Ranko Pavlović, književnik, za “Glas Srpske”: Riječ oslonac života i posrnulog svijeta

Milanka Mitrić
Ranko Pavlović, književnik, za “Glas Srpske”: Riječ oslonac života i posrnulog svijeta

Sve te decenije ispunila je jedna jednostavna riječ, a ona glasi: Riječ! Riječ je najmoćnije oružje za odbranu od rušilačkog napada svega što je ljudsko.

Više napisana nego izgovorena riječ. Ona me je cijelog života držala, hranila, podsticala. Kratko sam radio u prosvjeti, a onda gotovo pola radnog vijeka proveo u novinarstvu, pišući, uređujući i rukovodeći, drugu polovinu u izdavaštvu. U svemu tome riječ mi je bila nezamjenjivo sredstvo.

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo književnik Ranko Pavlović, govoreći o pisanju, kao stvaranju različitih čudesa i o pisanju kojem je posvećen šezdeset godina. Jubilej obilježava ove godine, a u ovom razgovoru osvrnuli smo se na pojedine dijelove tog velikog književnog i životnog puta.

- Od školskih dana (prvu pjesničku zbirku “Nemir sna” objavio sam kao učenik četvrtog razreda Učiteljske škole u Banjaluci i na nju je u uglednim listovima i časopisima objavljeno desetak afirmativnih prikaza) pisao sam pjesme i priče, kasnije romane, eseje, dramske tekstove i u svemu tome bila mi je potrebna riječ. Da nje nije bilo bio bih niko i ništa. Zapravo, ne bi me bilo - dodaje Pavlović.

GLAS: Da li Vam je književnost, sa svime što jeste, danas isto što ste mislili da će da Vam bude kada ste počeli da pišete?

PAVLOVIĆ: U počecima ona je bila ideal, neka vrsta traženja sebe, uspostavljanje odnosa s djevojkama pa onda dašak protesta, čak i iluzije da se može uticati na društvene promjene.  U pjesmi “Šta bi s onim dječakom” imam i ove stihove: “… u pijačnoj vrevi, među prepunim tezgama,/ u mnoštvu prepoznajem starca Če Gevaru/ koji promuklim glasom iz raspuklog bureta/ tjera vrane i svrake s cirkuskih šatri:/Kupite ideale! Rasprodaja do isteka zaliha!/ Jeftino prodajem dobro očuvane ideale!” Iz ovih stihova naslućuje se da u poznijim godinama književnost shvatam kao kosmički štap o koji se oslanjaju život i posrnuli svijet. Iskazujući sebe, pisac ima želju (možda samo slutnju) da ostavlja svjedočanstvo o svijetu u kome mu je bilo dopušteno da diše i stvara jedan vrlo, vrlo kratak tren. 

GLAS: Iza Vas je prava jedna mala biblioteka objavljenih djela, nagrada, književnih susreta, književnih večeri... Kakve susrete najradije pamtite i šta je za Vas najvrednije od pregršti stihova i riječi koje ste stvorili?

PAVLOVIĆ: Najviše pamtim lica, poglede ljudi koje nisam poznavao, a na nekim književnim večerima osjećao sam da smo vrlo bliski, da nas je izgovorena riječ spojila u jedno. U takvim slučajevima uvijek sam se pitao: Da li sam rekao baš to što sam želio? Odgovor je možda u jednom mom distihu: “Suzu novorođenčeta sam u peru imao,/ nisam smio napisati testament do kraja.”

GLAS: “Jer, pjesnik ne osvaja vrh za sebe/(šta bi on gore usamljen?)/ nego za pjesmu bez koje za njega/uspon gubi svaki smisao” stihovi su Vaše pjesme “Na vrhu”. Da li je moguće biti sebičan u toj slobodi koju stvaranje pjesme ili proznog djela pruža i radosti koju dijeljenje sa drugim daje?

PAVLOVIĆ: Pjesnik je najsrećniji kada se sav, bez ostatka, pretoči u pjesmu. Tada njega više nema, ali postoji pjesma za koju bi volio da postane neka vrsta opšteg dobra. Ne može se govoriti o bilo kom obliku sebičnosti onoga ko se sav predao nečemu ili nekome, a radost je velika pri samoj pomisli da bi njegova pjesma, pa samim tim i njen autor, mogla makar malčice usrećiti nekoga. Zato, pjesnik ne treba da teži ka vrhu, nego mora nastojati da njegova pjesma krene tim teškim i neizvjesnim vrletima.

GLAS: “Prije će nestati pjesme nego vandala”, takođe su stihovi iz jedne Vaše pjesme, koji kao da su pogodni za svako vrijeme, samo su vandali drugačiji. Mislite li da će danas nestati pjesme, prije negoli nestane onih koji vandalski, na različite načine ruše svijet oko nas?

PAVLOVIĆ: Vandali su svuda oko nas, vidljivi ili nevidljivi. Lome tek posađena stabalca u drvoredima, uništavaju klupe po šetalištima, ruše spomenike, ne ustupaju sjedište starijim osobama u gradskom saobraćaju, dopuštaju da im mobilni zvone na pozorišnim predstavama, bacaju knjige, prevrću kontejnere za smeće (koji su, nažalost, osiromašenima u tranziciji postali hranilišta). Još opasniji su oni koji nam ruše iluzije, omalovažavaju dostojanstvo, guše nadu, da ne spominjem one koji pokreću i vode nesmislene ratove. Neuništivi su, reinkarniraju se iz svog pepela. Još od onog pećinskog crtača umjetnost se bori protiv vandala i ma koliko nam ponekad izgledalo da je ta borba neravnopravna i da će sve ono što je oličeno u pjesmi pokleknuti, vrijeme je pokazalo da je umjetnost neuništiva. Moram priznati da sam stih s početka Vašeg pitanja ipak napisao u trenutku malodušnosti.

GLAS: Mogu li pisci da mijenjaju svijet i treba li to da čine? (I da li su to ikad mogli, ma koliko njihove riječi bile snažne)?

PAVLOVIĆ: Po mom sudu, zadatak je književnosti, posebno poezije, da postavlja suštastvena pitanja i podstiče čitaoce da tragaju za odgovorima, a ne da ona na sebe preuzima tu obavezu. Ne mogu niti su kada mogli pisci da mijenjaju svijet, ali mogu podsticati ljudski rod da to čini ili bar pokušava činiti. A ni to, priznaćemo, nije malo.

GLAS: Vi ste jedan od književnika koji često koristi društvene mreže, kao medij na kojem dijelite različite zapise. Kako Vi vidite taj digitalni svijet i mislite li da bi i drugi autori, koji to još nisu, trebalo da iskoriste sve (pozitivne) mogućnosti koje te mreže nude? Treba li se nužno prilagoditi vremenu?

PAVLOVIĆ: Za mene su društvene mreže, prije svega, najbrži i gotovo besplatan (što nije zanemarljivo u uslovima kada smo kao društvo osiromašili) način komuniciranja. Drugo, danas čak ni stranački opredijeljen čovjek, koji uglavnom mora biti poslušnik, nema gdje da iskaže svoj stav, da prokomentariše neku društvenu pojavu, a društvene mreže mu pružaju mogućnost da tu ispolji svoje mišljenje. A književnost, naročito poezije što se tiče, tek napisano djelo konvencionalnim putevima sporo stiže do čitaoca. Izdavaštvo nam diše “na slamčicu” pa je teško objaviti knjigu (ako njeno objavljivanje ne finansira sam autor, što je žalosno i nanosi veliku štetu književnosti), časopisi neredovno izlaze, a izdavači nemaju novca ni za poštarinu da ih pošalju saradnicima i pretplatnicima kojih gotovo da i nema. To nadoknađuju književni portali pa i društvene mreže. Istina, na društvenim mrežama pjesme i drugi kraći književni oblici stižu do čitaoca bez ikakvog kritičkog “filtera”, ali isti je slučaj i s knjigama koje objavljuju (finansiraju) sami autori. Riječju, mladi naraštaj treba čuvati od štetnosti kakvu znaju da nanose društvene mreže, ali su za pametno korišćenje praktične i korisne.

GLAS: Šta biste Vi danas, kao čovjek iza kojeg je bogatstvo napisanih, a i pročitanih knjiga, preporučili našim čitaocima da čitaju?

PAVLOVIĆ: Bez imalo dvoumljenja, treba se vraćati klasici, provjerenim vrijednostima, naročito knjigama koje smo čitali u obaveznoj školskoj lektiri. Tada smo to morali, osjećali smo da nam je to nametnuta obaveza, možda nismo bili dovoljno životno i čitalački zreli da duboko zaronimo u značenjske slojeve djela, a kasnije ćemo ih čitati iz zadovoljstva, životno iskusniji, potpunije će nam se otvarati. Treba pratiti i savremenu literaturu, jer se ona uglavnom bavi temama koje su nam bliske, životne, na neki način “naše”. Samo danas zaista nije lako izabrati šta čitati. Nekad su značajne književne nagrade, NIN-ova na primjer, bile pouzdan putokaz, ali od kada su se pomjerili kriterijumi ocjenjivanja i otkako o nagradama odlučuju često i nekompetentni žiriji, ne možemo im sasvim vjerovati. Nemamo ni književne kritike koja bi nam bila pouzdan putokaz. Iz novina ona je gotovo potisnuta, elektronski mediji su joj zatvorili vrata. Na primjer, gotovo na incident bi ličilo kada bi neki uvaženi kritičar “ugrabio” koji minut na centralnom dnevniku nacionalne televizije da ukratko, ali stručno i razumljivo, preporuči neku knjigu savremenog domaćeg pisca. U prevedenoj književnosti stanje je drugačije, mada i tu ima tiražne “talašike” iz tzv. američke škole kreativnog pisanja. Ali, one knjige koje su dobile značajne međunarodne nagrade, a kod nas prevedene i objavljene, garancija su da ćemo pred sobom imati dobro štivo.

Izabrana djela

GLAS: Povodom 60-godišnjice Vašeg književnog rada novosadski “Prometej” i banjalučka “Besjeda” objavili su Vaša “Izabrana djela” u 14 tomova, 8 za odrasle, 6 za djecu. Šta to za Vas znači?

PAVLOVIĆ: Vjerovatno najznačajnije priznanje od svih koje sam dobio za književno stvaralaštvo, ali nikako ni “katanac” na moju književnu radionicu. Eto, poslije “Izabranih djela”, objavio sam jednu zbirku pjesama za djecu i kratki roman za najmlađe. Pišem nove pjesme, kratke priče, pripovijetke. Biće još knjiga, ako me posluži zdravlje i ako ne posustanu izdavači bez odgovarajuće društvene (čitaj: finansijske) podrške.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana