda. Govorio bi kako treba organizovati zabave u čast pokojnika na kojima će se slušati muzika koju je on volio i prijatelji se veseliti i dobro zabaviti kao da je i pokojnik tu. A možda i jeste. Bekim sigurno jeste. Bekim je Imperativ! Od 2021. godine Festival književnosti “Imperativ” otvaraće se 21.5. žurkom za našeg Bekima. I nećemo imati drugog umjetničkog direktora u budućem radu. On će nam nekako došapnuti koje knjige su baš dobre. Idemo raditi dalje na pripremi ovogodišnjeg festivala. Naljutio bi se da odustanemo – objavilo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

Nakon odlaska, sjećamo se trenutaka koje smo imali s tom osobom, sjećamo se riječi, ostaju nam oni mali tragovi koji vremenom blijede, ali i tada ostanu tu negdje, uvijek s nama.

- I dalje sam u šoku. Bili smo prijatelji. Književnosti će ostati njegove knjige. Nama će faliti ono ljudsko kojeg je u njemu bilo puno, a kojeg je u svijetu oko nas sve manje. Pozdrav Bekimu. Ima dana kad se svijet smrači kada je nepravedan i neshvatljiv – navela je književnica Tanja Stupar Trifunović.

Često je teško naći riječi kojima bi iko od nas mogao da kaže i iskaže kako na njega djeluje tuđi odlazak, odlazak bliske osobe ili odlazak osobe čije su nam riječi bile bliske. Na kraju svega, pored svih neshvatljivosti i tuga, osim sjećanja na nekoga, ostaje nam i zahvalnost. Zahvalnost što je neko postojao, što smo nekoga upoznali, što je svoje riječi i misli rasuo i dijelio sa svijetom. Hvala Vam gospodine Sejranoviću što ste svoje riječi dijelili s nama i dopustili nam da virnemo u vaš svijet.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana